Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/09 (I. X. iz Soluna i «Poljoexport» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nekretnina
  • Uknjižba
  • Zastara
  • Privatizacija
  • Imovina
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3271/09, rješavajući apelacije Ioannisa Xafisa i «Poljoexporta» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ioannisa Xafisa i «Poljoexporta» d.o.o. Sarajevo podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 441 od 9. septembra 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ioannis Xafis (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Soluna, Grčka, kojeg zastupa supruga Marsela Bećirović-Xafis iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 441 od 9. septembra 2009. godine. Istovremeno, prvoapelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 3271/09. 2.«Poljoexport» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 29. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 441 od 9. septembra 2009. godine. Drugoapelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 3359/09. Drugoapelant je dopunio apelaciju 27. aprila i 11. oktobra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3271/09. Spojene su sljedeće apelacije: br. AP 3271/09 i AP 3359/09.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku «Poljoexporta» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. decembra 2010. godine i 31. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud je 24. decembra 2010. godine i 14. novembra 2012. godine dostavio odgovor na apelacije, a tužitelj 4. februara i 4. marta 2011. godine, te 12. novembra i 3. decembra 2012. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantima 16. novembra, odnosno 4. decembra 2012. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prethodni postupci

8. Drugoapelant je 3. augusta 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog Zavoda za izgradnju Banja Luka sa zahtjevom da se utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja na poslovnom prostoru koji se nalazi na prvom spratu poslovne zgrade u Banjoj Luci, Ulica Veselina Masleše broj 11, površine 95,91 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), kao i da se utvrdi da je tuženi Zavod za izgradnju Banja Luka dužan priznati i izdati apelantu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu navedenog prava.

9. Presudom Osnovnog suda broj PS-153/98 od 17. septembra 1998. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o udruživanju rada i sredstava od 23. septembra 1978. godine i aneks tog ugovora od 12. oktobra 1978. godine koji je zaključen između drugoapelanta (odnosno njegovog pravnog prednika) i Zavoda za izgradnju grada Banja Luka, slijedom čega je drugoapelant kao investitor izgradnje predmetnog poslovnog prostora stekao pravo raspolaganja na predmetnom prostoru sa dijelom 1/1, što je tuženi Zavod za izgradnju grada Banja Luka dužan priznati i izdati drugoapelantu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu navedenog prava u roku od osam dana od pravosnažnosti presude, a u protivnom presuda će biti pravni osnov za uknjižbu prava drugoapelanta utvrđenog tom presudom.

10. Na prijedlog prvoapelanta kao hipotekarnog povjerioca protiv drugoapelanta kao dužnika Osnovni sud je 14. decembra 1998. godine donio rješenje kojim je odredio uknjižbu založnog prava u korist prvoapelanta kao povjerioca na predmetnom poslovnom prostoru kao etažnom vlasništvu drugoapelanta prema Presudi Osnovnog suda broj PS-153/98 od 17. septembra 1998. godine radi osiguranja novčanog potraživanja kojeg prvoapelant ima prema drugoapelantu u iznosu od 200.000,00 DM sa rokom dospijeća potraživanja 7. aprila 1999. godine, a na osnovu sporazuma o hipoteci zaključenog 14. decembra 1998. godine između prvoapelanta i drugoapelanta. Navedeno rješenje Zemljišnoknjižna kancelarija Osnovnog suda nije provela zbog nepostojanja knjiga etažnog vlasništva.

11. Na prijedlog prvoapelanta kao hipotekarnog povjerioca Osnovni sud je 17. maja 1999. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-625/99 kojim je određeno izvršenje prodajom predmetnog založenog poslovnog prostora. Međutim, tužitelj («Poljoexport» a.d. Banja Luka) je protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavio prigovor, tvrdeći da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo. Osnovni sud je Zaključkom broj I-625/99 od 30. jula 1999. godine, pozivajući se na član

56. Zakona o izvršnom postupku, tužitelja kao treće lice uputio na parnicu radi utvrđenja da je izvršenje nedopušteno u konkretnom predmetu.

Postupak okončan osporenom presudom

12. Tužitelj je 11. septembra 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv drugoapelanta kao prvotuženog i prvoapelanta kao drugotuženog radi utvrđenja nedopustivosti izvršenja u predmetu broj I-625/99.

13. Osnovni sud je Presudom broj PS-434/99 od 4. aprila 2000. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje nedopustivosti izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj I-625/99. Međutim, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Pž-174/2000 od 8. decembra 2000. godine uvažio žalbu tužitelja, te je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj PS-802/00 od 3. jula 2002. godine kojim je odredio prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari do pravosnažnog završetka parničnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj P-1215/01 (koji se vodi po tužbi tužitelja protiv drugoapelanta radi utvrđenja vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i nametanja obaveze drugoapelantu da prizna to utvrđenje i trpi upis u zemljišne knjige i katastar), ili kada Sud utvrdi da više ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka. Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj Pž-327/02 od 25. februara 2005. godine žalbu drugoapelanta uvažio, te je rješenje Osnovnog suda od 3. jula 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovljenom parničnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj PS-247/05 od 27. januara 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje nedopustivosti izvršenja u predmetu tog suda broj I-625/99 od 17. maja 1999. godine koje je određeno na predmetnom poslovnom prostoru, koji u naravi predstavlja etažno vlasništvo drugoapelanta, a radi namirenja novčanog potraživanja prvoapelantu i sa zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama. Istom presudom obavezan je tužitelj da drugoapelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

15. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u registarski uložak broj I-3758/00 kod registarskog suda Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka, te u registarski uložak istog broja kod Osnovnog suda utvrdio da je Rješenjem broj U/I-1940/92 od 18. juna 1992. godine izvršen upis osnivanja tužitelja (tada DOO) i upis poslova vanjskotrgovinskog prometa sa sjedištem u Banjoj Luci. Također je utvrđeno da se radi o pravosnažnim i konačnim upisima izvršenim saglasno tada važećim propisima o registraciji preduzeća i saglasno Zakonu o postupku za upis u sudski registar. Dalje je utvrđeno da je predmetni upis izvršen na osnovu Odluke o osnivanju tužitelja broj 1/92 od 1. juna 1992. godine koju su donijeli radnici u apelantovom predstavništvu u Banjoj Luci i Doboju, a u skladu sa Uredbom o organiziranju preduzeća od dijela radnog procesa. Kao osnivački ulog tužitelj je unio pokretne stvari i predmetni poslovni prostor. Dalje je navedeno da iz Rješenja Direkcije za privatizaciju RS od 23. jula 2002. godine proizlazi da je odobren program privatizacije tužitelju, te da je sporni poslovni prostor ušao u program privatizacije. Prema ocjeni Osnovnog suda, navedeni akti o osnivanju tužitelja i rješenje Direkcije za privatizaciju ne predstavljaju osnov u smislu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva, odnosno raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Prema mišljenju Osnovnog suda, tužitelj nije dokazao da ima bilo kakav pismeni akt, odnosno da je zaključio valjan pravni posao na osnovu koga bi na tužitelja bilo preneseno pravo raspolaganja, odnosno korištenja poslovnog prostora. Prema članu 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme upisa tužitelja u sudski registar, odluku o statusnoj promjeni pravnog subjekta donosi organ upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom. Pošto je nesporno da nadležni organ upravljanja drugoapelanta nije donio u smislu citirane zakonske odredbe odluku o statusnoj promjeni na osnovu koje je upisan tužitelj u registru, Osnovni sud je zaključio da su odluke o upisu u sudski registar jednostrane i da nisu u skladu sa odredbama navedenog zakona.

16. Osnovni sud je, dalje, naveo da je, polazeći od utvrđenja tog suda u predmetu broj PS-153/98 da je drugoapelant stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1, te usvojenog stanovišta Ustavnog suda u predmetu broj AP 160/03, ocijenio da je drugoapelant postao vlasnik spornog poslovnog prostora na osnovu navedenog zaključenog ugovora sa Zavodom za izgradnju Banja Luka. Stoga, drugoapelant ne može snositi teret neupisivanja njegovog prava stečenog na zakonit način zbog toga što ne egzistiraju relevantni registri nekretnina u koje bi trebalo da upiše svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru da bi uživao vlasničkopravnu zaštitu. Uspostavljanje registra nekretnina, njihovo održavanje i ažuriranje je obaveza države, tako da odgovornost za njihovo nepostojanje ne može biti prenesena na drugoapelanta. Iz navedenog, kako je zaključio Osnovni sud, proizlazi da nije postojala mogućnost ni upisa založnog prava kao stvarnog prava koje se stječe upisom u zemljišne knjige s obzirom na to da one ne postoje, jer se radi o etažnom vlasništvu. Pošto je prenos prava na poslovni prostor izvršen suprotno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o preduzećima, prema ocjeni Osnovnog suda, tužitelj, kao treće lice u postupku izvršenja na spornom poslovnom prostoru kao predmetu izvršenja, nema pravo koje isključuje ili ograničava pravo drugoapelanta zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Tužitelj i prvoapelant su se žalili protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbama Okružni sud je Presudom broj 011-0-Pž-06-000 102 od 29. augusta 2006. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Dalje je istaknuto da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je organiziran kao novo preduzeće od dijela preduzeća koje nije na teritoriji RS i kao takav registriran kod Osnovnog suda, da je sporni poslovni prostor stekao na zakonit način i da ga drži u posjedu. Okružni sud je utvrdio da je nesumnjivo da je predmetni građevinski objekt u kojem se nalazi sporni poslovni prostor izgradio drugoapelant kao investitor na osnovu propisane građevinske dokumentacije i da je za korištenje tog objekta izdato odobrenje 8. marta 1979. godine. Drugoapelant se nije uknjižio u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja, jer o tome nije postojala evidencija – knjige etažnog vlasništva. Žalbeni prigovor tužitelja da drugoapelant ne može biti vlasnik bilo kakve imovine na teritoriji RS, pa ni predmetnog poslovnog prostora s obzirom na to da je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) predviđeno da sva imovina preduzeća koja su bila u društvenom, odnosno državnom vlasništvu se smatra imovinom entiteta na čijem se području nalazi, nisu osnovani, jer se, prema mišljenju Okružnog suda, spomenutim zakonom ne mogu ukidati, odnosno uspostavljati vlasnički odnosi.

19. U odnosu na žalbu prvoapelanta kojom je osporio prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima spora (jer mu nisu dosuđeni troškovi prvostepenog postupka), Okružni sud je utvrdio da je žalba neosnovana, jer prvoapelant nije do okončanja glavne rasprave postavio jasan i opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kako je propisano odredbom člana

396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

20. Tužitelj je Vrhovnom sudu protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 441 od 9. septembra 2009. godine reviziju tužitelja usvojio i navedenu presudu Okružnog suda preinačio na taj način što je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj PS-247/05 od 27. januara 2006. godine preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio, proglasio nedopuštenim izvršenje prodajom nekretnina u predmetu Osnovnog suda broj I-625/99 koje je određeno rješenjem od 17. maja 1999. godine na predmetnom poslovnom prostoru radi namirenja novčanog potraživanja prvoapelanta kao povjerioca i zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su drugoapelant i tužitelj prije 1992. godine bili isto pravno lice, da drugoapelant nije donio odluku o statusnim promjenama u smislu člana 187.a) Zakona o preduzećima i da je Presudom Osnovnog suda broj PS-153/98 utvrđeno da je drugoapelant stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Vrhovni sud je utvrdio da odluke nižestepenih sudova nisu na zakonu zasnovane. Dalje je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešno smatrali da je za odluku u konkretnoj pravnoj stvari od odlučujućeg značaja pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji je predmet izvršenja. Odredbom člana 56. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (»Službeni list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 14/94) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja izvršnog postupka i podnošenja tužbe u predmetnoj parnici propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja kojim traži da se izvršenje u tom predmetu proglasi nedopuštenim, a odredbom člana 57. stav 1. istog zakona su propisani uvjeti pod kojim se podnosilac prigovora upućuje na parnicu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. Pravilnim tumačenjem navedenih odredaba Zakona o izvršnom postupku za proglašenje izvršenja nedopuštenim nije od značaja samo da li dužnik (u konkretnom slučaju drugoapelant) ima pravo vlasništva na predmetu izvršenja nego i da li treće lice koje je uložilo prigovor (u konkretnom slučaju tužitelj) ima kakvo pravo koje sprečava izvršenje na tom predmetu. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi, baveći se pitanjem prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, rješavajući to pitanje u smislu člana 12. ZPP kao prethodno pitanje, kako je zaključio Vrhovni sud, potpuno su zanemarili prava tužitelja koja on ima na predmetnom prostoru i koja sprečavaju izvršenje u smislu odredbe člana 56. Zakona o izvršnom postupku.

22. Vrhovni sud je istakao da, prije svega, ne može se bezrezervno prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je drugoapelant vlasnik poslovnog prostora s obzirom na nespornu činjenicu da se on u javnim knjigama ne vodi kao vlasnik. Zaključak o pravu vlasništva drugoapelanta nižestepeni sudovi su donijeli na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj broj PS-153/98 od 17. septembra 1998. godine, ne baveći se pitanjem podobnosti te presude kao osnova za upis u zemljišnu knjigu. Zavod za izgradnju Banja Luka, kao tužena strana u postupku koji je prethodio donošenju te presude i koji je obavezan na izdavanje tabularne isprave za upis u zemljišne knjige, također se u javnim knjigama ne vodi kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što nižestepeni sudovi nisu imali u vidu. Činjenica što je drugoapelant svojevremeno bio investitor pri izgradnji ili adaptaciji predmetnog poslovnog prostora ne znači da on jedini ima pravo raspolaganja tim prostorom, jer je u vrijeme izgradnje tužitelj bio u sastavu drugoapelanta kao njegova poslovna jedinica. Naime, tužitelj je organiziran na osnovnim sredstvima predstavništva drugoapelanta u Banjoj Luci. Kao novo preduzeće tužitelj je upisan u sudski registar, te je u toku 2002. godine provedena privatizacija tužitelja prema propisima o privatizaciji RS, a promjene u vlasničkoj strukturi su upisane u sudski registar. Privatizacija je provedena prema odredbama Okvirnog zakona koji daje pravo organima Republike Srpske da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njenoj teritoriji i primjenom odredaba Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik RS» br. 24/98 do 109/05). Zaključak nižestepenih sudova da odluka Direkcije za privatizaciju Republike Srpske o odobrenju programa privatizacije tužitelja u koji je ušao predmetni poslovni prostor, kao ni registracija preduzeća kojom je predmetni poslovni prostor registriran kao osnovni ulog tužitelja ne predstavljaju osnov za stjecanje prava vlasništva na tom prostoru je pravilan. Međutim, ti akti predstavljaju punovažan pravni osnov za držanje u posjedu poslovnog prostora koji je predmet izvršenja i njegovo korištenje od tužitelja sve do konačne odluke o pravu vlasništva na tom prostoru. Ovo pravo korištenja poslovnog prostora predstavlja pravo tužitelja kao trećeg lica koje, u smislu člana 56. Zakona o izvršnom postupku, čini izvršenje nedopuštenim, a pravo vlasništva na tom poslovnom prostoru utvrdit će se u parničnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem P-1215/01, čime će biti riješena i sudbina izvršenja čija je dopuštenost predmet konkretne parnice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 3271/09

23. Prvoapelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant je naveo da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Istakao je da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak kada je utvrdio da će «sudbina izvršenja u predmetu broj I-625/99 biti riješena parnicom broj P-1215/01». Međutim, i ako je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi trebali sačekati donošenje odluke o prethodnom pravnom pitanju u parnici broj P-1215/01, onda je, prema mišljenju prvoapelanta, bilo logično da Vrhovni sud ukine nižestepene presude i naloži prekid predmetne parnice do okončanja parnice broj P-1215/01. Prvoapelant je, dalje, istakao da je problem u tome što i u slučaju da sud pravomoćno odbije tužbeni zahtjev tužitelja u parnici broj P-1215/01, prvoapelant više neće moći da pokrene postupak prinudnog izvršenja zbog proteka zastarnog roka od 10 godina prema članu 371. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, dug drugoapelanta kao dužnika je dospio za plaćanje prema prvoapelantu 7. aprila 1999. godine, pa je zastarni rok od 10 godina protekao 7. aprila 2009. godine. Dalje je istakao da će Osnovni sud na osnovu osporene presude morati da obustavi izvršni postupak u predmetu broj I-625/99 i da ukine sve provedene izvršne radnje, a prvoapelant nikad više neće moći zbog zastare da pokrene postupak izvršenja protiv drugoapelanta kao hipotekarnog dužnika. Smatra da je osporena odluka suprotna odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 2157/08 i AP 1274/08. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene odluke do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, naveo je da postoji opasnost da će mu biti nanesene nenadoknadive štetne posljedice.

b) Navodi iz apelacije broj AP 3359/09

24. Drugoapelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant je naveo hronologiju događaja u konkretnom predmetu. Istakao je da je osporenom presudom Vrhovni sud u cijelosti promijenio svoj raniji stav iz Rješenja broj Rev-12/99 od 17. augusta 1999. godine gdje je navedeno da se neko pravo na nekretninama novoformiranih preduzeća moglo steći samo ako postoji zakonit sporazum o podjeli imovine između ranijeg preduzeća i novoformiranog preduzeća. Drugoapelant je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da nikakav sporazum ne postoji između tužitelja i drugoapelanta. Vrhovni sud je u osporenoj odluci naveo postojanje Okvirnog zakona kao nekakvu novu činjenicu iako je, kako je naveo drugoapelant, Okvirni zakon postojao i u momentu donošenja Rješenja broj Rev-12/99. Drugoapelant smatra da je osporena odluka suprotna stavu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2157/08 i Okvirnom zakonu, jer cilj Okvirnog zakona nije da mijenja vlasnike nekretnina. Drugoapelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer iako je imao zakonitu tabularnu ispravu, odnosno pravosnažnu Presudu Osnovnog suda broj PS- 153/98 u kojoj je navedeno da je ta presuda pravni osnov za uknjižbu drugoapelantovih prava, Vrhovni sud osporava navedeno drugoapelantovo pravo, jer drugoapelant nije uknjižio svoje pravo u zemljišnoj knjizi, a pri tome je zanemario činjenicu da nije postojala mogućnost knjiženja etažnih prava na nekretninama, jer nisu bile uspostavljene knjige etažnog vlasništva. Drugoapelant je istakao da Vrhovni sud nije dao logičko objašnjenje zašto je smatrao da nižestepeni sudovi nemaju pravo da se bave pitanjem prava vlasništva drugoapelanta kao prethodnim pitanjem u smislu člana

12. ZPP. Drugoapelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio Okvirni zakon kada je naveo da je privatizacija tužitelja provedena u skladu sa Okvirnim zakonom. Dalje je naveo da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud predmetni postupak vodio pristrasno, nastojeći donijeti odluku u korist jedne unaprijed određene strane, to jeste tužitelja. Istakao je da je osporena odluka u koliziji sa odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 2157/08, AP 160/03 i AP 1274/08.

25. Drugoapelant je obavijestio Ustavni sud da je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka 21. jula 2011. godine donijela Zaključak broj 21.11/952.3-422/09 kojim se spajaju zahtjevi za upis u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, i to zahtjev drugoapelanta za upis prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru od 9. septembra 2009. godine i zahtjev tužitelja za upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru od 30. maja 2011. godine i postupak će se nastaviti voditi kao jedan postupak pod navedenim brojem.

26. Kao razlog za donošenje odluke o privremenoj mjeri drugoapelant je naveo da osporena presuda Vrhovnog suda daje slobodnu mogućnost kupcu državnog kapitala da, u smislu člana 8.a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, uknjiži sebe kao vlasnika predmetnog etažnog vlasništva, te nakon toga da to proda, čime bi bilo za drugoapelanta vođenje bilo kakvih daljnjih postupaka u vezi sa predmetnim poslovnim prostorom bespredmetno. Time bi drugoapelantu bilo onemogućeno da namiri dug prvoapelantu kao hipotekarnom povjeriocu, te ostatak kupoprodajne cijene predmetnog poslovnog prostora preuzme.

c) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelacije Vrhovni sud je naveo da ostaje pri svom pravnom shvatanju koje je obrazložio u osporenoj presudi, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali u apelaciji.

28. Tužitelj kao učesnik u postupku u odgovoru je istakao da se postavlja pitanje na koji način je drugoapelant u svojstvu dužnika mogao dozvoliti zasnivanje založnog prava u korist prvoapelanta kao povjerioca na nekretninama koje, prije svega, nisu njegovo vlasništvo, niti je drugoapelant imao bilo kakvu ispravu koja je podobna za upis takvih prava. Dalje je naveo da Presuda Osnovnog suda broj PS-153/98 nije podobna za upis drugoapelantovih prava u zemljišne knjige zbog toga što se ni sâm Zavod za izgradnju Banja Luka ne vodi u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog poslovnog prostora. Predložio je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

29. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Oblast djelovanja zakona

1. Sukladno GFAP [Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini] ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriju tog entiteta. […] Član 4.

Usmjeravanje sredstava i potraživanja

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima tog entiteta.

2. Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatiziraju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

Član 6.

Entiteti će uskladiti svoje zakone sa ovim zakonom u roku od 60 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona.

30. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima u državnoj i mešovitoj svojini (u daljem tekstu: preduzeća) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.

31. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 14/94) relevantne odredbe glase: Prigovor trećeg lica Član 56. stav 1.

Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja kojim traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim.

Član 57. stav 1.

Ako se povjerilac u propisanom roku ne izjasni o prigovoru ili se usprotivi prigovoru sud će podnosioca prigovora uputiti da protiv povjerioca u određenom roku pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000 441 od 9. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. oktobra 2009. godine, a apelacije su podnesene 22. i 29. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o nedopuštenosti izvršenja koje je određeno prodajom predmetnog poslovnog prostora radi namirenja duga drugoapelanta koji ima prema prvoapelantu kao hipotekarnom povjeriocu, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije . S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud očigledno pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

40. Razmatrajući navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

41. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi utvrdio da pravilnim tumačenjem odredaba člana 56. Zakona o izvršnom postupku za proglašenje izvršenja nedopuštenim nije od značaja samo da li dužnik (u konkretnom slučaju drugoapelant) ima pravo vlasništva na predmetu izvršenja nego i da li treće lice koje je uložilo prigovor (u konkretnom slučaju tužitelj) ima kakvo pravo koje sprečava izvršenje na tom predmetu. Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku nije bilo sporno da drugoapelant u pogledu predmetnog poslovnog prostora ima određena prava utvrđena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj PS-153/98 od 17. septembra 1998. godine. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da se ne može bezrezervno prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je drugoapelant vlasnik poslovnog prostora, budući da se on u javnim knjigama ne vodi kao vlasnik, a Zavod za izgradnju Banja Luka, koji je obavezan na izdavanje tabularne isprave za upis u zemljišne knjige, također se u javnim knjigama ne vodi kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. S druge strane, u odnosu na tužitelja koji je kao treće lice podnio prigovor protiv izvršenja na predmetnom poslovnom prostoru, tvrdeći da je vlasnik, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj, koji je prije rata bio dio drugoapelanta kao pravnog lica, izvršio promjene vlasničke strukture kapitala shodno odredbama Okvirnog zakona i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da odluke koje su donesene u toku vlasničke transformacije tužitelja ne predstavljaju pravni osnov za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnom poslovnom prostoru. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da ti akti predstavljaju punovažan pravni osnov za držanje u posjedu poslovnog prostora koji je predmet izvršenja i njegovo korištenje od tužitelja sve do konačne odluke o pravu vlasništva na tom prostoru. Ustavni sud zapaža da, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da se između parničnih stranaka vodi drugi postupak vezan za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom prostoru, Vrhovni sud u konkretnom postupku u odnosu na drugoapelanta i tužitelja nije, dakle, utvrđivao koji od njih ima jače pravo u pogledu predmetnog poslovnog prostora. Naime, Vrhovni sud je upravo utvrdio da obje parnične stranke u odnosu na predmetni poslovni prostor imaju određena prava - drugoapelant pravo utvrđeno pravosnažnom presudom, ali da i tužitelj ima dovoljan pravni osnov da predmetni poslovni prostor drži u posjedu do konačne odluke o pravu vlasništva koja će biti donesena u parničnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem P-1215/01. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da tužitelj kao treće lice u konkretnom slučaju ima pravo korištenja i zadržavanja u posjedu predmetnog poslovnog prostora a ta okolnost, u smislu člana 56. Zakona o izvršnom postupku, čini izvršenje nedopuštenim do okončanja postupka Osnovnog suda u predmetu broj P-1215/01, čime će biti riješeno i izvršenje čija je dopuštenost predmet konkretne parnice. Pri tome Ustavni sud naglašava da se u takvim okolnostima, iz kojih kao nesporno proizlazi da tužitelj ima osnov za držanje predmetnog poslovnog prostora i njegovo korištenje do donošenja konačne odluke o pravu vlasništva, ni navodi prvoapelanta vezani za nemogućnost pokretanja postupka prinudnog izvršenja zbog proteka zastarnog roka sami po sebi ne mogu voditi zaključku da u konkretnom slučaju postoji povreda ustavnih prava prvoapelanta.

42. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, naglašavajući da niti jedno procesno pravo apelantima nije bilo uskraćeno u predmetnom postupku. Iz navoda apelacija, kao i iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da apelantima nije bilo uskraćeno pravo na saslušanje, apelante su zastupala stručna lica (advokat) a redovni sud je, na način koji nije bio proizvoljan, razmotrio dokazne prijedloge apelanata i navode i o tome dao detaljno i uvjerljivo obrazloženje.

43. U odnosu na navode apelanata da je osporena odluka suprotna stavovima koje je Ustavni sud usvojio u svojim odlukama br. AP 2157/08, AP 160/03 i AP 1274/08, Ustavni sud zapaža da se u navedenim predmetima Ustavni sud bavio pitanjima privatizacije preduzeća prema Okvirnom zakonu i pitanjima upisa u zemljišne knjige u drukčijim pravnim okolnostima. Stoga, Ustavni sud ne smatra adekvatnim pozivanje apelanata na navedene odluke u konkretnom parničnom postupku u kojem se Vrhovni sud, za razliku od navedenih predmeta, bavio pitanjem ispunjenosti uvjeta za primjenu člana 56. Zakona o izvršnom postupku i u tom smislu proglašavanja nedopuštenim predmetnog izvršenja.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacije neosnovane i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženju osporene odluke Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku apelantima bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo.

47. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno niti pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/09 (I. X. iz Soluna i «Poljoexport»… | Sudska praksa | Aktio