Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/09 (Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4045/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4045/09, rješavajući apelaciju Mješovite srednje škole „Hazim Šabanović“ Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovite srednje škole „Hazim Šabanović“ Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001259 od 8.

oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041- 0-P-06-000 114 od 25. maja 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Najrudin Zilić, podnijela je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001259 od 8. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 114 od 25. maja 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice M. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), učesnice u postupku, zatraženo je 8. jula 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je 9. jula 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. jula 2010. godine, a Općinski sud 19. jula 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. marta 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 114 od 25. maja 2007. godine obavezana je apelantica da tužiteljici na ime otpremnine isplati iznos od 8.158,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos od 6. februara 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.338,20 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Također, odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev da joj apelantica isplati nagradu za kontinuirani rad u iznosu od 1.069,50 KM.

7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod apelantice od 10. marta 1978. godine do 30. septembra 2004. godine kada joj je prestao radni odnos zbog sticanja uvjeta za starosnu penziju, te da je od apelantice na ime otpremnine dobila iznos od 1.720,40 KM, shodno apelanticinoj odluci od 13. septembra 2004. godine. Općinski sud je smatrao da je tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 8.158,40 KM osnovan ističući da je odredbom člana 41. stav 1. alineja 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine – Granski kolektivni ugovor („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisano da zaposlenik u srednjoj školi, kojem je saglasno zakonu i navedenom Granskom kolektivnom ugovoru prestao radni odnos bez njegove krivice, zaključen na neodređeno vrijeme, otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, ima pravo na otpremninu, kao i prilikom odlaska u penziju u visini 2/3 njegove prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada. Shodno tome, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju tužiteljica ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini od 2/3 njene prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu radnog staža. Također, Općinski sud je konstatirao da je visina neisplaćene otpremnine, odnosno visina tužbenog zahtjeva, utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke, te da iz nalaza vještaka slijedi da je tužiteljici na osnovu člana 41. Granskog kolektivnog ugovora trebala biti isplaćena otpremnina u iznosu od 9.878,80 KM, pa kako joj je na ime otpremnine isplaćen iznos od 1.720,10 KM, to joj je apelantica ostala dužna iznos od 8.158,40 KM. Konačno, Općinski sud je naveo da je, na prijedlog kantonalnog pravobranioca Zeničko-dobojskog kantona, dopustio Zeničko-dobojskom kantonu da stupi u parnicu u konkretnom slučaju, na apelanticinoj strani, u svojstvu umješača, jer je Zeničko-dobojski kanton osnivač apelantice koja se i finansira iz sredstava tog kantona.

8. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07- 001 666 od 17. juna 2008. godine žalba apelantice i umješača je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je članom 15. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član

41. Granskog kolektivnog ugovora kada je obavezao apelanticu da isplati tužiteljici iznos od 8.158,40 KM, a na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, jer je tužiteljici ugovor o radu prestao na osnovu sticanja prava na starosnu penziju, shodno odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a ne zbog otkaza poslodavca, kao i da je pogrešno primijenio odredbu člana 100. ZOR-a, te člana 41. Granskog kolektivnog ugovora, jer za njihovu primjenu nije ostvaren uvjet o prestanku radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu. Konačno, Kantonalni sud je konstatirao da, kako je tužiteljici prestao radni odnos zbog odlaska u penziju, shodno odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. ZOR-a, to ona ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, u iznosu od 1.720,40 KM, a taj iznos je tužiteljici isplaćen prije utuženja.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001259 od 8. oktobra 2009. godine tužiteljicina revizija je usvojena, Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 666 od 17. juna 2008. godine preinačena tako što su žalbe apelantice i umješača odbijene i Presuda Općinskog suda broj 041-O-P-06-000 114 od 25. maja 2007. godine potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravni stav Kantonalnog suda u tumačenju odredbe člana 41. Granskog kolektivnog ugovora pogrešan, a na što tužiteljicina revizija osnovano prigovara. Naime, Vrhovni sud je istakao da je upravo odredbom člana 41. stav 1. alineja 3. citiranog Granskog kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik u srednjoj školi kojem je saglasno zakonu (a u konkretnom slučaju je upravo tako, prema ZOR-u, član 86. tačka 3) prestao ugovor o radu i o tome je apelantica donijela rješenje ima pravo na otpremninu po alineji 3. stava 1. citiranog člana, jer prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova ima preko 20 godina radnog staža kod apelantice, pa prilikom odlaska u penziju ostvaruje pravo na otpremninu u visini 2/3 njene prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje proizlazi iz odredbe navedenog člana kada je tužiteljici odbio tužbeni zahtjev, dok je, nasuprot tome, prvostepeni sud nakon provedenih dokaza koje je ocijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06; u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu, jer je dosuđeni iznos otpremnine utvrđen i obračunat u skladu sa navedenim članom i o tome su kroz obrazloženje prvostepene presude dati valjani razlozi, koje je i Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica ukazuje na očiglednu arbitrarnost u primjeni materijalnog prava u okviru Vrhovnog i Općinskog suda, ističući da se pogrešno tumačenje i primjena člana 41. Granskog kolektivnog ugovora ogleda u tome da je redovnim sudovima tokom suđenja predočeno zvanično tumačenje Granskog kolektivnog ugovora koje su sačinile ugovorne strane, a koje su Općinski i Vrhovni sud prekršili. Dalje, apelantica smatra da sudovi nemaju pravo tumačiti kolektivni ugovor kao propis sui generis mimo tumačenja koje su dale same ugovorne strane. Zatim, apelantica se poziva na „tumačenje-komentar“ člana 41. Granskog kolektivnog ugovora, te ističe da je u konkretnom slučaju tužiteljici isplaćena otpremnina u visini garantiranog minimuma od tri prosječne plaće u Federaciji BiH, kako je regulirano članom 15. Općeg kolektivnog ugovora i članom 39. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave, a koliko je materijalnim mogućnostima i bilo planirano i osigurano za te namjene u budžetu. Konačno, apelantica konstatira da se povreda njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ogleda u pogrešnoj primjeni odredbi čl. 8, 209. i

211. ZPP, člana 69. i 111. ZOR-a, te odredbi Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju Budžeta Zeničko-dobojskog kantona, kao i člana 41. Granskog kolektivnog ugovora.

b) Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da prilikom odlučivanja u ovom sporu nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj odluci obrazložio zbog čega smatra da je pravilno odlučeno prvostepenom presudom Općinskog suda.

13. Imajući u vidu da je apelantica podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001259 od 8. oktobra 2009. godine kojom je preinačena presuda Kantonalnog suda, Kantonalni sud se pozvao na Kodeks sudske etike i uzdržao od davanja odgovora na apelaciju. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

15. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drugačije predviđeno.

VI - OTPREMNINA

Član 100.

Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

XV - KOLEKTIVNI UGOVORI

Član 111.

Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.

16. U Općem kolektivnom ugovoru („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 19/00) relevantne odredbe glase:

I - OPĆE ODREDBE

Član 1. st. 1. i 2. alineja 3.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulisana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom;

II - PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANA

Član 2.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se plaće i naknade plaća, djelovanje i uvjeti rada sindikata, postupak kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i štrajk.

Ostala prava i obaveze zaposlenika i poslodavca koja se prema Zakonu o radu uređuju kolektivnim ugovorima, uredit će se kolektivnim ugovorima grana i djelatnosti u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima Član 15.

Zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

17. U Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 51/00) relevantne odredbe glase Član 3.

O svim pitanjima iz radnog odnosa koja nisu uređena Zakonom o radu ovim kolektivnim ugovorom, primjenjuje se Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine Otpremnina Član 41.

Zaposlenik u srednjoj školi kojem je saglasno zakonu i ovim kolektivnim ugovorom prestao radni odnos bez njegove krivice zaključen na neodređeno vrijeme, otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, ima pravo na otpremninu:

- do 10 godina neprekidnog rada u srednjoj školi ostvaruje otpremninu u visini 1/3 njegove prosječne plaće za svaku godinu rada,

- preko 10 godina neprekidnog rada u srednjoj školi ostvaruje otpremninu u visini ½ njegove prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada,

- preko 20 godina neprekidnog rada u srednjoj školi ili prilikom odlaska u penziju ostvaruje otpremninu u visini 2/3 njegove prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada.

Otpremnina iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na zaposlenika kojem je prestao radni odnos zaključen na neodređeno vrijeme, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz Ugovora o radu od strane zaposlenika.

Poslodavac ima obavezu isplate otpremnine do posljednjeg dana rada zaposlenika u toj srednjoj školi, ukoliko aktima škole nije određen drugi rok.

Član 96.

Za tumačenje odredaba i praćenje primjene ovog kolektivnog ugovora potpisnici ugovora imenovat će, u roku od 15 dana od dana potpisivanja, zajedničku komisiju koja je sastavljena od po dva predstavnika potpisnica.

Na zahtjev jedne od ugovornih strana, komisija iz stava 1. ovog člana, obavezna je dati tumačenje odredaba ovog ugovora u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001259 od 8. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica osporava presude Vrhovnog i Općinskog suda tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je zaključeno i da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne naravi, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

25. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, apelacija pokreće pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odlučivao o tužiteljicinoj reviziji ne navodeći zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje revizije iako vrijednost spora ne prelazi 10.000 KM, kao i da li su proizvoljno primijenjene odredbe Granskog kolektivnog ugovora koje se tiču visine otpremnine prilikom odlaska zaposlenika u penziju.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sudovi su u okviru prava na pravično suđenje obavezni da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud propustio da u obrazloženju svoje presude navede razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju revizija dopuštena imajući u vidu da je visina osporenog dijela drugostepene presude 8.158,40 KM, a nije ni navedeno da je odlučivanje o reviziji u ovom slučaju relevantno za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu AP 371/09 naveo da, s obzirom na diskrecioni karakter ustanovljenog ovlaštenja, zakonodavac nije propisao obavezu Vrhovnog suda da mora posebno obrazlagati razloge zbog kojih smatra da je odluka o reviziji u određenom predmetu značajna ili nije značajna za primjenu prava u drugim slučajevima, te je Ustavni sud smatrao da se princip obrazložene odluke, odnosno obrazlaganja razloga za odlučivanje, u značajno suženom obimu može primijeniti u odnosu na obavezu Vrhovnog suda kada primjenjuje ovu procesnu odredbu. Također, Ustavni sud je naglasio da je Vrhovni sud, kada odlučuje o dopustivosti revizije prema članu 237. stav 3. ZPP, kao redovni sud najviše instance u najboljoj poziciji da odluči kada je značajno za primjenu prava u drugim slučajevima dopustiti reviziju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 371/09 od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio odredbe ZPP, upravo zbog toga što je Vrhovnom sudu zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, ne propisujući obavezu Vrhovnog suda da mora posebno obrazlagati razloge zbog kojih smatra da je odluka o reviziji u određenom predmetu značajna ili nije značajna za primjenu prava u drugim slučajevima.

28. U vezi sa apelanticinim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelantica u apelaciji poziva na zvanično tumačenje Granskog kolektivnog ugovora koje su sačinile ugovorne strane, ističući da su odluke Općinskog i Vrhovnog suda u suprotnosti sa navedenim zvaničnim tumačenjem. Apelantica je uz apelaciju dostavila tekst koji je naslovljen „Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja sa komentarom“, a koji, prema njenom mišljenju, predstavlja zvanično tumačenje Granskog kolektivnog ugovora.

29. Stoga, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se navedeni dokument može smatrati zvaničnim tumačenjem Granskog kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je članom 96. stav

1. Granskog kolektivnog ugovora propisano da je za tumačenje odredaba i praćenje primjene Granskog kolektivnog ugovora nadležna zajednička komisija koju imenuju potpisnici ugovora i koja je sastavljena od po dva predstavnika potpisnika. Navedena komisija je, u skladu sa stavom 2. navedenog člana, obavezna na zahtjev jedne od ugovornih strana dati tumačenje odredaba ovog ugovora u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva. Dakle, prema navedenoj odredbi, jedino je zajednička komisija koju imenuju potpisnici ugovora nadležna za tumačenje odredaba i praćenje primjene Granskog kolektivnog ugovora, a zvaničnim tumačenjem kolektivnog ugovora se smatra isključivo tumačenje navedene komisije.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da tekst koji je apelantica dostavila uz apelaciju i na koji je, kako navodi, ukazivala tokom postupka pred redovnim sudovima, ne predstavlja dokument koji je sačinila komisija nadležna za tumačenje odredaba i praćenje primjene Granskog kolektivnog ugovora. Naime, u tekstu koji se nalazi u spisu predmeta Ustavnog suda nije navedeno da je navedeni komentar sačinila komisija koju su imenovali potpisnici kolektivnog ugovora u skladu sa ovlaštenjem sadržanim u odredbi člana 96. Granskog kolektivnog ugovora, odnosno nigdje nije naveden sastav komisije, niti postoje njihovi potpisi. Iz navedenog proizlazi da se „Komentar Granskog kolektivnog ugovora“, na koji se apelantica poziva, ne može smatrati zvaničnim tumačenjem Granskog kolektivnog ugovora u smislu relevantnih odredbi Granskog kolektivnog ugovora kojim su propisani nadležnost organa i procedura za donošenje takvog zvaničnog tumačenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da su Vrhovni i Općinski sud zanemarili zvanično tumačenje relevantnih odredaba Granskog kolektivnog ugovora.

31. Apelantica ističe da su Vrhovni i Općinski sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 41. Granskog kolektivnog ugovora. Smatra da je, nasuprot tome, pravilan stav Kantonalnog suda da je član 41. Granskog kolektivnog ugovora primjenjiv samo u slučaju otkaza ugovora o radu zaposleniku, a ne i u slučaju prestanka radnog odnosa zbog sticanja uvjeta za starosnu penziju, te da tužiteljici pripada otpremnina u skladu sa članom 15. Općeg kolektivnog ugovora, odnosno da je apelantica tužiteljici pravilno isplatila otpremninu.

32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude istakao da upravo prema odredbi člana 41. stav 1. alineja 3. Granskog kolektivnog ugovora tužiteljica, koja prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova ima preko 20 godina radnog staža kod apelantice, prilikom odlaska u penziju ostvaruje pravo na otpremninu u visini 2/3 njene prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada.

33. Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 41. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik u srednjoj školi, kojem je saglasno zakonu i Granskom kolektivnom ugovoru prestao radni odnos na neodređeno vrijeme bez njegove krivice, otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, ima pravo na otpremninu. Dakle, stav 1. navedenog člana predviđa da zaposlenik ima pravo na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu, ne navodeći da ovo pravo pripada i zaposleniku prilikom odlaska u penziju. Međutim, nakon stava 1. alinejama se dalje razrađuje način utvrđivanja visine otpremnine u zavisnosti od dužine neprekidnog rada u srednjoj školi, pa je tako u alineji 3. stava 1. člana 41. Granskog kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik koji ima preko 20 godina neprekidnog rada u srednjoj školi ili prilikom odlaska u penziju ostvaruje otpremninu u visini 2/3 njegove prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakva formulacija u alineji 3. stava 1. člana 41. Granskog kolektivnog ugovora ostavlja mogućnost da se zaposleniku koji odlazi u penziju visina otpremnine utvrdi na isti način kao i u slučaju otkaza ugovora o radu zaposleniku koji je proveo u srednjoj školi preko 20 godina i kojem je radni odnos prestao bez njegove krivice.

34. Ustavni sud, također, zapaža da je odredbom člana 12. ZOR-a propisano da se kolektivnim ugovorom mogu utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih zakonom, a da je u članu 1. stav 2. alineja 3. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, za pitanja koja su regulirana granskim kolektivnim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog Općim kolektivnim ugovorom. Iz navedenog slijedi da je granskim ugovorom moguće utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih zakonom, odnosno općim kolektivnim ugovorom, kojim je utvrđen minimum prava zaposlenika. Dalje, u članu 3. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da se u svim pitanjima iz radnog odnosa koja nisu uređena Zakonom o radu i tim kolektivnim ugovorom primjenjuje Opći kolektivni ugovor. Iz navedenog proizlazi da je primjena Općeg kolektivnog ugovora predviđena samo u situacijama kada određeno pravo nije propisano granskim kolektivnim ugovorom. U konkretnom slučaju, propisana je isplata otpremnine kod odlaska u penziju za zaposlenika koji ima preko 20 godina neprekidnog rada u srednjoj školi.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Vrhovnog suda jer navedena odredba člana 41. stav 1. alineja 3. Granskog kolektivnog ugovora ostavlja mogućnost da zaposlenik prilikom odlaska u penziju ostvaruje otpremninu u visini 2/3 njegove prosječne tromjesečne plaće za svaku godinu rada, odnosno da mu se visina otpremnine utvrđuje na isti način kao i zaposleniku kojem je prestao radni odnos bez njegove krivice nakon 20 godina rada u srednjoj školi.

36. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud i Općinski sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su jasna i logična obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

38. Apelantica je istakla da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u odnosu na koje je već zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje.

39. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelantica javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su Vrhovni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili odredbu člana 41. Granskog kolektivnog ugovora.

41. Također, nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer Vrhovni sud, iako nije naveo zbog čega je smatrao da je revizija u konkretnom predmetu dopuštena, nije proizvoljno primijenio odredbe člana 237. ZPP zbog toga što je Vrhovnom sudu zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, ne propisujući obavezu Vrhovnog suda da mora posebno obrazlagati razloge za takvu svoju odluku.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/09 (Mješovita srednja škola „Hazim… | Sudska praksa | Aktio