Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4675/10 (M. O.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4675/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4675/10, rješavajući zahtjev M. O. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M. O. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 1. novembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-
00 929 od 17. juna 2008. godine. Apelantica je u apelaciji također zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene joj kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine, između ostalog, M.O suprug apelantice kao prvooptuženi (u daljem tekstu: prvooptuženi) i apelantica su oglašeni krivim da su u vrijeme i na način opisan u izreci presude, neovlašteno kupovali radi dalje prodaje i prodavali tvari koje su proglašene opojnim drogama, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. KZ FBiH za koje je uz primjenu člana 43. stav 1. i stav 6. KZ BiH prvooptuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantici i prvooptuženom je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2007. godine do 17. juna 2008. godine. Na osnovu člana 238. stav 4. KZ FBiH od apelantice i prvooptuženog je oduzeta opojna droga i sredstva za njihovo pripravljanje u količini i vrsti kako je pobliže navedeno u izreci presude. Na osnovu člana 78 KZ FBiH od apelantice i prvooptuženog je oduzet mobitel marke „Nokia“ sa brojem kartice preciziranim u presudi, kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela dok je na osnovu čl. 114. i 115. KZ FBiH od apelantice i prvooptuženog oduzeta imovinska korist koja je pribavljena izvršenjem predmetnog krivičnog djela.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelantica i prvooptuženi neovlašteno, radi prodaje, kupili i držali materije koje su zakonskim propisima proglašene opojnim drogama. Navedeno je i da je sporna droga pronađena u stanu koji su iznajmili i neprijavljeno koristili apelantica i prvooptuženi, da se radi o više vrsta droge-marihuana, kokain, heroin i speed i to u količini od preko osam kilograma pored koje su pronađene i dvije vage za mjerenje droge kao i da su drogom u periodu od oko godinu dana snabdijevali E.C. koji je u svom iskazu i i potvrdio navedeno. Imajući u vidu navedeno kao i dovodeći u međusobnu vezu sve provedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da su se u radnjama apelantice i prvooptuženog stekli svi elementi bića krivičnog djela koje im je stavljeno na teret te ih je oglasio krivim i izrekao kazne navedene u dispozitivu presude.
4. Protiv navedene presude apelantica i prvooptuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je na sjednici vijeća uz prisustvo apelantice i prvooptuženog, donio presudu broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine kojom je djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu u pogledu kazne u odnosu na apelanticu tako što joj je umjesto kazne zatvora u trajanju od četiri godine izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci a prvooptuženom umjesto kazne zatvora u trajanju od šest godina izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koje je na osnovu člana 57. KZ F BiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2007. godine pa do 17. juna 2008. godine . U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Kantonalni sud ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni a u vezi sa navodima iz žalbe, utvrdio da su izrečene kazne prestrogo odmjerene te je preinačio prvostepenu presudu i izrekao apelantici i prvooptuženom kazne zatvora u kraćem trajanju (kako je navedeno u izreci presude). Naime Kantonalni sud je smatrao da su takve kazne srazmjerne težini krivičnog djela, krivičnoj odgovornosti apelantice i prvooptuženog i okolnostima pod kojim je djelo počinjeno i da su dovoljne i potrebne za ostvarenje svrhe kažnjavanja u smislu člana 42. KZ
FBIH.
5. Nakon toga, sud je pokušao apelantici i prvooptuženom dostaviti predmetnu presudu na adresu poznatu sudu, ali je presuda vraćena sa naznakom „odselio“ pa je apelantici i prvooptuženom 14. septembra 2010. godine presuda Kantonalnog suda od 22. juna 2010. godine dostavljena putem oglasne table Općinskog suda.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidu u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su dokazi protiv nje pribavljeni na nezakonit način i da joj je kao nezakonito stečena imovinska korist oduzeta imovina koja pripada njenom ocu a ne njoj. Smatra da ničim nije dokazano da je počinila djelo koje joj je stavljeno na teret i za koje je neopravdano osuđena. Apelantica također smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde Evropske konvencije jer nisu u istoj mjeri cijenjeni dokazi koji su je teretili i oni koji su joj išli u korist. Navodi i da je za smanjenje kazne saznala tek iz uputnog akta kojim joj je naloženo da se javi na izdržavanje kazne jer joj drugostepena presuda nikada nije dostavljena i nije znala za nju. Apelantica osim toga navodi da je nakon prijema uputnog akta tražila odlaganje izvršenja kazne i da je njenom zahtjevu udovoljeno ali da bi, nakon što odgoda protekne, njeno upućivanje na izdržavanje izrečene kazne prije donošenja konačne odluke o apelaciji predstavljalo nastavak kršenja njenih prava sa nesagledivim posljedicama što bi dovelo do nastanka neotklonjive štete.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da iz apelanticinih navoda proizlazi da je Općinski sud u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH razmatrao apelanticinu molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora i toj molbi udovoljio tako da je apelantici već odlagano izvršenje pravosnažne kazne zatvora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji osim navoda u vezi sa kršenjem ustavnih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavila argumente i dokaze koji prima facie ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, odnosno koji bi potvrdili apelanticinu tvrdnju o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica. Stoga, Ustavni sud apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje kazne smatra neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić