Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3541/09 (Ž. B.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3541/09, rješavajući apelaciju Živka Babića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Živka Babića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što postupak izvršenja pravosnažne presude, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine, nije okončan u razumnom roku.

Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Živku Babiću isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Babića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine i Rješenja Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 I 021614 09 I od 8. juna 2012.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Živko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 10. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažne Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3541/09. Apelant je dopunio apelaciju 29. decembra 2010. godine, 13. juna 2012. godine i 22. oktobra 2012. godine. Dopunom od 22. oktobra 2012. godine apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine i Rješenje Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 I 021614 09 I od 8. juna 2012. godine kojima je okončan predmetni izvršni postupak.

2. Povodom istog pravnog pitanja apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju 28. decembra 2010. godine, koja je registrovana pod brojem AP 5984/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3541/09 i AP 5984/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3541/09.

4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog, Kantonalnog suda i Jamina Bajrića (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 28. maja 2010. godine, 16. jula, 24. oktobra i 20. i 22. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelacije 4, 7. juna 2010. godine, 30. jula i 30. oktobra 2012. godine. Opštinski sud je 5. novembra 2012. godine, umjesto odgovora na dopunu apelacije broj AP 3541/09 od 22. oktobra 2012. godine, dostavio kompletan spis broj 43 0 I 021614 09 I. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelacije 27. novembra 2012. godine. Izvršenik je dostavio odgovor na apelacije 11. juna 2010. godine i 3. decembra 2012. godine.

6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda, Kantonalnog suda i izvršenika dostavljeni su apelantu 15. juna 2010. godine, 29. novembra i 6. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine uvažena je apelantova revizija, nižestepene presude preinačene na način što je apelantov tužbeni zahtjev usvojen i utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta kao prodavca i izvršenika kao kupca u Zenici 1. septembra 1993. godine, ovjeren pod brojem Ov-679/1993 od 2. septembra 1993. godine u Osnovnom sudu u Zenici, kojim je prodavac prodao kupcu svoju imovinu, i to jednu polovinu dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. 1671 k.o. Zenica, koje se sastoje od k.č. br. 515, kuća, kućište i dvorište površine 255 m2, k.č. br. 514/2 ,vrt površine 134 m2, i k.č. br. 514/3, vrt površine 77 m2, a koje nekretnine po novom premjeru odgovaraju jednoj polovini dijela k.č. br. 1032 upisane u p.l. br. 548 k.o. Zenica 1 (kuća, zgrada i dvorište ukupne površine 567 m2), (u naravi se prodaje jedan sprat zgrade sa podrumskim prostorima iste zgrade, garaža i pripadajući dio dvorišta), za kupoprodajnu cijenu od 210.000.000,00 dinara. Tuženi je obavezan da apelantu vrati u posjed navedene nekretnine i da trpi da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši upis apelantovog prava uz prijem kupoprodajne cijene od 6.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je protivtužbeni zahtjev izvršenika.

9. Apelant je protiv izvršenika 13. februara 2006. godine podnio Opštinskom sudu predlog za izvršenje Presude Vrhovnog suda broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine.

10. Rješenjem Opštinskog suda broj I-341/06 od 20. aprila 2006. godine, a na osnovu Presude Vrhovnog suda broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine, određeno je izvršenje tako da izvršenik preda u posjed apelantu nekretnine, i to 1/2 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. 1671 k.o. Zenica, koje se sastoje od k.č. br. 515, kuća, kućište i dvorište površine 255 m2, k.č. br. 514/2, vrt površine 134 m2, i k.č. br. 514/3, vrt površine 77 m2, a koje nekretnine po novom premjeru odgovaraju jednoj polovini dijela k.č. br. 1032 upisane u p.l. br. 548 k.o. Zenica 1 (kuća, zgrada i dvorište ukupne površine 567 m2), (u naravi jedan sprat zgrade sa podrumskim prostorijama iste zgrade, garaža i pripadajući dio dvorišta), slobodne od lica i stvari uz prijem iznosa od 6.000,00 KM od apelanta.

11. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je 4. maja 2006. godine podnio prigovor.

12. Opštinski sud je održao ročište 24. jula 2006. godine kojem su pristupili apelant i izvršenik. Na tom ročištu izvršenik je istakao da sud nije mogao odrediti izvršenje dok apelant ne podnese dokaze da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze prema izvršeniku. Apelant je naveo da treba sprovesti izvršenje presude Vrhovnog suda. Istakao je da ne postoji objekat koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora, već da je podignut novi objekat, nove naravi. Stoga je Opštinski sud odlučio da obavi neposredni uviđaj sporne nekretnine na licu mjesta uz učestvovanje vještaka.

13. Rješenjem Opštinskog suda broj 043-0-I-06-0341 od 15. marta 2007. godine usvojen je prigovor izvršenika, te je izvršenje u predmetnom postupku obustavljeno i ukinute su sve sprovedene radnje. Apelant je obavezan da izvršeniku nadoknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 836,40 KM.

14. Apelant je protiv navedenog rješenja od 15. marta 2007. godine podnio žalbu 4. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-07-001205 od 30. novembra 2007. godine uvažio žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogriješio kada je odredio predloženo izvršenje bez dokaza da je apelant izvršio svoju obavezu. Istaknuto je da Kantonalni sud kao žalbeni sud nema mogućnost da u žalbenom postupku otkloni nedostatak postupka, te da o predlogu za izvršenje odlučuje i postupa prvostepeni sud kao izvršni sud. Kantonalni sud je naveo da će prvostepeni sud u nastavku postupka u svemu postupiti prema uputama drugostepenog suda na način da će razmotriti predlog za izvršenje, pažljivo će protumačiti šta je tačno bio predmet kupoprodajnog ugovora između stranaka, kako glasi izreka presude Vrhovnog suda, na šta su stranke bile obavezane presudom Vrhovnog suda, nakon čega će donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku i odlučiti o predlogu za izvršenje pridržavajući se odredaba Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

15. Kantonalni sud je spis vratio Opštinskom sudu 28. decembra 2007. godine.

16. Apelant je 19. marta 2008. godine obavijestio Opštinski sud da je ispunio svoju obavezu prema izvršeniku, te da je 7. marta 2008. godine izvršio uplatu iznosa od 6.000, 00 KM na račun izvršenika u skladu sa uputstvom Kantonalnog suda.

17. Rješenjem Opštinskog suda broj 043-0-I-06-000341 od 3. oktobra 2008. godine usvojen je kao osnovan prigovor izvršenika, predmetno izvršenje obustavljeno i ukinute sve sprovedene radnje. Apelant je obavezan da izvršeniku nadoknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 836,40 KM.

18. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu 23. oktobra 2008. godine. Izvršenik je dostavio odgovor na žalbu 14. novembra 2008. godine. Opštinski sud je predmetni spis 3. decembra 2008. godine dostavio Kantonalnom sudu na rješavanje po žalbi.

19. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-002 888 od 24. aprila 2009. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Određeno je da u ponovnom postupku u predmetu postupa drugi sudija. U obrazloženju rješenja je navedeno da Kantonalni sud smatra da postoje okolnosti da se donese odluka da u nastavku postupka postupa drugi sudija zbog toga što se radi o složenijem izvršnom predmetu. Istaknuto je da je sudija koji je donio pobijano rješenje pogrešno ocijenio dokaze i činjenice, te da nije postupio po presudi Vrhovnog suda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeni sudija je ponovo donio gotovo identično rješenje koje je Kantonalni sud ranije ukinuo. Konstatovano je da je izvršni postupak po zakonu hitan i da predmetni postupak traje neopravdano dugo.

20. Kantonalni sud je predmetni spis vratio Opštinskom sudu 29. maja 2009. godine.

21. Opštinski sud je Rješenjem broj 43 0 I 021614 09 (stari broj I-341/06) od 29. septembra 2009. godine odbio kao neosnovan prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 20. aprila 2006. godine. Izvršenikov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.136,40 KM je odbijen. Naloženo je izvršeniku da apelantu plati troškove postupka u iznosu od 1.053,00 KM.

22. Izvršenik je 29. oktobra 2009. godine protiv prvostepenog rješenja podnio žalbu. Opštinski sud je predmetni spis otpremio 30. novembra 2009. godine Kantonalnom sudu radi rješavanja po žalbi.

23. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 021614 09 Gž od 15. februara 2010. godine odbijena je žalba izvršenika i prvostepeno rješenje od 29. septembra 2009. godine potvrđeno.

24. Podneskom izvršenika od 16. marta 2010. godine izvršenik je urgirao kod suda da riješi o njegovom prigovoru apsolutne nenadležnosti suda za postupanje.

25. Opštinski sud je dopisom od 29. marta 2010. godine pozvao Upravu za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Opštine Zenica (u daljnjem tekstu: Uprava) da u roku od osam dana obavijesti sud u kojoj fazi je trenutno postupak koji je pokrenuo apelant protiv izvršenika radi izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Sarajevo (u daljnjem tekstu: CRPC) na način da se predmetne nekretnine predaju u posjed apelantu. Uprava je na navedeni dopis odgovorila 2. aprila 2010. godine, ističući da je Uprava u postupku izvršenja odluke CRPC-a zakazivala izvršenje u dva navrata, ali da je ono iz objektivnih razloga odloženo. Istaknuto je da je određivanje novog termina izvršenja u pripremi.

26. Opštinski sud se Rješenjem broj 43 0 I 021614 09 I (stari broj I-341/06) od 30. aprila 2010. godine proglasio nenadležnim za odlučivanje u predmetnoj izvršnoj stvari. Stavljeno je van snage Rješenje o izvršenju Opštinskog suda broj I-341/06 od 20. aprila 2006. godine. Ukinute su sve sprovedene radnje i predlog za izvršenje je odbačen. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je punomoćnik izvršenika u svojim podnescima od 10. novembra 2009. godine i 16. marta 2010. godine istakao prigovor nenadležnosti suda u predmetnoj pravnoj stvari. Istaknuto je da se istovremeno povodom istog zahtjeva i predmeta izvršenja vode dva postupka, jedan pred Opštinskim sudom, drugi pred opštinskim organom uprave. Opštinski sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari isključivo nadležan opštinski organ uprave u skladu sa odredbom člana 16 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 7 Zakona o izvršenju odluka CRPC-a koji je lex specialis. Opštinski sud je naveo da je identičan stav zusvojio i Kantonalni sud u svojoj odluci od 8. oktobra 2009. godine.

27. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu 17. maja 2010. godine. Predmetni spis je otpremljen Kantonalnom sudu 2. juna 2010. godine radi rješavanja po žalbi.

28. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 I 021614 10Gž 2 od 9. jula 2010. godine uvažio žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju je navedeno da Kantonalni sud nema mogućnost da u žalbenom postupku otkloni nedostatak postupka na koji žalba sa razlogom ukazuje. Ukazano je da je izvršni postupak u cijelosti u nadležnosti opštinskih sudova, te da Opštinski sud, kao stvarno i mjesno nadležan, ima obavezu da nastavi i sprovede izvršni postupak na način određen izvršnom ispravom i pravosnažnim rješenjem o izvršenju. Kantonalni sud je ukazao i na stavove tog suda iznesene u rješenju od 24. aprila 2009. godine, te na činjenicu da je izvršni postupak pokrenut 13. februara 2006. godine, a radi se o hitnom postupku.

29. Opštinski sud je Zaključkom broj 43 0 I 021614 09 I (stari broj I-341/06) od 3. septembra 2010. godine odredio sprovođenje rješenja o izvršenju od 20. aprila 2006. godine predajom predmetnih nekretnina apelantu. Predaja nekretnina je zakazana za 27. oktobar 2010. godine.

30. Opštinski sud je Zaključkom broj 43 0 I 021614 09 I od 12. novembra 2010. godine utvrdio da se postupak izvršenja smatra dovršenim.

31. Protiv navedenog zaključka apelant je 30. novembra 2010. godine podnio žalbu. Rješenjem Opštinskog suda broj 43 0 I 021614 09 I od 8. decembra 2010. godine apelantova žalba je odbačena kao nedopuštena.

32. Protiv rješenja Opštinskog suda od 8. decembra 2010. godine apelant je podnio žalbu 23. decembra 2010. godine.

33. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 021614 10 Gž 3 od 14. januara 2011. godine žalba je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da strankama u postupku treba dati mogućnost da mogu osporavati odluku suda da li je izvršenje predajom nekretnina u posjed dovršeno ili ne. S obzirom na to da je odluka u predmetnom postupku donesena u formi zaključka, te zbog činjenice da se protiv zaključka ne može podnijeti pravni lijek, apelant je onemogućen u pravu pristupa na sud radi zaštite svojih prava. Kantonalni sud je naveo da je predmet vratio prvostepenom sudu na nastavak izvršnog postupka na način da prvostepeni sud postupi po apelantovoj žalbi kao dopuštenoj. Pri tome je naglašeno da drugostepeni sud ne prejudicira buduću odluku o apelantovoj žalbi protiv zaključka prvostepenog suda od 12. novembra 2010. godine.

34. Opštinski sud je Rješenjem o ispravci broj 43 0 I 021614 09 I od 14. februara 2011. godine izvršio ispravku zaključka Opštinskog suda od 12. novembra 2010. godine na način što, umjesto riječi „zaključak“, treba da stoji riječ „rješenje“, kao i ispravku pravne pouke zaključka na način da, umjesto „protiv ovog zaključka nije dozvoljen pravni lijek“, treba da stoji „protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu putem ovog suda, u roku od osam dana od dana prijema“, dok u preostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno.

35. Protiv rješenja o ispravci apelant je podnio žalbu 28. februara 2011. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 I 021614 11 Gž 4 od 4. aprila 2011. godine žalbu uvažio, zaključak od 12. novembra 2010. godine i rješenje o ispravci ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja se navodi da nije bilo potrebe da prvostepeni sud donosi rješenje o ispravci, već je trebalo da postupi po apelantovoj žalbi podnesenoj protiv zaključka kao dopuštenoj. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je dio predmetne nekretnine dat u zakup trećem licu od izvršenika pri čemu je ugovor o zakupu zaključen nakon skoro četiri godine od podnošenja predloga za izvršenje nije razlog koji bi sprečavao i onemogućavao prvostepeni sud da apelantu preda u posjed sve nekretnine koje su bile predmet konkretnog pravnog posla, te da je prvostepeni sud dužan u cijelosti sprovesti odluku Vrhovnog suda koji je u jednom dijelu svoje odluke obavezao izvršenika da apelantu vrati u posjed sve nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje. Konstatovano je da žalbeni sud nema mogućnost da u žalbenom postupku otkloni nedostatak postupka na koji žalba sa razlogom ukazuje, te da je izvršni postupak u cijelosti u nadležnosti opštinskih sudova.

36. Apelant je dopisom od 7. juna 2011. godine obavijestio Opštinski sud da je izvršenik 30. maja 2011. godine, odmah po odlasku policije i sudskog izvršioca, vratio svoje pokretne stvari-stolove i barske stolice u nekretnine koje su istog dana predate u posjed apelantu-dvorište i sprat predmetne kuće, te je na taj način apelant ponovo onemogućen da bude u posjedu predmetnih nekretnina.

37. Rješenjem Opštinskog suda suda broj 43 0 I 021614 09 I od 30. septembra 2011. godine utvrđeno je da se postupak izvršenja smatra dovršenim. Troškovi tražioca izvršenja određuju se u ukupnom iznosu od 1.905,00 KM. Izvršenikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 789,00 KM je odbijen.

38. Protiv navedenog rješenja Opštinskog suda apelant i izvršenik su 17. i 18. oktobra 2011. godine podnijeli žalbe. Predmetni spis je 14. novembra 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

39. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 I 021614 11Gž 5 od 13. februara 2012. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu radi nastavka izvršnog postupka. Žalba izvršenika je odbijena.

40. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u svojih pet dotadašnjih odluka prvostepenom sudu dao jasne upute kako i na koji način da postupa u postupku izvršenja. U navedenim rješenjima drugostepeni sud je usvojio jasan i nedvosmislen stav da se presuda Vrhovnog suda treba u cijelosti implementirati, odnosno da izvršenik ima obevezu da apelantu faktički, pravno, trajno i u cijelosti preda u miran posjed sve nekretnine koje su navedene u prvom stavu izreke presude Vrhovnog suda (koje tačno neketnine izvršenik treba da preda apelantu jasno i precizno je navedeno u prvom stavu izreke presude Vrhovnog suda).

41. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantu nisu predane u posjed sve one nekretnine koje su navedene u presudi Vrhovnog suda i time nisu ispunjeni uslovi iz člana 64 ZIP-a da se postupak smatra dovršenim. Kantonalni sud je uputio na šira obrazloženja koja je dao u svojim ranije donesenim rješenjima od 30. novembra 2007. godine, od 24. aprila 2009. godine, od 15. februara 2010. godine, od 9. jula 2010. godine i od 4. aprila 2011. godine. Kantonalni sud je istakao da nema mogućnost da u žalbenom postupku otkloni nedostatke na koje ukazuje žalba, te da je za postupak u cijelosti nadležan Opštinski sud.

42. Kantonalni sud je ukazao da predmetni postupak traje šest godina iako se radi o postupku hitne prirode. Ukazano je na potrebu da se izvršni sudija aktivno uključi zajedno sa sudskim izvršiocem u postupak izvršenja, jer su se pojavile dileme u vezi s tim šta je predmet izvršenja, da li su apelantu predate u posjed sve nekretnine koje su navedene u izvršnoj ispravi. Prema mišljenju drugostepenog suda, na navedena pitanja odgovor ne može dati sudski izvršitelj, nego izvršni sudija koji vodi izvršni postupak. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nema razloga da se odredi novi sudija, budući da je postojeći upućen u predmet, te bi određivanje novog sudije moglo produžiti postupak.

43. Predmetni spis je vraćen Opštinskom sudu 12. marta 2012. godine. Opštinski sud je zaključkom od 3. maja 2012. godine odredio sprovođenje rješenja o izvršenju za 31. maj 2012. godine.

44. Opštinski sud je zakazao ročište za 27. april 2012. godine zbog promjene sudije. Na navedeno ročište je pristupio apelant. Na navedenom ročištu Opštinski sud je donio rješenje da će se u zakonskom roku donijeti zaključak o uvođenju u posjed dijela nekretnina u koje apelant do sada nije uveden, odnosno koje mu nisu predate u posjed.

45. Ročištu za predaju nekretnina zakazanu za 31. maj 2012. godine pristupili su apelant i izvršenik, te sudija. Konstatovano je da se apelant nije mogao uvesti u posjed garaže jer se ona ne nalazi na licu mjesta. Dalje je konstatovano da apelant odbija da se uvede u posjed podrumskih prostorija, te da je to razlog zbog kojeg apelant nije uveden u podrumske prostorije.

46. Rješenjem Opštinskog suda broj 43 0 I 021614 09 I od 8. juna 2012. godine postupak izvršenja je obustavljen za dio nekretnina koje u naravi čine podrumski prostor i garažu, upisane u zk. ul. br. 1671, k.o. Zenica, koje se sastoje od k.č. br. 515, u naravi kuća, kućište i dvorište površine 255 m2, k.č. br. 514/2, u naravi vrt površine 134 m2, i k.č. br. 514/3, u naravi vrt površine 77 m2, a koje po novom premjeru odgovaraju jednoj polovini dijela k.č. br. 1032, upisane u p.l. br. 548, k.o. Zenica 1 (kuća, zgrada i dvorište ukupne površine 567 m2), u naravi jedan sprat zgrade s podrumskim prostorima iste zgrade, garaža i pripadajući dio dvorišta, a koje nekretnine se nalaze u Zenici u Masarikovoj ulici broj 12. Utvrđeno je da se postupak izvršenja smatra dovršenim za dio nekretnina koje u naravi čine jedan sprat zgrade i pripadajući dio dvorišta upisanih u zk. ul. br. 1671, k.o. Zenica, koje se sastoje od k.č. br. 515, u naravi kuća, kućište i dvorište površine 255 m2, k.č. br. 514/2, u naravi vrt površine 134 m2, i k.č. br. 514/3, u naravi vrt površine 77 m2, a koje nekretnine po novom premjeru odgovaraju jednoj polovini dijela k.č. br. 1032, upisane u p.l. br. 548, k.o. Zenica 1 (kuća, zgrada i dvorište ukupne površine 567 m2), u naravi jedan sprat zgrade s podrumskim prostorima iste zgrade, garaža i pripadajući dio dvorišta, a koje nekretnine se nalaze u Zenici u Masarikovoj ulici broj12.

47. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud obustavio izvršenje za dio nekretnina, i to za podrumski prostor i garažu, jer se izvršenje u tom dijelu ne može sprovesti zbog toga što je tražilac izvršenja na ročištu na licu mjesta od 31. maja 2012. godine izjavio da neće da se uvede u posjed podrumskog prostora, jer je tražio da mu se predaju u posjed sve nekretnine koje su navedene u izvršnoj ispravi. Stoga je, prema mišljenju Opštinskog suda, izvršenje u tom dijelu postalo nemoguće. Istaknuto je da, pošto garaža nije nađena na licu mjesta, to se apelantu nije mogla predati u posjed nekretnina koja nije zatečena na licu mjesta.

48. U dijelu nekretnina iz izvršne isprave, i to za stan koji se nalazi na prvom spratu i pripadajući dio dvorišta, postupak izvršenja se smatra dovršenim u skladu sa odredbama člana 64 ZIP-a.

49. Konstatovano je da su na ročištu održanom na licu mjesta 30. maja 2011. godine apelantu predate u posjed navedene nekretnine, što je konstatovano i na zapisniku sa ročišta a koji su potpisali apelant i njegov punomoćnik. Istaknuto je da, s tim u vezi, apelant od momenta predaje nekretnine u posjed postaje posjednik navedene nekretnine, te ima pravo na pravnu zaštitu svoga posjeda od izvršenika i trećih lica.

50. Protiv navedenog rješenja žalbu su podnijeli izvršenik i apelant 21. i 25. juna 2012. godine.

51. Rješenjem Opštinskog suda od 2. jula 2012. godine obavezan je izvršenik da apelantu naknadi iznos od 7.800,04 KM na ime troškova izvršnog postupka koji su nastali nakon određivanja rješenja o izvršenju od 20. aprila 2006. godine. Protiv navedenog rješenja izvršenik i apelant su podnijeli prigovore.

52. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine odbijene su žalbe apelanta i izvršenika podnesene protiv rješenja Opštinskog suda od 8. juna 2012. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

53. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnoj situaciji, budući da predmet izvršenja ne postoji u cijelosti ili djelimično, kakav je u izvršnoj ispravi, prema mišljenju drugostepenog suda, ne bi bilo nikakvog opravdanja bilo ekonomskog, bilo pravnog ili nekog drugog da se postojeći objekat djelimično ili u cijelosti poruši kako bi na njemu bio napravljen objekat površine i sadržine kakve su bile ranije. Istaknuto je da takav stav ima apelant koji u svojoj žalbi navodi da bi sud trebalo da naloži izvršeniku da uspostavi ranije stanje na način da izgradi poseban ulaz na sprat kuće, stepenice na sprat kuće, preduzme sve radove na uspostavi dvosobnog stana koji je kao takav postojao sa tavanicom, da ponovo izgradi garažu i sl.

54. Kantonalni sud je naveo da je apelant 31. maja 2011. godine uveden u posjed dvosobnog stana, odnosno u posjed sprata kuće, i to u površini koja je bila predmet kupoprodaje, da mu je u prisustvu suda predat ključ i navedeni stan oslobođen od lica i stvari. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedenog dana on je postao posjednik stana sa svim pravima koja pripadaju posjedniku, te ukoliko je na bilo koji način uznemiravan u tom svom posjedu, ili mu je on eventualno oduzet, imao je pravo i ima pravo tražiti zaštitu posjeda po odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a imao je eventualno i pravo po članu 212 ZIP-a.

55. Kantonalni sud je naveo da u spisu prvostepenog suda postoji zapisnik sa lica mjesta gdje se sve ovo konstatuje, a koji je potpisao i apelant.

56. Prema mišljenju Kantonalnog suda, svi kasniji eventualni događaji vezani za navedeni stan ne tiču se predmetnog izvršnog postupka, već je to odnos apelanta kao novog posjednika i eventualno nekog trećeć lica koje je eventualno smetalo ili oduzelo apelantu posjed (ne može se tražiti od izvršnog suda da „obezbjeđuje i čuva“ ubuduće nekretnine koje su predate u posjed apelantu).

57. Prema tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, stav prvostepenog suda je pravilan kada smatra da je postupak izvršenja koje se odnosi na sprat kuće koji u naravi čini dvosoban stan završen, te eventualno, ukoliko apelant ima nekih neugodnosti pri korišćenju tog dijela nekretnine, pripada mu pravo na zaštitu kao vlasniku, odnosno posjedniku.

58. U odnosu na garažu Kantonalni sud je naveo da se izvršni sudija na licu mjesta uvjerio da garaža ne postoji, nego da je na tom mjestu izgrađen poslovni prostor, te da je, prema mišljenju drugostepenog suda, pravilno usvojio stav da se izvršenje ne može sprovesti zbog čega je obustavljen postupak za taj dio nekretnine. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ne bi bilo svrsishodno ni ekonomski opravdano izvršiti rušenje izgrađenog objekta radi izgradnje garaže na mjestu, površine i sadržine kakve su bile predmet kupoprodaje.

59. Ukazano je na sudsku praksu čiji je stav da, kada iz nekog razloga nije moguće da apelant ostvari sva svoja prava iz izvršne isprave, njemu ostaje pravo da u posebnoj parnici od izvršenika traži naknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena kako to određuju odredbe čl. 212 i 213 ZIP-a.

60. Takođe je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio i u dijelu kada je obustavio postupak izvršenja predaje u posjed podrumskih prostorija. U tom pogledu Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u zapisniku od 31. maja 2012. godine konstatovao na licu mjesta da apelant odbija da se uvede u posjed podrumskih prostorija zbog toga što želi da mu se istovremeno predaju sve nekretnine koje su navedene u presudi Vrhovnog suda i ne želi da se tog dana uvede u posjed podrumske prostorije.

61. Kantonalni sud je konstatovao da je predmet kupoprodaje bio sprat kuće, odnosno dvosoban stan površine 72 m2, garaža, odgovarajući podrumski prostor i ekonomsko dvorište.

62. Istaknuto je da je apelantu 30. maja 2011. godine predat u posjed dio sprata površine koja je bila predmet ranijeg kupoprodajnog ugovora i dio ekonomskog dvorišta, a apelant je imao mogućnost da mu se preda u posjed i podrumski prostor, ali je on odbio prijem. Dakle, apelant je imao mogućnost da primi u posjed podrum i njegova je stvar zbog čega nije htio da primi u posjed taj dio nekretnine.

63. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u najvećoj mjeri je bilo moguće predati u posjed apelantu nekretnine koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji, odnosno odgovarajuću površinu novosagrađenih nekretnina.

64. Istaknuto je da se u duhu odredaba ZIP-a izvršenje u svakoj situaciji ne mora apsolutno izvršiti, a što je vidljivo iz odredbe člana 60 ZIP-a koja uređuje institut „obustave izvršenja“ gdje se u stavu 3 navodi da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće, ili se zbog drugih razloga ne može sprovesti. Istaknuto je da zakon na tom mjestu ni primjera radi ne navodi kada će doći do primjene navedenog instituta.

65. Prema mišljenju Kantonalnog suda, stanje konkretnog predmeta, nepostojanje građevinskog objekta ili dijela objekta koji je i kakav je bio predmet ugovora daje pravo izvršnom sudu da u odnosu na taj dio izvršenja donese odluku o obustavi izvršenja, jer je nemoguće predati u posjed objekat, odnosno stvar ako ona u takvom obliku i sadržini uopšte fizički ne postoji.

66. Predmetni spis Kantonalni sud je vratio Opštinskom sudu 23. oktobra 2012. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

67. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku, te traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM. Ističe da je neprihvatljivo smatrati da je sud izvršio svoju ulogu u zaštiti apelantovih prava i izvršenju presude Vrhovnog suda na način kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Apelant ističe da nema pristup navedenim nekretninama čime nisu ispunjeni uslovi iz člana 64 ZIP-a da se postupak može smatrati dovršenim u odnosu na sprat kuće i dvorište. Takođe, povredu odredaba izvršnog postupka apelant vidi i u obustavljanju postupka predaje u posjed apelantu podrumskog prostora i garaže, odnosno u pogrešnoj primjeni odredbe člana 64 stav 3 ZIP. Apelant smatra da je sud morao naložiti ponovnu predaju svih nekretnina u posjed apelantu, te naložiti izvršeniku uspostavu ranijeg stanja u skladu sa presudom Vrhovnog suda, a što podrazumijeva da je izvršenik dužan obezbijediti zaseban ulaz na sprat kuće na mjestu gdje je ranije postojao, stepenice na sprat kuće, kao i na spratu kuće preduzeti radove na uspostavi dvosobnog stana kakav je postojao ranije sa tavanicom, ponovo napraviti garažu, odnosno uspostaviti stanje iz dispozitiva presude Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelacije

68. U svom odgovoru Opštinski sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

69. U svom odgovoru Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenom predmetu. Istakao je da je svjestan činjenice da je predmetni postupak trajao relativno dug vremenski period, ali da sudovi ni na koji način nisu doprinijeli toj dužini, jer se radilo o specifičnom i ne baš čestom izvršnom predmetu.

70. U svom odgovoru izvršenik ističe da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

71. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Član 63. stav 2.

Obustava izvršenja (2)Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavomizvršenja.

Član 201.

Pravo na nadoknadu štete Odredbama poglavlja XVII ovog zakona ne dira se u pravo tražioca izvršenja da u parnici traži od izvršenika nadoknadu štete koja mu je nanešena time što mu predaja, odnosno isporučivanje stvari nije obavljeno.

Član 203.stav 1.

Način provođenja izvršenja (1)Izvršenje radi ispražnjenja i predaje nekretnine provodi se tako da sudski izvršilac, nakon što udalji lice i ukloni stvari s nekretnine, predaje nekretninu u posjed tražioca izvršenja.

Član 212.

Ponovno smetanje posjeda (1)Ako je na osnovu izvršnog dokumenta, donešenog u postupku zbog smetanja posjeda, izvršenje provedeno ili je izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obavezu, pa poslije toga ponovo učini smetanje posjeda, koje se u suštini ne razlikuje od prijašnjeg, sud će na prijedlog tražioca izvršenja, na osnovu istog izvršnog dokumenta, ako je njim zabranjeno takvo buduće ponašanje, donijeti novo rješenje o izvršenju radi uspostavljanja prijašnjeg stanja, ako je to potrebno, i zaprijetiti izvršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovo počini smetanje posjeda. U tom se slučaju na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 209. i 210. ovog zakona. (2)Prijedlog za izvršenje iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ponovljenog smetanja.

Član 213.

Pravo na nadoknadu štete Odredbama poglavlja XIX ovog zakona ne dira se u pravo tražioca izvršenja da u parnici traži nadoknadu štete koja mu je nanešena time što se izvršenik ponašao protivno svojoj obavezi utvrđenoj u izvršnom dokumentu.

VI. Dopustivost

72. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

73. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

74. Apelant se Ustavnom sudu obratio navodeći da predmetni postupak nerazumno dugo traje, te da postupak u vrijeme podnošenja apelacije još traje pred Opštinskim sudom. Dakle, apelant ističe da u njegovom slučaju nije u «razumnom roku» donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja iako je u međuvremenu Opštinski sud donio Rješenje broj 43 0 I 021614 09 I od 8. juna 2012. godine, koje je Kantonalni sud Rješenjem broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine potvrdio, kojom je predmetni postupak okončan. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

75. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

76. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] VII.1 Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

77. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na izvršenje pravosnažne Presude Vrhovnog suda broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. Apelant ukazuje da pravosnažna presuda Vrhovnog suda nije izvršena u razumnom roku.

78. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsbi protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6 Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama, postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, bez zaštite sprovođenja sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).

Analiza dužine trajanja postupka

79. Predmetni izvršni postupak pokrenut je 13. februara 2006. godine i okončan je Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 021614 12 Gži od 24. septembra 2012. godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao šest godina i sedam mjeseci.

80. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se navedeni postupak može okarakterisati kao složen.

81. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku apelant svojim dopisima neprestano urgirao da se predmetni postupak okonča u što kraćem roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant svoju obavezu iz presude Vrhovnog suda, koja se odnosila na povrat kupoprodajne cijene u iznosu od 6.000,00 KM, izvršio 7. marta 2008. godine. Dakle, apelant je svoju obavezu izvršio tek nakon skoro dvije godine od momenta kada je podnio predlog za izvršenje presude Vrhovnog suda. Takođe, Ustavni sud smatrada je u toku postupka apelant u dogovoru sa izvršenikom predložio “mirno rješavanje spora“ zbog čega je ročište bilo odloženo. Međutim, uzimajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u odlučnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

82. U odnosu na redovne sudove, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud u predmetnom postupku preduzimao procesne radnje u vrlo kratkim vremenskim rokovima. Međutim, Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi podnesenoj protiv rješenja Opštinskog suda šest puta ukinuo odluku prvostepenog suda i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovno postupanje. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u značajnoj mjeri uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Stoga, iako Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, ipak ovaj sud smatra da je Opštinski sud svojim radnjama u odlučnoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupka. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je navedeni sud rješavao po žalbi u relativno kratkim vremenskim rokovima, te se ne može zaključiti da je taj sud doprinio dužini predmetnog postupka.

83. Dalje, Ustavni sud smatra da Opštinski sud nije dostavio Ustavnom sudu objektivne i opravdane razloge zbog čega je predmetni postupak trajao više od šest godina iako se radi o postupku hitne prirode u smislu odredbe člana 5 ZIP-a.

84. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

85. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud, prilagođenim ekonomskoj situaciji u BiH.

86. U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.

87. Uprkos svojoj praksi, tj. da je sama odluka kojom se utvrđuje kršenje ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3116/09 od 19. jula 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni izvršni postupak, iako po zakonu hitne prirode, od momenta podnošenja predloga za izvršenje do okončanja trajao duže od šest godina, apelantu treba odrediti naknadu u visini od 1.800,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Opštinskog suda, apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VII.2 Ostali navodi u vezi sa pravom na pravičan postupak

88. Apelant smatra da osporenim odlukama nije okončan predmetni postupak, jer on i dalje nema pristup predmetnim nekretninama.

89. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

90. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi utvrdili da je izvršenik nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina predmetni objekat u cijelosti porušio, te je na tom mjestu izgrađen novi objekat znatno većih dimenzija i različitog karaktera, odnosno sadržine u odnosu na prethodni koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje više u stvarnosti ne postoje, jer na mjestu gdje su se nalazile izgrađen je potpuno novi i drugačiji objekat. Prema mišljenju redovnih sudova, ne bi bilo nikakvog opravdanja da se postojeći objekat djelimično ili u cijelosti poruši kako bi na istom bio napravljen objekat površine i sadržine kakve su bile ranije. Redovni sudovi su u svojim odlukama konstatovali da je apelant 31. maja 2011. godine uveden u posjed dvosobnog stana, odnosno u posjed sprata kuće, i to površine koja je bila predmet kupoprodaje, da mu je u prisustvu suda predat ključ i navedeni stan odlobođen od lica i stvari. U skladu s tim konstatovano je da je tog dana apelant postao posjednik navedenog stana sa svim pravima koja pripadaju posjedniku. Prema mišljenju redovnih sudova, ako je apelant na bilo koji način uznemiravan u tom posjedu, ili ako mu je on oduzet, onda apelant ima pravo zatražiti zaštitu posjeda u skladu sa odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Takođe, navedenu zaštitu može zatražiti i prema odredbama člana 212 ZIP-a. Redovni sudovi su ukazali da apelant ne može tražiti od izvršnog suda da „obezbjeđuje i čuva“ ubuduće nekretnine koje su predate u posjed apelantu.

91. U odnosu na garažu utvrđeno je da ona kao objekat više ne postoji, nego da je na tom mjestu poslovni prostor. U takvoj situaciji, prema mišljenju redovnog suda, nije svrsishodno, niti ekonomski opravdano izvršiti rušenje izgrađenog objekta radi izgradnje garaže na mjestu, te površine i sadržine kakve su bile predmet kupoprodaje. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali da, kada nije moguće ostvariti prava iz izvršne isprave, tražiocu izvršenja ostaje pravo da u posebnoj parnici od izvršenika traži nadoknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka nije obavljena u smislu odredbe čl. 201 i 213 ZIP-a. U pogledu podrumskih prostorija, ukazano je da je na zapisniku od 31. maja 2012. godine konstatovano da je apelant odbio da se uvede u posjed tih predmetnih nekretnina. Stoga, prema mišljenju redovnih sudova, apelant je imao mogućnost da bude uveden u posjed i podrumskog prostora, ali da je njegova „stvar“ zbog čega nije htio primiti u posjed taj dio nekretnine.

92. Dakle, iz navedenog proizilazi da je nesporno apelant u prisustvu suda uveden u posjed dvosobnog stana, odnosno u posjed sprata kuće, i to u površini koja je bila predmet ugovora o kuporodaji zaključenog između apelanta i izvršenika, a koji je presudom Vrhovnog suda proglašen ništavim. Stoga, proizilazi da se za taj dio nekretnine, u smislu odredbe člana 64 ZIP-a, predmetni postupak smatra dovršenim. Pošto je apelant momentom predaje tih nekretnina u posjed postao njihov posjednik, prema mišljenju Ustavnog suda, on ima pravo na zaštitu tog posjeda od izvršenika i trećih lica u smislu Zakona o vlasničkopravnim odnosima i u smislu odredbe člana 212 ZIP-a. Dalje, u dijelu garaže i podrumskih prostorija predmetni izvršni postupak je obustavljen, jer se izvršenje u tom dijelu nije moglo sprovesti. Naime, u pogledu podrumskih prostorija nesporno je da je apelant na ročištu na licu mjesta od 31. maja 2012. godine odbio da bude uveden u posjed tih nekretnina. U odnosu na garažu navedena nekretnina se nije mogla predati u posjed apelantu zbog toga što nije zatečena na licu mjesta (umjesto garaže izgrađen je drugi objekat). Međutim, apelant, u smislu odredbi čl. 201 i 213 ZIP-a, ima pravo da u parnici od izvršenika traži naknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja nekretnine nije izvršena, odnosno što se izvršenik ponašao protivno svojoj obavezi utvrđenoj u izvršnom dokumentu. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda istaknute u ovoj odluci, kao i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

93. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu, u suštini, iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani.

VIII.Zaključak

94. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak izvršenja, koji je po zakonu hitan, trajao šest godina i sedam mjeseci, pri čemu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Opštinski sud koji je propustio da djelotvorno kontroliše predmetni izvršni postupak, odnosno da koristi mehanizme propisane odredbama ZIP-a s ciljem hitnog okončanja postupka.

95. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za osporene odluke dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno.

96. Na osnovu 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

97. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3541/09 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio