Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3947/12 (H. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3947/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj, 20. decembra 2012. godine u predmetu broj AP 3947/12, rješavajući zahtjev Husmeta Hamidovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Husmeta Hamidovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Husmet Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikat BiH, koga zastupa Osman Mulaosmanović, advokat iz Brčko Distrikta BiH, podnio je 15. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine i S1 2 K 007723 12 K od 3. oktobra 2012. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo izvršenje navedenih rješenja. Apelant je 5. decembra 2012. godine dopunio apelaciju tražeći da se privremenom mjerom zabrani izvršenje Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 K od 27. novembra 2012. godine

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 K od 3. oktobra 2012. godine, apelant je, kao svjedok u predmetnom krivičnom postupku, kažnjen zbog nepoštivanja suda novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM, a na osnovu odredbe člana 242. stav 3. Zakona o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Istim rješenjem određeno je i da će Sud BiH, ukoliko apelant novčanu kaznu ne plati u navedenom roku, bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora, na način što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, kao i da će ukoliko apelant plati samo dio novčane kazne, ostatak biti srazmjerno pretvoren u zatvor, a ako plati i ostatak novčane kazne, da će se izvršenje zatvora obustaviti.

3. Kako je naveo Sud BiH, na glavni pretres zakazan za 10. septembra 2012. godine, kao svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), pozvan je apelant koji je u sudnicu ušao sa kapom na glavi, nakon čega je upozoren da za korisnike Suda BiH važe pravila odijevanja zbog kojih je neophodno da skine kapu. Sud BiH dalje navodi da apelant upozorenje nije prihvatio uporno pokušavajući da Sudu BiH objasni kako je nošenje kape njegovo pravo da ispoljava pripadnost vjeri. Sud BiH je dalje naveo da je uložio dodatni napor da apelantu objasni zbog čega je neophodno da poštuje Sud i pravila Suda, nakon čega je apelant zatražio da mu se ostavi i dodatno vrijeme da razmisli o svojoj odluci. Sud BiH je ovakav zahtjev, iako neuobičajen u praksi Suda, prihvatio u nadi da će apelant razumjeti delikatnost situacije i donijeti razumnu odluku. Nakon pauze apelant se ponovo u sudnici pojavio sa kapom na glavi i ponovo pokušao da Sudu objašnjava pravo da na ovakav način ispoljava svoja vjerska uvjerenja. Sud BiH je ovakvo ponašanje prihvatio kao nastavak nedoličnog ponašanja nakon upozorenja i svjesno narušavanje reda u sudnici, zbog čega je apelanta udaljio iz sudnice i kaznio novčanom kaznom u iznosu od 10.000 KM, saglasno odredbi člana 242. stav 3. ZKP BiH. Konkretno, odredbom člana 242. stav 3. ZKP BiH propisano je da ukoliko se svjedok koji je pristupio na glavni pretres ne pokorava naređenjima predsjednika vijeća za održavanje reda, isti će ga na to i upozoriti, te da ukoliko upozorenje bude bezuspješno, predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000,00 KM. Sud BiH je nadalje obrazložio da je krajnje pažljivo pristupio razmatranju situacije sa kojom se suočio u sudnici. Naime, Sud BiH je bio svjestan da apelant pripada vjerskoj zajednici koja se po posebnim pravilima organizovala u selu Maoča, čiji su pripadnici i optuženi. U tom smislu Sud BiH navodi da je apelanta upoznao sa odredbama člana 20. Kućnog reda i obaveza korisnika kompleksa pravosudnih institucija, koje propisuju da je posjetiocima zabranjen ulazak u kompleks u odjeći koja ne odgovara opšteprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama. Takođe, Sud BiH je apelantu ukazao na neprihvatljivost ispoljavanja vjerske pripadnosti u javnim institucijama putem odjeće ili vjerskih simbola, kao i na obavezu Suda da podržava i promoviše vrijednosti koje ljude zbližavaju i ujedinjavanju, a ne one koje ih razdvajaju i udaljavaju. Sud BiH je nadalje posebno naglasio da prava pojedinaca nisu apsolutna i da ona ne bi smjela da ugrožavaju zajedničke vrijednosti. Sud BiH je, odbijanje apelanta da prihvati pravila Suda i da prihvatanjem upozorenja pokaže da poštuje Sud, ocijenio kao najgrublju narušavanje reda u sudnici. Ovakvo ponašanje Sud BiH je doveo u vezu sa više identičnih slučajeva pred Sudom BiH, u kojima su se pripadnici istih vjerskih zajednica ponašali na identičan način, javno šaljući poruke da ne priznaju Sud. Učestalost ovako drskog ponašanja i ignorisanja Suda poprima elemente opasne kriminogene aktivnosti i nesumnjivo predstavlja posebnu društvenu opasnost. Kako je Sud BiH zaključio, povlačenje države pred ovakvim i sličnim ekstremizmima može imati ozbiljne posljedice po ugled pravosuđa i stabilnost društva.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine djelimično je uvažena žalba apelanta, pa je prvostepeno rješenje preinačeno na način da je apelant zbog nepoštivanja suda kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je najprije cijenilo pitanje zakonitosti same odluke o kažnjavanju apelanta, a nakon toga i pitanje visine izrečene novčane kazne apelantu. Kako je Apelaciono vijeće utvrdilo pobijanim rješenjem neosporno je utvrđeno, a te se činjenice ni žalbom ne osporavaju, da apelant na pretresu održanom 10. septembra 2012. godine nije skinuo kapu, te da to nije htio učiniti ni nakon upozorenja postupajućeg sudije. Žalbom se u ovom dijelu kao sporno nameće pitanje, da li se činjenica neskidanja kape apelanta ima smatrati narušavanjem reda Suda ili ne. Po ocjeni Apelacionog vijeća, notorno je i opšte poznato da se prilikom ulaska u zatvorene prostorije, pogotovo prostorije državnih i drugih institucija i druge javne prostorije, skidaju kape, šeširi i drugi odjevni predmeti za glavu, s obzirom da u takvim slučajevima prestaje potreba njihovog nošenja i da skidanje kape ili šešira predstavlja izraz poštovanja prema toj instituciji i njenoj funkciji. Polazeći od toga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, obaveza skidanja odjevnih predmeta za glavu nije nešto što postoji samo u Sudu BiH, nego i svim drugim sudovima i institucijama u BiH, a što je slučaj i u svim drugim zemljama sa uređenim pravnim sistemima. Takvo pravilo i takva obaveza se odnosi na sva lica bez izuzetka i bez obzira na vjersku, spolnu, nacionalnu ili drugu pripadnost. Dakle, prema mišljenju Apelacionog vijeća, radi se o obaveznom postupanju svih osoba, koje u bilo kojem svojstvu pristupaju Sudu BiH, a koje je detaljnije razrađeno odredbom člana 20. Kućnog reda i obaveza korisnika kompleksa pravosudnih institucija. Iz podataka u spisu proizilazi da je postupajući sudija u konkretnom slučaju, rukovodeći se prethodno navedenim, najprije upozorio apelanta na obavezu skidanja odjevnog predmeta - kape prilikom boravka u sudnici, a potom mu dao i dodatno vrijeme od 10 minuta da razmisli o tome, kao i posljedicama odbijanja neredbe predsjednika vijeća. Kako apelant ni nakon toga nije skinuo kapu, čime je svjesno iskazao nepoštivanje prema sudu i narušio red suda, predsjednik vijeća, čija je obaveza, pored ostalog, i da održava red u sudnici, mu je na osnovu odredbe člana 242. stav 3. ZKP BiH, opravdano izrekao novčanu kaznu. Nakon što je ocijenilo da je iz navedenih razloga, kažnjavanje apelanta bilo opravdano, a podnešena žalba neosnovana u tom dijelu, Apelaciono vijeće je razmotrilo pobijano rješenje i u pogledu visine izrečene novčane kazne. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je zaključilo da je ista prema apelantu ipak prestrogo odmjerena. Naime, prema mišljenju Apelacionog vijeća, žalbom se osnovano ukazuje da novčana kazna od 10.000,00 KM predstavlja maksimalnu novčanu kaznu predviđenu za narušavanje reda u sudnici. Maksimalna kazna bi međutim, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, trebala biti izricana u slučaju najgrubljeg i najbezobzirnijeg ponašanja određenog lica u sudu i prema sudu. Što se tiče kriterija od značaja pri određivanju visine novčane kazne za narušavanje reda u sudnici, svakako treba imati u vidu oblik i intenzitet nepoštivanja koje je određena osoba iskazala prema sudu, što je pobijanim rješenjem i cjenjeno. Međutim, u pogledu imovnog stanja lica koje se kažnjava, na čemu apelant i žalbom insistira, po mišljenju Apelacionog vijeća treba imati u vidu da je novčana kazna koja se izriče zbog ponašanja apelanta, po svojoj prirodi, disciplinskog karaktera i ne potpada pod krivičnopravne sankcije, prilikom čijeg izricanja se mora voditi računa i o imovnom stanju lica kome se izriče. Kako je zaključilo Apelaciono vijeće, iako je apelant u konkretnom slučaju iskazao visok stepen upornosti u nepoštivanju suda (kapu nije skinuo čak ni nakon pauze od 10 minuta, koja mu je data da razmisli), koja činjenica svakako utiče na visinu novčane kazne, same radnje apelanta (neskidanje kape) po svom obliku ne predstavljaju najgrublje radnje nepoštivanja suda, da bi iste opravdale izricanje maksimalne novčane kazne. Pri tome valja imati u vidu da apelant, kako navodi Apelaciono vijeće, osim što nije skinuo kapu, ipak nije pri tome verbalno, niti na neki drugi, grublji način iskazivao nepoštivanje prema sudu ili vrijeđao sud, zbog čega u konkretnom slučaju ipak nije bilo mjesta izricanju maksimalne novčane kazne. Uz to, smisao odredbe člana 242. stav 3. ZKP BiH je prije svega sankcionisanje odnosno novčano kažnjavanje pojedinca, u mjeri srazmjernoj njegovom iskazanom nepoštivanju suda. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, Apelaciono vijeće smatra da je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM primjerena obliku i intenzitetu nepoštivanja suda, odnosno narušavanja reda u sudnici iskazanog od strane apelanta, zbog čega je u ovom dijelu djelimično uvažena žalba apelanta, te preinačeno pobijano rješenje. Imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je na temelju člana 3. ZKP BiH, odlučilo kao u dispozitivu ovog rješenja.

5. Rješenjem Suda BiH broj broj S1 2 K 007723 12 K od 27. novembra 2012. godine novčana kazna, koja je apelantu utvrđena rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 Kž 6 od 11. oktobra 2012. godine u iznosu od 3.000,00 KM, zamijenjena je kaznom zatvora u trajanju od 30 dana. Kako je naveo Sud BiH, uvidom u spis je utvrđeno da je apelant izrečenu novčanu kaznu bio dužan platiti najdalje do 17. novembra 2012. godine i to u cjelosti. Međutim, i pored isteka navedenog roka, te pismenog upozorenja na dužnost plaćanja i posljedice propuštanja (poziv Suda BiH broj S1 2 K 007723 12 K od 16. oktobra 2012. godine), apelant ni do dana donošenja predmetnog rješenja nije platio izrečenu novčanu kaznu. Imajući u vidu utvrđene činjenice, a na osnovu člana 47. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), Sud BiH je donio odluku o zamjeni izrečene novčane kazne kaznom zatvora. Naime, odredba stava 2. navedenog člana propisuje da ako se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen odlukom suda, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamjeni kaznom zatvora. Shodno odredbi stava 3. istog člana, novčana kazna se zamjenjuje kaznom zatvora tako što se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno kada je novčana kazna izrečena u određenom iznosu (što je bio slučaj u predmetnoj krivičnopravnoj stvari), za svakih 100 KM određuje jedan dan zatvora, s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo. Prema navedenim zakonskim odredbama, apelantu je novčana kazna od 3.000,00 KM zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.

6. Apelant smatra da mu osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju Sud BiH proizvoljno primijenio procesno pravo i time povrijedio osnovna ljudskih prava garantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom koja su navedena u apelaciji. Kazna koja je određena apelantu je utvrđena po Pravilniku o kućnom redu, a ne po krivično-procesnim zakonima. Sud BiH u pobijanom rješenju apsolutno proizvoljno primijenio odredbu člana 256. ZKP-a BiH kršeći također i načelo „nullum crimen, nulla poena sine lege". Drugostepeno vijeće se, po mišljenju apelanta, uopće ne bavi odnosno prešućuje odredbu člana 256. ZKP-a BiH koja propisuje da su „učesnici dužni ustati kada se obraćaju sudu“. Zakonodavac nije propisao obavezu ustajanja pred sudom i skidanja kape, već samo ustajanja, a da je to htio zakonodavac bi sigurno propisao i skidanje kape kao poseban elemenat prekršaja. Više je nego očigledno da se, po ocjeni apelanta, u pobijanim rješenjima proizvoljno primjenjuje ZKP BiH, te apelantu izriče novčanu kaznu za navodno nepoštivanje suda, a da pri tome u ZKP BiH nigdje nije propisano da je svjedok dužan skinuti kapu, kada se obraća sudu. Odredbom člana 2 stav 3 tačka g) Ustava BiH propisano je da ,,sva lica uživaju ljudska prava i slobode“ uključujući i „slobodu misli, savjesti i vjere“. Iste garancije pruža i odredba člana 9. Evropske konvencije. Navedena odredba člana 9. Evropske konvencije propisuje da „svako ima pravo na slobodu vjeroispovijesti, da javno iskazuje svoju vjeroispovijest“. Apelant je u svojstvu svjedoka na sudu, na javnoj sjednici, iskazao da ne skida kapu iz vjerskih razloga, nakon čega mu je izrečena drakonska kazna, pa proizilazi da mu je iz razloga prakticiranja vjere izrečena kazna, što je sve suprotno odredbi člana 9. Evropske konvencije. Stoga apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava kao i da se privremenom mjerom zabrani izvršenje osporenih rješenja.

7. Dopunom apelacije od 5. decembra 2012. godine apelant je zatražio hitnost postupanja i donošenja odluke o privremenoj mjeri, smatrajući da, ukoliko se rješenje od 27. novembra 2012. godine o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora provede, onda apelacija gubi bilo kakav smisao, a za apelanta će nastupiti nenadoknadiva šteta jer će otići na izdržavanje kazne zatvora od 30 dana samo zato što nije skinuo kapu pred Sudom BiH.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi njegov zahtjev da se zabrani izvršenje osporenih rješenja o obavezi plaćanja novčane kazne odnosno kazne zatvora zbog, kako navodi, grubog kršenja prava na pravično suđenje, slobodu misli, savjesti i vjere i obzirom na zabranu diskriminacije u vezi predmeta postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi potvrdili njihove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.

10. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, čime bi se ozbiljno ugrozio principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3947/12 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio