Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3963/12 («Žitoprerada» d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3963/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3963/12, rješavajući zahtjev «Žitoprerada» d.o.o. Prijedor za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Žitoprerada» d.o.o. Prijedorza donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1.«Žitoprerada» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živko Dragosavljević advokat iz Prijedora podnio je, 16. novembra 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 000426 12 Pž od 24. oktobra 2012. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Višeg suda broj 51 0 P 003004 11 Rev od 29. marta 2012. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 000426 06 Ps od 13. augusta 2012. godine obavezan je «Jovanić Grga» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati glavno potraživanje u iznosu od 6.882,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. decembra 2005. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.780,00 KM sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Obrazlažući presudu Okružni sud je istakao da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu povodom isporuke pšenice u 2005. godini i da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev apelanta za ispunjenje obaveze po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji pšenice. Nakon provedenog dokaznog postupka, Okružni sud je utvrdio da je apelant u prilog svoje tvrdnje da je svoju obavezu u pogledu isporuke robe ispunio a da tuženi nije platio cijenu na osnovu fakturisane robe, dokazivao narudžbenicom-izjavom broj 2611705 od 26. novembra 2005. godine i računom-otpremnicom broj 1393 od 26. novembra 2005. godine. Među parničnim strankama, kako je dalje obrazložio Okružni sud, bio je sporan prijem robe jer je tuženi u toku postupka isticao da robu nije nikada primio ali je potvrdio da je robu naručio. Okružni sud je odluku donio primjenom načela o tereta dokazivanja koji su propisani članom 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74705, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi čl. 123. i 126 ZPP. Okružni sud je istakao da je tuženi osporavajući tužbeni zahtjev proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka a izjavu zakonskog zastupnika tuženog, koji osporava prijem robe, Okružni sud je ocijenio kao paušalnu i neargumentovanu te joj nije mogao pokloniti vjeru bez provođenja drugih dokaza. Tuženi je mogao, kako dalje navodi sud, navode zakonskog zastupnika potkrijepiti i drugim dokazima (vještačenje po vještaku grafološke struke na okolnosti da na otpremnici nije njegov potpis i dr). Nasuprot navedenom, Okružni sud je zaključio da je osnovana tvrdnja apelanta da je tuženi registrovan za proizvodnju mlinskih proizvoda i trgovinu i da je njegova registrovana djelatnost posredovanje u prodaji poljoprivrednih sirovina, trgovina r zrnastim proizvodima, sjemenjem i slično što ukazuje da je tuženi imao potrebu za naručivanjem ove vrste robe a apelant je dokazao (čitanjem otpremnice broj 1393) da je tuženom prenio pravo svojine dok tuženi nije dokazao da robu nije primio.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Viši sud je presudom broj 57 0 Ps 000426 12 Pž od 24. oktobra 2012. godine, žalbu uvažio presudu Okružnog suda broj 57 0 Ps 000426 06 Ps od 13. augusta 2012. godine, preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti kao neosnovan. Apelant je obavezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.369,25 KM.
5. U obrazloženju presude Viši sud je istakao da iz apelantovih dokaza proizilazi da je tuženi naručio 24.580 kg merkatilne pšenice i da je na narudžbenici (na mjestu naručioca) upisano ime i prezime tuženog, da je stavljen pečat tuženog i da se na spornom računu za navedenu robu koji glasi na iznos od 6.882,40 KM nalazi pečat apelanta, ime lica koje je označeno kao prevoznik, potpis lica koje je izdalo robu i neidentifikovani potpis lica koje je primilo robu bez pečata tuženog. Kako je prijem robe bio sporan a time i pravo na ispunjenje iz čl. 262. i 454. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) na apelantu je bio teret dokaza, da dokazima veće dokazne snage potvrdi istinitost te bitne činjenice od koje zavisi odgovornost za ispunjenje. Viši sud je citirao odredbu člana
126. ZPP koja propisuje teret dokazivanja, da ako se raspoloživim dokaznim sredstvima sporna-bitna činjenica ne može utvrditi onda takvu odgovornost (i štetne posljedice) treba staviti na teret tužitelju čija je uloga u dokazivanju bitnija u odnosu na procesni položaj tuženog koji je ipak pasivniji i čiji uspjeh upravo zavisi od jačine dokaza tužitelja.
6. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Viši sud, apelant je bio u obavezi da dokaže pozitivnu činjenicu (da je roba isporučena) pa je u tom pravcu mogao predložiti saslušanje vozača i lica koje je označeno na računu da je izdalo robu pa kako ni jedan od ovih dokaza nije predložen a zakonski zastupnik apelanta (iako je uredno pozvan radi izvođenja dokaza saslušanjem u svojstvu stranke) nije pristupio onda je apelant ovakvom neaktivnošću doveo do posljedica nedokazanih činjenica. Bez obzira na restriktivno tumačenje člana 4. ZPP (načelo neposrednosti) i značaj ovog načela, Viši sud je istakao da u konkretnom slučaju bitne činjenice od kojih zavisi subjektivno pravo apelanta da zahtjeva ispunjenje nisu se mogle utvrditi na osnovu izjave tuženog tako da je njegov iskaz nebitan i u ovom predmetu nema bilo kakvu dokaznu vrijednost posebno u situaciji kada apelant dokazima jače dokazne snage nije potvrdio navode da je roba isporučena a pismeni dokazi (narudžbenica i račun-otpremnica) zbog očigledne nepodudarnosti nisu mogli biti osnov za zaključak da je roba isporučena. Na kraju je Viši sud istakao da raspravno načelo podrazumijeva isključivo ovlaštenje apelanta da prikuplja i utvrđuje činjeničnu građu za formiranje činjenične osnove iz koje bi proizilazila obaveza tuženog na ispunjenje što znači da nije bilo ograničenja stranačke inicijative da predloži i izvede sve dokaze u cilju izvjesnijeg uspjeha u sporu a iz rezultata raspravljanja proizilazi da je ovakva aktivnost apelanta izostala što je po stavu Višeg suda preuzimanje odgovornosti za nedokazane činjenice od kojih zavisi primjena odredbe iz člana 454. ZOO.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant također navodi da kada «izostane ocjena izvedenih dokaza onda i presuda nema sudsko obrazloženje kao što je ovdje slučaj». Dokaz-saslušanje zakonskog zastupnika tuženog osporena presuda ocjenjuje nebitnim, zanemaruje ga a to je jedini dokaz tuženog koji je izveo pred sudom pa je «upitno na bazi čega drugostepeni sud preinačuje odluku». Također apelant navodi da drugostepeni sud nije mogao u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze izvedene pred prvostepenim sudom te i u tome vidi proizvoljnu primjenu pozitivno pravnih propisa. Osim toga apelant ističe da se kroz manjkavo obrazloženje osporene presude «postavlja pitanje da li je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer se stiče utisak da je dovoljno da tuženi porekne navode tužbe ne izvodeći dokaze na svoje navode te se drži pasivno i bezbrižno jer će tužitelj morati dokazivati ono što tvrdi tužba i ono što tvrdi tužena strana»
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud zapaža da apelant ne obrazlaže razloge za donošenje privremene mjere, nego da samo traži da se osporena odluka izuzme od izvršenja do konačne odluke Ustavnog suda.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant ne samo da nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, nego nije ni obrazložio zašto traži usvajanje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić