Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1322/10 (R. P.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1322/10
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1322/10, rješavajući apelaciju Radenka Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radenka Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj P-201/03.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da hitno okonča postupak u predmetu broj P-201/03 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radenko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-201/03.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 21. januara i 16. juna 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. juna 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 6. jula 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice iz predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 24. novembra 1999. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Ž.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade na ime nematerijalne štete nastale zbog toga što je tuženog apelantu nanio teške i po život opasne povrede. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-9422/99. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je donio Presudu zbog izostanka tog broja od 18. aprila 2000. godine, koju je u žalbenom postupku ukinuo Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), a predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je zaveden pod brojem P 284/01.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj P 284/01 od 29. marta 2001. godine postupak u tom predmetu je prekinut uz obrazloženje da se kod Okružnog suda vodi krivični postupak protiv tuženog iz štetnog događaja u kojem je apelant povrijeđen i povodom koga i traži naknadu štete, pa kako krivični postupak nije okončan, sud je na temelju odredaba člana 213. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom člana 12. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja. Još je navedeno da će se postupak nastaviti nakon što krivični postupak bude pravosnažno okončan.
8. Apelant je podneskom od 16. januara 2003. godine informisao Osnovni sud da je tuženi presudom Okružnog suda od 8. oktobra 2002. godine proglašen krivim i kažnjen kaznom zatvora, te je s obzirom na to predložio da se u predmetnom postupku što hitnije zakaže rasprava.
9. Osnovni sud je nastavio postupak pod brojem P-201/03 zakazavši pripremno ročište za 1. april 2003. godine.
10. Na odloženoj raspravi održanoj 27. maj 2003. godine Osnovni sud je rješenjem broj P- 201/03, u kojem nije preciziran rok za dostavu nalaza i mišljenja, odredio provođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke.
11. Apelant je 16. decembra 2003. godine uplatio traženi iznos na ime predujma za vještačenje, podneskom od 19. maja 2004. godine je uredio tužbu, u skladu s članom 53. novog ZPP-a, a 9. juna 2004. godine Osnovni sud je predmetni spis dostavio vještaku dr. S.B. radi vještačenja.
12. Kako Osnovni sud nakon toga više nije postupao u predmetu apelant je podnescima od 1. augusta 2006. godine i 23. jula 2007. godine tražio od Osnovnog suda da zakaže ročište.
13. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da se Osnovni sud 3. septembra 2007. godine obratio vještaku sa zahtjevom da dostavi nalaz i mišljenje, te da u što kraćem roku predmetni spis vrati, a što vještak i nije mogao da učini, jer je u međuvremenu preminuo.
14. Apelant je ponovo podnescima od 4. augusta 2008. godine i 20. jula 2009. godine tražio od Osnovnog suda zakazivanje ročišta.
15. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da se sutkinja koja je zadužena za predmet 18. februara 2011. godine obratila predsjedniku suda radi provođenja postupka za obnovu spisa, da je 22. februara 2011. godine predsjednik suda izdao naredbu za obnovu spisa, te da je za 30. juni 2011. godine zakazano pripremno ročište.
16. Prema raspoloživim informacijama predmetni postupak još nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom povrijeđeno njegovo prvo na suđenje u «razumnom» roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je iscrpno opisao tok postupka koji je započeo 1999. godine, te je ukazao na pasivnost Osnovnog suda koji je u predmetnom postupku potpuno zanemario i povrijedio jedan od osnovnih principa parničnog postupka sadržan u odredbi člana 10. ZPP-a, kao i odredbu člana 62. istog zakona iz koje proizlazi obaveza suda da po prijemu tužbe odmah započne s pripremama za glavnu raspravu, a što je sve u konkretnom postupku izostalo. Apelant je istakao da mu je Osnovni sud nepreduzimanjem procesnih aktivnosti i nedonošenjem odluke uskratio satisfakciju koju predmetnom tužbom traži. Apelant je zbog dužine trajanja postupka tražio isplatu naknade na ime nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju je, između ostalog, istaknuto da je predmetni spis dostavljen 9. juna 2004. godine vještaku medicinske struke na vještačenje, te da vještak ni nakon zahtjeva suda od 3. septembra 2007. godine spis nije vratio, niti je dostavio nalaz i mišljenje, a zbog toga što je imenovani vještak u međuvremenu preminuo, tako da se sutkinja zadužena za predmet 18. februara 2011. godine morala obratiti predsjedniku suda kako bi se izvršila rekonstrukcija spisa, što je predsjednik suda odobrio izdavši naredbu za obnavljanje spisa 22. februara 2011. godine, pa je nakon toga zakazano pripremno ročište za 30. juni 2011. godine. Na kraju je Osnovni sud istakao da su, s obzirom na sve navedeno i razloge koje je taj sud naveo, apelantovi navodi kojim ukazuje na neaktivnost tog suda neosnovani.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 150.
Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:
[…] 4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenje.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što Osnovni sud nije donio odluke o apelantovoj tužbi podnesenoj 1999. godine, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant ukazuje da je zbog pasivnosti i neodlučivanja Osnovnog suda o podnesenoj tužbi povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je zapravo dovelo i do kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud prije svega smatra neophodnim da podsjeti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu povodom njegove tužbe, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka cijeniti isključivo prema navodima apelanta i raspoloživim dokazima iz spisa. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant 24. novembra 1999. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo predmetni parnični postupak, koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka je period od 13 godina.
b) Analiza dužine trajanja postupka
29. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete nastale nanošenjem teških tjelesnih povreda apelantu, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o posebno složenom predmetu, a s obzirom na okolnosti koje su prethodile tužbenom zahtjevu, odnosno razlozima zbog kojih je tužba podnesena, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu koji je za apelanta značajan.
30. Sumirajući predmetni parnični postupak Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut tužbom krajem novembra 1999. godine i da postupak još uvijek nije okončan i nakon 13 godina, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava standarde predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pokušaji Osnovnog suda da dužinu predmetnog postupka opravda činjenicom da vještak nije vratio predmetni spis jer je tokom postupka preminuo, te da je zbog toga trebalo rekonstruisati spis su neubjedljivi kod činjenice da je vještaku (kojem nije bio preciziran rok za dostavu nalaza i mišljenja, u smislu odredbe člana 150. tačka 4. ZPP-a) spis dostavljen 9. juna 2004. godine, da je sud tek nakon tri godine i tri mjeseca (3. septembra 2007. godine), shvativši nakon apelantove urgencije da nema spisa i da nalaz nije urađen, tražio od vještaka, koji je u međuvremenu umro, da dostavi nalaz i da vrati spis, a da su, s obzirom na nestanak spisa, aktivnosti za njegovu rekonstrukciju uslijedile tek nakon tri godine i pet mjeseci, što je neprihvatljivo i neopravdano dug period. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant, koji ničim nije doprinio dužini postupka, naprotiv tokom postupka je u više navrata urgirao da se postupa u predmetu, s pravom ukazuje na neaktivnost Osnovnog suda u predmetnom postupku. Dakle, imajući u vidu sve navedeno i naročito činjenicu da Osnovni sud prema raspoloživim podacima iz spisa, zbog pasivnosti u pojedinim fazama postupka ni nakon 13 godina još uvijek nije okončao predmetni postupak, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
32. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom» roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
33. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu s praksom Ustavnog suda koju je apelant tražio zbog neodlučivanja Osnovnog suda o njegovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je naprijed navedeno, dodjeljivanje kompenzacije, zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava, predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa s obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nalaganje Osnovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja okonča prvostepeni postupak za apelanta odgovarajuća satisfakcija.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada postupak, koji nije posebno složen, pred Osnovnim sudom prema raspoloživim podacima još uvijek nije okončan ni nakon 13 godina, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije uticao na dužinu postupka, a Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razumno i objektivno opravdanje za svoju pasivnost u pojedinim fazama postupka.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić