Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3909/12 (M. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3909/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3909/12, rješavajući zahtjev Mirjane Sotirović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirjane Sotirović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Sotirović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, podnijela je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051784 12 Gž od 13. septembra 2012. godine i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu:Osnovni sud) broj 71 0 P 51784 05 P od 17. decembra 2010. godine.

2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje Osnovnog suda u izvršnom postupku do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 P 51784 05 P od 17. decembra 2010. godine obavezao apelanticu da tuženom Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelantica podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti ugovora o razmijeni nekretnina i predaje u posjed. Nadalje, ukazano je da je apelantica podneskom obavijestila sud da povlači tužbu protiv tuženog, a što je sud, uz saglasnost tuženog konstatovao rješenjem. Sud je, na osnovu čl. 387., 390. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio o troškovima postupka a na temelju troškovnika istaknutog od tuženog, te s obzirom da je apelantica povukla tužbu, obavezao je da tuženom nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.

4. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 P 051784 12 Gž od 13. septembra 2012. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je u skladu sa članom 390. stav 1. ZPP, tužilac koji povuče tužbu dužan nadoknaditi protivnoj strani troškove postupka osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog. Nadalje, ukazano je da je apelantica tražila da se utvrdi ništavost ugovora o razmijeni nekretnina i predaja u posjed međusobno razmijenjenih nekretnina, te da je istakla alternativni zahtjev za isplatu novčanog iznosa. Kako je podneskom od 10. decembra 2010. godine obavijestila prvostepeni sud da povlači tužbu, zaključeno je da je pravilna odluka ovog suda da bude obavezana da nadoknadi troškove postupka tuženom. U vezi s tim je ukazano da apelantica nije povukla tužbu iz razloga što je tuženi udovoljio naprijed navedenom tužbenom zahtjevu, odnosno da tužbenim zahtjevom nije tražila da joj se izda valjana isprava o vlasništvu razmijenjene nekretnine.

5. Apelantica smatra joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prvo iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da su je zaposleni tuženog natjerali da zamjeni svoje nekretnine za stan koji u vrijeme razmijene nije bio ni u temelju, te da su svi njeni zahtjevi da reguliše status zamijenjenog stana ostali bez rezultata zbog čega je pokrenula sudski postupak. Nadalje, ukazuje da je u toku sudskog postupka tuženi regulisao imovinsko-pravne odnose tako što je izdao odgovarajući ugovor o zamjeni., a što je i bio razlog za povlačenje tužbe. Apelantica tvrdi da je sa sudom i tuženim dogovoreno da svako plaća svoje troškove postupka, te da je na ovo i pristala kako bi postupak bio okončan brže. S obzirom na ovaj dogovor, apelantica smatra da je sud trebao da odbije zahtjev tuženog za nakandau troškova, odnosno da je trebalo da obaveže tuženog da naknadi njoj troškove jer je tuženi odlučio o njenom zahtjevu nakon podnošenja tužbe sudu. Apelantica smatra da su osporena rješenja nepravedna i nezakonita, da joj je njima ugrožena egzistencija, da se radi o čistoj diskriminaciji i ličnoj osveti sudije. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje Osnovnog suda u izvršnom postupku do okončanja postupka pred Ustavnim sudom

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

8. U konkretnom slučaju apelantica zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se zabranilo svako postupanje po istim u izvršnom postupku temelji na tvrdnji da su osporena rješenja nepravedna i nezakonita, da dovode u pitanje njenu egzistenciju, da su diskriminatorska i da se radi o ličnoj osveti sudije.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3909/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio