Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/09 (Islamska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice - Mostar)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Nacionalizacija
  • Stanarsko pravo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2066/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2066/09, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u BiH, Medžlisa Islamske zajednice - Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Islamske zajednice u BiH, Medžlisa Islamske zajednice – Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-223/04 od 12. maja 2005. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž.348/03 od 11. marta 2004.

godine i Rješenje Općinskog suda II u Mostaru broj R:59/2000 od 7.

juna 2002. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Islamska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice - Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-223/04 od 12. maja 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.348/03 od 11. marta 2004. godine i Rješenja Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R:59/2000 od 7. juna 2002. godine. Apelant je, 2. jula 2009. godine, dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te Suade Bešlić (u daljnjem tekstu: predlagateljica), kao druge strane u postupku, zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda je, 19. oktobra 2012. godine, zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj R.59/2000.

3. Općinski sud i Vrhovni sud su, 19. i 22. oktobra 2009. godine, dostavili odgovore na apelaciju a Kantonalni sud i predlagateljica 26. oktobra 2009. godine. Općinski sud je 23. oktobra 2012. godine dostavio na uvid traženi spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te predlagateljice, dostavljeni su apelantu 4. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Komisija za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću NRBiH je, 10. juna 1960. godine, donijela Rješenje broj 245/60 kojim se „Rješenje Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru sreza Mostar broj 159/59 od 28. decembra 1959. godine mijenja tako da glasi: I - Poništava se rješenje Komisije za nacionalizaciju pri NOO-e Mostar br. 109/59 od 28/11 1959. godine; II – utvrđuje se da su dana 26/11 1958. godine nacionalizovane i postale društvena svojina najamne zgrade zajedno sa katastarskim česticama na kojima su sagrađene ranije vlasništvo Vakuf Ćišić Mahmut džamije i to: 1/ Najamna stambena zgrada koja se nalazi u Mostaru, zk. ul. broj 1237, k.č. 31/22 k.o. Mostar, a koja se sastoji od jednog četverosobnog stana, 2/ Najamna stambena zgrada, koja se nalazi u Mostaru, M.T. ulica br. 153-155 upisana u zemljišnim knjigama kod Sreskog suda u Mostaru, zk. ul. broj 1261, k.č.broj 23/9 i 41/414 k.o. Mostar a koja se sastoji od prizemlja i sprata i ima dva trosobna stana na spratu i dvije poslovne prostorije u prizemlju. III – Izuzimaju se od nacionalizacije i ostavljaju u svojini Vakufa Ćišić Mahmut džamije iz Mostara dva trosobna stana na spartu kao posebni dijelovi zgrade koja se nalazi u Mostaru M.Tita ulica br. 153-155 pobliže opisana u pod II dispozitiva ovog rješenja, a za potrebe glavnog imama Islamske vjerske zajednice u Mostaru; IV- Sreski sud u Mostaru, kao zemljišnoknjižni sud nakon pravosnažnosti ovog rješenja izvršit će upis u zemljišnim knjigama, kako je odlučeno pod tačkama II i III dispozitiva ovog rješenja, a na nacionalizovanim nekretninama kao organ upravljanja upisat će se Narodni odbor opštine Mostar“. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Komisija ustanovila da je u konkretnom slučaju trebalo voditi račina o potrebi Islamske vjerske zajednice u Mostaru i ostaviti joj stambeni prostor potreban za glavnog imama, u smislu odredaba člana 11. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.

7. Općinski sud u Mostaru je Rješenjem broj DN:10/64 od 4. januara 1964. godine, na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću NRBiH od 10. juna broj 245/60, naredio da se u zemljišnim knjigama izvrše upisi određeni rješenjem. Uvidom u zk. izvadak broj 6916 k.o. Mostar, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud izvršio naložene upise tako što je u B. vlasničkom listu „uknjiženo je pravo vlasništva na nacionaliziranoj stambenoj zgradi sa zemljištem u korist: 1. Društvenog vlasništva sa 1/1zatim, uknjiženo je pravo vlasništva na dva trosobna stana na katu zgrade, izuzeta od nacionalizacije, u korist 2. Vakufa Čišić Mahmut džamije u Mostaru sa 1/1“.

Postupak okončan osporenom presudom

8. Općinski sud je Rješenjem broj R:59/2000 od 7. juna 2002. godine odredio da je predlagateljica nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, ul. M. Tita broj 96, ukupne stambene površine 109 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u prijedlogu navedeno da je predlagateljicin otac bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, u koji je sa porodicom uselio 1961. godine i nakon što je s preduzećem „DOM“ Mostar sklopio ugovor o korištenju stana, da je izvršavao sve obaveze u vezi sa stanom, kao što je plaćanje stanarine i dr. Dalje, navedeno je da je predlagateljicin otac preminuo 1976. godine, a da je potom nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu postala predlagateljicina majka, koja je preminula 1991. godine. Pored toga, predlagateljica je istakla da je, kao član porodičnog domaćinstva, živjela i stanovala u tom stanu i poslije smrti nositelja stanarskog prava sve do „danas“ i da je uredno plaćala stanarinu.

9. Dalje, u rješenju je navedeno da je apelant osporavao navode predlagateljice isticanjem da njeni prednici nisu bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu, jer te prostorije nisu nikada smatrane stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), i da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan dio Vakuf Ćišić Mahmut džamije koja je bila predmet nacionalizacije Narodnog odbora sreza Mostar 1959. godine, te da su dva trosobna stana na spratu te zgrade izuzeta od nacionalizacije i ostavljena u svojini Vakuf Ćišić Mahmut džamije iz Mostara, a za potrebe glavnog imama Islamske zajednice u Mostaru. Navedeno je i da je u to vrijeme predlagateljicin otac bio glavni imam Islamske zajednice u Mostaru. Pored toga, navedeno je i da je apelant istakao da je predlagateljicin otac zaključio ugovor o korištenju tog stana s preduzećem „DOM“ iz Mostara, ali i da je iz njega vidljivo da se radi o ugovoru o održavanju stana u kojem je dio gdje je trebalo konstatirati da postoji stanarsko pravo i rješenje ili odluka, ostalo prazno. Apelant je istakao da se odredbe ZOSO-a o prenosu stanarskog prava ne mogu primijeniti na predlagateljicu, budući da to pravo nije imao ni njen prednik.

10. Općinski sud je naveo da je uvidom u spis broj P: 207/99, u kojem se vodi parnični postupak među istim strankama i pred istim sudom, u vezi s predmetnim stanom, utvrdio da je u tom postupku doneseno Rješenje broj P: 207/99 od 14. februara 2002. godine, kojim je parnični postupak prekinut do pravomoćnog okončanja predmetnog vanparničnog postupka (R: 59/2000). Dalje, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u više dokaza, između kojih i u uvjerenje preduzeća „DOM“ Mostar od 2. aprila 1992. godine, iz kojeg je vidljivo, kako je naveo Općinski sud, „da je korisnik stanarskog prava na predmetnom stanu predlagateljicin otac“, zatim u Ugovor o korištenju stana broj 301502 od 1. januara 1967. godine, iz kojeg je vidljivo da je zaključen između preduzeća za gazdovanje stambenim zgradama „DOM“ Mostar i predlagateljicinog oca, te da je predlagateljicin otac nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid i u „Rješenje Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH br. 245/60 od 10. juna 1960. godine, iz kojeg je vidljivo da se izuzimaju iz nacionalizacije i ostaju u svojini Vakufa Ćišić Mahmut džamije iz Mostara dva trosobna stana, a za potrebe glavnog imama Islamske vjerske zajednice u Mostaru“, te da je proveo dokaz saslušanjem svjedokinje Miline Milavić. Navedeno je da je iz iskaza te svjedokinje, koja je 1992. godine bila zaposlena u SO Mostar, proizlazi da je predlagateljicina sestra početkom 1992. godine Komisiji za stambene odnose SO Mostar podnijela zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu, „sa njene umrle majke na nju“ i da je, tim povodom, 3. aprila 1992. godine održana sjednica stambene komisije, na kojoj je donesena jednoglasna odluku da se stanarsko pravo prenese s umrle predlagateljicine majke na njenu kćerku (apelanticinu sestru). Također, navedeno je da je ta svjedokinja izjavila da joj je poznato da je „predlagateljica živjela u predmetnom stanu, kao član porodičnog domaćinstva“. Pored toga, navedeno je da je ta svjedokinja izjavila da je stambena komisija bila nadležna za stanove SO Mostar i stanove sreza, a ona je povodom predmetnog stana išla u stambeno preduzeće „DOM“ Mostar, gdje „su na osnovu kompjuterskog listinga utvrdili da je predmetni stan vlasništvo opštine ili sreza, na osnovu čega je stambena komisija za stambene poslove bila i nadležna da odlučuje o ovom slučaju“. Navedeno je i da se na toj sjednici vodio zapisnik o odlučivanju, međutim, budući da je 6. aprila 1992. godine zvanično počeo rat u Mostaru, stambena komisija nije stigla da izradi pismenu odluku i da ju pošalje strankama.

11. Općinski sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza, kao što su uvid u Ugovor o korištenju stana broj 301502 od 1. januara 1967. godine i uvjerenje preduzeća „Dom“ Mostar od 2. aprila 1992. godine, vidljivo da je prednik predlagateljice bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u obavijest o visini stanarine SIZ-a za stanovanje Mostar broj 205/87 od 22. juna 1987. godine i na osnovu iskaza svjedokinje Miline Milavić ,“vidljivo da je nakon smrti [predlagateljicinog oca], nositelj stanarskog prava bila njegova supruga“. Također, Općinski sud je naveo da je predlagateljica, budući da u predmetnom stanu živi preko 40 godina, da je u njemu živjela sa svojim roditeljima - nositeljima stanarskog prava, nakon čije smrti je ostala da živi u njemu, te da ga koristi kao i njeni prednici tako što uredno plaća stanarinu i izmiruje sve obaveze, prema njegovom zaključku, stekla pravo da se odredi za nositelja stanarskog prava. Stoga je, kako je to istakao Općinski sud, u skladu s odredbama člana 21. stav 2. i člana 22. stav 2. u vezi s članom 6. stav 2. ZOSO-a, usvojio predlagateljicin prijedlog.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž. 348/03 od 11. marta 2004. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije u predmetu proizlazi da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv predlagateljice, radi iseljenja iz predmetnog stana, i da je Općinski sud donio Rješenje broj P. 207/99 od 14. februara 2002. godine, kojim se taj postupak prekida do pravomoćnog okončanja vanparničnog postupka, u kojem je trebalo da se riješi kao prethodno pitanje, pitanje da li je predlagateljica stekla svojstvo nositelja stanarskog prava. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju koje je trebalo rješavati po pravilima parničnog postupka, ali i da, kako je dalje naveo Kantonalni sud, sama činjenica da je o ovoj spornoj činjenici riješeno u vanparničnom postupku ne čini pobijanu odluku nepravilnom samo iz tog razloga. Kantonalni sud je naglasio da, iako parnični postupak pruža veću procesnu garanciju za zakonito i pravilno rješenje spora, činjenica je da se i u vanparničnom postupku, na osnovu člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, dosljedno primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je i protiv pravomoćne odluke u vanparničnom postupku iz stambene oblasti dopuštena revizija. S tim u vezi, navedeno je da su i u ovom postupku provedeni svi potrebni dokazi, koji su relevantni za donošenje odluke, a koji bi bili provedeni i u parničnom postupku na isti način.

13. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je predlagateljicinom ocu taj stan dodijeljen na korištenje, na osnovu čega je uselio u njega i za koji je zaključio Ugovor o korištenju stana broj 301502 od 1. januara 1967. godine. Navedeno je da je u vrijeme zaključivanja ugovora bio je na snazi Zakon o stambenim odnosima iz 1966. godine, čije se odgovarajuće odredbe mogu analogijom primijeniti i na ovaj slučaj. Također, Kantonalni sud je istakao da, bez obzira što je, kako je apelant isticao, predniku predlagateljice stan dodijeljen faktički kao vjerskom službeniku, prema odredbama člana 40. spomenutog Zakona i u ovakvim slučajevima je bilo obavezno da se zaključi ugovor o korištenju stana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 64. stav l. tog zakona propisano da, u slučaju kada nositelju stanarskog prava prestane službena funkcija za čije obavljanje je vezano korištenje stana, davatelj stana na korištenje može dati otkaz ugovora o korištenju stana, a u slučaju smrti ili penzionisanja, prinudno iseljenje članova porodičnog domaćinstva moglo se izvršiti tek pošto tražitelj izvršenja osigura nositelju stanarskog prava, odnosno članovima njegovog porodičnog domaćinstva, stan koji zadovoljava najnužnije uvjete stanovanja. Otkaz ugovora o korištenju stana davao se tužbom o kojoj je odlučivao Općinski sud presudom. Kantonalni sud je istakao da iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da je po tom zakonu stanarsko pravo na ovakvim stanovima bilo uvjetovano obavljanjem određene službene funkcije i trajalo određeno vrijeme - dok se takva funkcija obavlja, nakon čega bi, na zahtjev davatelja i vlasnika stana, lice bilo dužno da se iseli, s pravima propisanim u navedenim zakonskim odredbama. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je prednik predlagateljice penzionisan 1971. godine, a umro 1976. godine, te da apelant, kao davatelj stana na korištenje, za period od tada pa do podnošenja tužbe 9. aprila 1999. godine (period od 28, odnosno 23 godine korištenja stana, uz izvršavanje obaveza utvrđenih ugovorom o korištenju stana - plaćanje stanarine i dr.), nije osporavao pravo predlagateljici da stan i dalje koristi. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je u sudskoj praksi prihvaćeno mišljenje da i uzurpant (osoba koja je nezakonito uselila u stan) može steći stanarsko pravo dugotrajnim stanovanjem, ukoliko davatelj stana na korištenje nije tražio njegovo iseljenje u roku od 8 godina (iako se u konkretnom slučaju radi o zakonitom useljenju, kako je istakao Kantonalni sud), pa ukoliko se stjecanje stanarskog prava negira u konkretnom slučaju, predlagateljica bi bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na nezakonito useljene osobe.

14. Dalje je navedeno da apelant negira predlagateljici pravo da koristi stan, zbog statusa toga stana, kao stana čije je korištenje bilo vezano za obavljanje određene službene funkcije, pa smatra da se iz tih razloga nije ni moglo steći stanarsko pravo. Međutim, prema citiranim odredbama Zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana, prednik predlagateljice je na osnovu čl. 14, 40. i 43. stekao stanarsko pravo. Sama činjenica da je ugovor o korištenju stana zaključen između prednika predlagateljice i organizacije za gazdovanje stambenim zgradama, a ne s apelantom, kao vlasnikom, upućuje na analognu primjenu citiranih zakonskih odredbi i na ovaj slučaj, iako se radi o stanu koji nije u društvenom vlasništvu, već u vlasništvu vjerske zajednice, kod činjenice da citirani Zakon, kao ni važeći ZOSO, ne sadrže odredbe kojima se reguliše pitanje davanja na korištenje stanova u vlasništvu vjerskih zajednica. Navedeno je da je sadašnjim ZOSO-om u članu 83. propisano da postojeći ugovori o korištenju stana koji su zakonito zaključeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi. Prema stavu 2. istog člana, na prava i obaveze koje proizlaze iz postojećih ugovora i odnosa primjenjuju se odredbe ovog Zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Kantonalni sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je predlagateljica, dugotrajnim i zakonitim stanovanjem, „stekla svojstvo nositelja stanarskog prava“ na predmetnom stanu, te da je stoga apelantova žalba neosnovana.

15. Vrhovni sud je, 12. maja 2005. godine, donio Presudu broj Rev-332/04 kojom je, na osnovu člana 375. ranijeg važećeg ZPP-a, a koji se primjenjuje po odredbama člana 456. sada važećeg ZPP-a, apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se, umjesto posebnog obrazloženja presude, poziva na razloge iz prvostepenog i drugostepenog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se ZOSO nikako „nije mogao niti smio primijeniti u konkretnom slučaju jer se ovdje radi o vrsti stana čiji status nije reguliran odredbama tog zakona, jer to nije stan niti u društvenom vlasništvu, niti u vlasništvu građana na koje vrste se primjenjuje ZOSO“. Navodi da stanarsko pravo na predmetnom stanu nije imao ni predlagateljicin prednik, jer se radi o stanu u vlasništvu vakufa, na kojem se nije ni moglo zasnovati stanarsko pravo. U tom smislu, apelant navodi da je tokom postupka predlagateljica tvrdila, a prvostepeni sud prihvatio, da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu od SO Mostar na sjednici održanoj 1992. godine. Ovakav stav je, prema apelantovim navodima, „apsurdan“ jer je iz dokaza u spisu vidljivo da je stan upisan kao isključivo vlasništvo Vakufa Ćišić Mahmut džamije u Mostaru i da Općina Mostar nije polagala bilo kakvo pravo na sporni stan pa ga nije ni mogla dodijeliti predlagateljici. Dalje, apelant navodi da se u sudskom spisu nalazi samo tipski Ugovor o korištenju stana broj 301502 koji je predlagateljicin otac zaključio s preduzećem za gazdovanje „DOM“ Mostar i na osnovu kojeg predlagateljica pokušava dokazati da je njen prednik bio nositelj stanarskog prava. Međutim, prema apelantovim navodima, tim ugovorom se „u stvari ugovara samo održavanje stana“ i, kako to tvrdi apelant, budući da su polja u ugovoru u koja se upisuje osnov stjecanja stanarskog prava ostavljena prazna, proizlazi da na spornom stanu ne postoji stanarsko pravo te da sud nije mogao utvrditi postojanje predlagateljicinog stanarskog prava. S druge strane, apelant navodi da su vakufski stanovi isključivo vezani za službu i od nje su neodvojivi. Apelant ističe da se donesenom odlukom Vrhovni sud saglasio sa stanovištima nižestepenih sudova ne dajući bilo kakvo obrazloženje, mada je apelant u „podnesenoj reviziji“ osporavao stanovište Kantonalnog suda koje se ranije nije pojavljivalo, te je na taj način (izbjegavanjem obrazloženja) Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Dalje, apelant osporava nadležnost redovnih sudova za odlučivanje u ovom predmetu, jer redovni sudovi nisu, kako to apelant tvrdi, pravilno primijenili odredbe ZOSO-a, budući da su odlučivali o zahtjevu za koji je nadležan organ uprave. U prilog istaknutim tvrdnjama apelant je, uz dopunu apelacije, Ustavnom sudu dostavio i zk. izvadak broj 1639/99 iz zk. uloška broj 6916 KO Mostar.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donijeta u skladu s pozitivnim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pobijane odluke i razloga za njeno donošenje. Istakao je da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja se navode u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.

19. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka nepobitno utvrdio da je predniku predlagateljice dodijeljen predmetni stan na korištenje na osnovu čega se uselio u stan i zaključio ugovor o korištenju stana 1. januara 1967. godine s tadašnjim preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama „DOM“ Mostar pod ev. br. 301502. Zatim je navedeno da je uvidom u dokumenta stambenog preduzeća „DOM“ Mostar „nesumnjivo da je vlasništvo nad stanom imala općina - srez, pa je i logično da je stambena komisija za stambene poslove bila nadležna da odlučuje u ovom slučaju“. Nepobitno je utvrđeno na osnovu uvida u obavijest o visini stanarine SIZ za stanovanje Mostar br. 205/87 od 22. juna 1987. godine, a i na osnovu iskaza svjedokinje Miline Milavić, da je nakon smrti apelanticinog oca nositelj stanarskog prava bila njegova supruga Fatima Bešlić. Imajući u vidu da je predlagateljica u predmetnom stanu živjela preko 40 godina sa svojim prednicima, nositeljima stanarskog prava, gdje živi i nakon njihove smrti, koji koristi kao i njeni prednici tako što uredno plaća stanarinu i izmiruje sve obaveze, time je, prema mišljenju Općinskog suda stekla pravo da se odredi za nositelja stanarskog prava pa je tako i odlučeno, a sve u skladu s članom 21. stav 2, članom 22. stav 2. u vezi s članom 6. stav 2. ZOSO-a.

20. Predlagateljica je u svom odgovoru istakla da je „presudom“ Općinskog suda utvrđeno da je ona nositeljica stanarskog prava na tom stanu i da je to pravo stekla od SO Mostar na sjednici održanoj 1992. godine. Pored toga, istakla je da je u postupku pred sudovima nepobitno utvrđeno da je ona „uživalac“ predmetnog stana. Prije nje, to pravo stanovanja je imao njen otac, zatim majka, te sestra koja je i povela postupak pred nadležnim upravnim organom za dobivanje stanarskog prava, a koje nije okončano samo zbog toga što su ratni događaji bili brži. Nesporno je da predmetni stan uživa preko 40 godine i da on, faktički, predstavlja njen dom. Oduzimanje predmetnog stana bi, prema predagateljicinom mišljenju, predstavljalo nezakonitu primjenu odredbe člana 8. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

Član 11.

Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na zgrade i prostorije, koje služe vjerskim zajednicama za vršenje njihove vjerske djelatnosti, kao što su crkve, hramovi, kapele i bogomolje, manastiri i samostani, sjemeništa i vjerske škole, niti na zgrade koje služe kao župski, parohijski, biskupski, patrijaršijski i drugi slični dvorovi.

22. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 11/66 - prečišćeni tekst i 32/68) [Zakon o stambenim odnosima je objavljen u „Službenom listu FNRJ“broj 16/59 i stupio je na snagu 23. jula 1959. godine], u tekstu koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

(1) Ugovor o korišćenju stana u društvenoj svojini zaključuje se između nositelja stanarskog prava i organizacije za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini.

[ ] (3) Ugovor o korišćenju stana u svojini građana zaključuje se između nositelja stanarskog prava i sopstvenika porodične stambene zgrade odnosno sopstvenika stana kao dijela zgrade.

23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98 i 19/99), [stupio na snagu 31. maja 1974. godine] u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.

Član 2.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini [...] ima pravo da taj stan , pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi [...].

Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima stekao stanarsko pravo na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) [...].

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-332/04 od 12. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2009. godine a apelacija je podnesena 29. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene odluke redovnih sudova, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Apelant, između ostalog, tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da se na konkretni slučaj mogu primijeniti odredbe ZOSO-a, mada se radi o stanu koji je izuzet od nacionalizacije i ostavljen u vlasništvu Vakufa Ćišić Mahmut džamije u Mostaru za potrebe vjerskih službenika. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi pokreću pitanje proizvoljnosti načina na koji su primijenili pozitivno-pravne propise redovni sudovi.

32. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

34. Predmetni slučaj, kada je u pitanju pravo na pravično suđenje, tiče se prije svega mogućnosti primjene odredaba ZOSO-a u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud opaža kako je Općinski sud svoju odluku, kojom je usvojio prijedlog predlagateljice da se ona odredi za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, utemeljio na odredbama člana 21. stav 2. i člana 22. stav 2. u vezi s članom 6. stav 2. ZOSO-a, odnosno na zaključku da je predlagateljicin otac imao svojstvo nositelja stanarskog prava zbog čega predlagateljica, kao član njegovog porodičnog domaćinstva, ima pravo da se odredi za nositelja stanarskog prava, dakle da [predlagateljica] svoje pravo „crpi“ iz prava njenog prednika. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj odluci naveo da je predlagateljicin prednik stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da se na konkretni slučaj, neovisno od činjenice što se radi o stanu u vlasništvu vjerske zajednice, mogu „analogno“ primijeniti odredbe čl. 14, 40. i 43. ZOSO-a, koji je bio u primjeni u vrijeme kada je on počeo da koristi taj stan. Dakle, redovni sudovi su svoje odluke utemeljili na odredbama ZOSO-a, mada je Kantonalni sud istakao da ni ZOSO koji je bio u primjeni u vrijeme kada je apelanticin otac počeo da koristi taj stan a ni ZOSO koji je trenutno u primjeni, ne sadrži odredbe kojima se regulira pitanje davanja na korištenje stanova koji su u vlasništvu vjerskih zajednica.

35. Dovodeći navedene stavove redovnih sudova u vezu s apelacionim navodima, Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku ključna činjenica koju je, prije svega, trebalo utvrditi i od koje je zavisilo odlučenje redovnih sudova, bila da li se na predmetni stan mogu primijeniti odredbe ZOSO-a. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je i za redovne sudove nesporno da je predmetni stan izuzet od nacionalizacije, za potrebe glavnog imama Islamske vjerske zajednice u Mostaru. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenom rješenju konstatirao da je izvršio uvid u rješenje Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću NRBiH br: 245/60 od 10. juna 1960. godine, iz kojeg je vidljivo da se izuzimaju iz nacionalizacije i ostaju u svojini Vakufa Ćišić Mahmut džamije iz Mostara dva trosobna stana, a za potrebe glavnog imama Islamske vjerske zajednice u Mostaru. U vezi s ovim rješenjem (Komisije za nacionalizaciju), Ustavni sud primjećuje da je u njegovom obrazloženju navedeno da je pravni osnov za takvo odlučenje bila odredba člana 11. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Ustavni sud ukazuje da je tim zakonom (član 1) bilo propisano da se nacionalizuju i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade te u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta. Dalje, da je članom 11. tog zakona bilo propisano da se odredbe tog zakona, između ostalog, ne primjenjuju na zgrade i prostorije, koje služe vjerskim zajednicama za vršenje njihove vjerske djelatnosti, niti na zgrade koje služe kao župski, parohijski, biskupski, patrijaršijski i drugi slični dvorovi. Također, Ustavni sud zapaža da je među strankama u postupku nesporno da je predmetni stan počeo da koristi predlagateljicin otac, 1961. godine, dakle nakon što je predmetni stan izuzet od nacionalizacije, upravo za potrebe vjerskog službenika (što je bio i predlagateljicin otac), a da je Ugovor o korištenju stana zaključio 1. januara 1967. godine. Dakle iz navedenog nesporno proizlazi da je predmetni stan i koristio vjerski službenik.

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 43. ZOSO-a, koji je bio u primjeni u vrijeme kada je predlagateljicin prednik počeo da koristi predmetni stan, bilo propisano s kim se zaključuje ugovor o korištenju stana, na osnovu kojeg se stiče stanarsko pravo. Naime, tom odredbom je bilo propisano da se ugovor o korištenju stana u društvenoj svojini zaključuje između nositelja stanarskog prava i organizacije za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini (stav 1), a ugovor o korištenju stana u svojini građana zaključuje između nositelja stanarskog prava i vlasnika porodične stambene zgrade odnosno vlasnika stana kao dijela zgrade (stav 2). Dakle, Ustavni sud na osnovu navedenih odredbi zaključuje da se taj zakon nije mogao primijeniti na predlagateljicinog prednika, budući da je njime regulirana materija koja se tiče stanova u društvenom vlasništvu i stanova u svojini građana, što predmetni stan nije.

37. Dalje, kada je u pitanju i novi ZOSO, koji je stupio na snagu 31. maja 1974. godine, na koji su se također redovni sudovi pozvali, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 1. ZOSO-a propisano da se tim zakonom uređuju prava i obaveze davaoca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine. Dalje, da je odredbom člana 2. istog zakona propisano pravo nositelja stanarskog prava koji se uselio u stan u društvenoj svojini (stav 1), te prava građanina koji se uselio u stan u porodičnoj stambenoj zgradi (stan u svojini građana). Dakle, dovodeći u vezu navedene odredbe ZOSO-a vezane za materiju koju taj zakon regulira, Ustavni sud zapaža da je i njime regulirana materija koja se odnosi na stanove u društvenom vlasništvu i stanove u vlasništvu građana. Stoga Ustavni sud smatra da, u okolnosti konkretnog predmeta, iz kojih kao nesporno proizlazi da je predmetni stan upisan kao vlasništvo Vakufa Ćišić Mahmut džamije u Mostaru, redovni sudovi svoje odluke nisu mogli zasnovati na odredbama ZOSO budući da je nesporno da predmetni stan ne spada u kategoriju stanova u društvenom vlasništvu niti se pak radi o stanu na kojem postoji pravo svojine (stan u svojini građana). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbe ZOSO odredili da je predlagateljica nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporene odluke, te predmet vratiti Općinskom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. S obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode koji se tiču navodne povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijeni relevantne odredbe materijalnog prava.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/09 (Islamska zajednica u BiH, Medžlis… | Sudska praksa | Aktio