Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2502/09 (Z. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2502/09
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2502/09, rješavajući apelaciju Zejnebe Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zejnebe Delić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001395 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1140/05 od 5. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-860/99 od 15. jula 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zejneba Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 6. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 08-001395 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1140/05 od 5. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-860/99 od 15. jula 2005. godine. Apelantica je 17. augusta 2009. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskog suda do donošenja odluke o apelaciji ili do nekog drugog roka, te je 9. i 19. novembra, 2. i 25. decembra 2009. godine i 26. septembra i 18. oktobra 2011. godine, dopunjavala apelaciju i dostavljala dokumentaciju, te podnosila urgencije za rješavanje njenog zahtjeva za donošenje privremene mjere i rješavanja njene apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2502/09 od 12. januara 2010. godine odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, JP «Unsko sanske šume» Bosanska Krupa (ranije ŠG «Risovac» Bihać, u daljnjem tekstu: tužitelj) i Brace Kulenovića, umješača na strani tužitelja, je 10. augusta 2009. godine, a od Amira Delića, umješača na strani apelantice i Općine Bihać 9. novembra 2012. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 18. augusta 2009. godine, Vrhovni sud 19. augusta 2009. godine, tužitelj i Braco Kulenović, umješač na strani tužitelja, 20. augusta 2009. godine, Općinski sud 10. novembra 2009. godine, Amir Delić, umješač na strani apelantice 15. novembra 2012. godine, i Općina Bihać 19. novembra 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. novembra, odnosno 3. decembra 2012. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužitelj je 17. decembra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice, kao prvotužene, i Općine Bihać, kao drugotužene, radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine u Bihaću, ulica Bosanska broj 16, u poslovnoj stambenoj zgradi tužitelja (koju tužitelj naziva poslovnim prostorom, a apelantica i Općina Bihać tu nekretninu nazivaju stanom odnosno stambenim prostorom, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). U toku postupka apelantica je podnijela protivtužbu protiv tužitelja i Općine Bihać radi utvrđivanja stanarskog prava na predmetnoj nekretnini i radi utvrđivanja da je korisnik predmetne nekretnine bilo Općinsko javno pravobranilaštvo. U predmetnu parnicu su također stupili Braco Kulenović, kao umješač na strani tužitelja, i Amir Delić, apelantičin sin, umješač na strani apelantice i Općine Bihać kao tuženih, te kasnije apelantičin punomoćnik u postupku. Apelantica je, osim toga, podnijela tužbu protiv tužitelja i Brace Kulenovića radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, te prijedlog za izdavanje mjere osiguranja.
8. Presudom Općinskog suda broj P-860/99 od 15. jula 2005. godine utvrđeno je da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine. Tačkom II dispozitiva presude obavezana je apelantica da predmetnu nekretninu preda u posjed tužitelju, slobodnu od stvari i ljudi, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Istom presudom, tačkom III, odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je na predmetnoj nekretnini stekla stanarsko pravo. Tačkom IV dispozitiva presude odbačena je apelantičina protivtužba za utvrđenje da je korisnik predmetne nekretnine do 10. juna 1999. godine bilo Općinsko javno pravobranilaštvo Bihać na osnovu Odluke Komisije za stambena pitanja Skupštine Općine Bihać od 21. februara 1971. godine kao davaoca općinskih stanova na korištenje, a da je korištenje prestalo 10. juna 1999. godine po Rješenju Općine Bihać broj 3/36- 372-765. Dalje, tačkom V dispozitiva presude Općinski sud je odbacio apelantičinu tužbu za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmeta tendera zaključenog između tužitelja i Brace Kulenović (tuženog po apelantičinoj tužbi) od 17. decembra 1999. godine pod brojem 40/99, a kojim je tužitelj Braci Kulenoviću prodao predmetnu nekretninu. Tačkom VI presude odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog da sud izda mjeru osiguranja zabranom zemljišnoknjižnom uredu tog suda da omogući Braci Kulenoviću polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na osnovu Ugovora pod tačkom I predmetne tužbe, ili da se zabrani Braci Kulenoviću otuđenje ili opterećenje predmetne nekretnine do pravomoćnog okončanja parnice. Tačkom VII i VIII presude Općinski sud je obavezao apelanticu i Općinu Bihać na plaćanje troškova postupka tužitelju i Braci Kulenoviću u iznosu od 3.535,00 KM odnosno 10.8994,40 KM, s tim da je odbijen višak zahtjeva Brace Kulenovića za naknadu troškova postupka (do iznosa od 12.830,10 KM). Tačkom IX dispozitiva presude sud je oslobodio apelanticu od plaćanja sudskih taksi u ovom postupku.
9. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi izgrađenoj na parceli koja je u zemljišnim knjigama upisana kao posjed tužitelja, odnosno, po starom katastarskom operatu kao društvena svojina s pravom raspolaganja u korist pravnog prednika tužitelja. Predmetnu nekretninu je kao stan koristio Izet Sabljić do 1975. godine, do kada je radio kod pravnog prednika tužitelja, a nakon njegovog iseljenja, u predmetnu nekretninu se uselilo Općinsko pravobranilaštvo Bihać. Tokom 1978. godine izvršena je promjena namjene prostora iz stambenog u poslovni, te je Općinsko, a kasnije Kantonalno pravobranilaštvo bilo u posjedu predmetne nekretnine do 1999. godine. Rješenjem općinskog načelnika Općine Bihać, broj 3/36-372-765 od 11. juna 1999. godine, apelantici je dodijeljena predmetna nekretnina na trajno korištenje, kao zamjena za stan na kojem je apelantica imala stanarsko pravo, te je apelantica 16. juna 1999. godine sa Stambenim fondom Općine Bihać zaključila ugovor o korištenju te nekretnine. Apelantica je zatim uselila u spomenutu nekretninu sa svojom porodicom. Braco Kulenović, umješač na strani tužitelja, je od tužitelja u postupku male privatizacije 1999. godine kupio tu nekretninu kao poslovni prostor. Tužitelj je zatim 17. decembra 1999. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo postupak.
10. Općinski sud je naveo da su apelantica i Općina Bihać, kao tuženi, tvrdili da je tužitelj svoja vlasnička prava na spornoj nekretnini prenio usmenim ugovorom iz 1975. godine na Općinu Bihać, koja je od tada bila vlasnik, jer je usmeni ugovor realiziran predajom predmetne nekretnine u posjed Općini Bihać. Tuženi su dalje tvrdili da je u periodu od 1975. do 22. oktobra 1999. godine, spornu nekretninu koristilo Općinsko, odnosno Kantonalno pravobranilaštvo, a od 23. oktobra 1999. godine apelantica kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, po osnovu rješenja o dodjeli stana od 11. juna 1999. godine, koje je izdao općinski načelnik Općine Bihać. S obzirom na navedeno, tuženi (apelantica i Općina Bihać) su smatrali da je Općina Bihać stekla pravo vlasništva na stanu dosjelošću, odnosno, da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, iako je kao takav upisan u zemljišne knjige i katastar. Općinski sud je zaključio da ovakve tvrdnje apelantice i Općine Bihać potvrđuju tužiteljevu tvrdnju da je on bio vlasnik predmetne nekretnine neposredno prije zaključenja ugovora o prenosu prava raspolaganja iz 1975. odnosno 1981. godine na Općinu Bihać. Kako su tuženi (apelantica i Općina Bihać) tvrdili da je tužitelj prestao biti vlasnik na prethodno opisani način, Općinski sud je smatrao da su to morali i dokazati, na osnovu pravila da svaka stranka treba dokazati činjenice koje joj po materijalnom pravu idu u prilog (član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da tvrdnja tuženih da je Općina Bihać investirala gradnju, te da su neki stanovi pripali tužitelju a neki Općini Bihać, s tim da je Općina Bihać predmetnu nekretninu stekla putem ugovora o prenosu prava raspolaganja i dosjelošću, također ukazuje da je tužitelj vlasnik te nekretnine, jer nema dokaza da je kraj te nesporne činjenice tužitelj prestao biti vlasnikom na bilo koji način.
11. Općinski sud je istaknuo da priložene kopije ugovora o prenosu prava raspolaganja i davanja na korištenje stana od 22. maja 1981. godine i kopiju odluke o prenosu prava raspolaganja i davanja na korištenje na stan od 16. marta 1981. godine, nije ovlašten uzimati kao relevantne dokaze u procesno-pravnom smislu, jer kopije isprava nisu isprave u smislu čl. 132. do 136. ZPP koje bi se mogle koristiti kao dokaz u postupku. Postojanje ugovora i odluke, kao i njihov sadržaj, apelantica i Općina Bihać su dokazivali i svjedocima, međutim, Općinski sud je zaključio da saslušani svjedoci nemaju sigurna saznanja o sadržaju ovih akata, iz razloga bliže navedenih u obrazloženju presude. Općinski sud je naveo da apelantica i Općina Bihać nisu sudu ponudili prihvatljive razloge zašto izvornici tih dokumenata nisu prezentirani sudu, iako je to sud tražio u više navrata, kako od apelantice i Općine Bihać, kao tuženih, tako i od tužitelja. Dalje je navedeno da je apelantica na ročištu izjavila da je do odluke bivšeg radničkog savjeta tužitelja od 16. marta 1981. godine došlo na poseban način, da je ovu odluku fotokopirala i ovjerila fotokopiju kod Općine i kod suda, i nakon toga odluku vratila odgovornoj osobi tužitelja, te da se odluka u izvorniku nalazi kod tužitelja. Takva apelantičina izjava je kod Općinskog suda izazvala suprotno uvjerenje – da tužena nema opravdanja da izvornik isprave ne prezentira sudu. Općinski sud je smatrao da ova okolnost umanjuje i dokaznu vrijednost iskaza svjedoka koji su na okolnost predmetnih isprava saslušani u postupku. Istaknuto je da Općinski sud ne može od tužitelja tražiti da pokaže izvornik, s obzirom da je tužitelj tvrdio da ih ne posjeduje, da je izražavao sumnju da oni uopće postoje jer kod njega nisu protokolisani. Sud nije ovlašten da ove činjenice utvrđuje po službenoj dužnosti, tj. nije ovlašten nalagati apelantici i Općini Bihać da te isprave pokažu, s obzirom da je u njihovom interesu da se ove važne činjenice dokažu. Kako Općinski sud iz izvedenih dokaza nije mogao steći uvjerenje o tome da postoje ove isprave, kao i o njihovom sadržaju i pravnoj valjanosti (ugovora o prenosu prava raspolaganja i davanju stana na korištenje iz 1981. godine i odluke radničkog savjeta iz iste godine), odnosno, činjenica koje se odnose na pravni temelj za prenos ovih prava s tužitelja na Općinu Bihać, primjenom pravila o teretu dokazivanja, smatrao je da rizik nedokazanosti činjenica snosi stranka kojoj činjenice u materijalnom pravu idu u korist, u ovom slučaju apelantici i Općini Bihać.
12. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, prema mišljenju Općinskog suda, nije dovoljno biti bilo kakav posjednik, nego je potreban posjed u smislu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Potpuno je nevažno za pitanje vlasništva da li je Općina Bihać koristila predmetnu nekretninu 22, 40 ili 100 godina, jer je vlasnik, u ovom slučaju tužitelj, ovlašten da svoju stvar koristi ili ne koristi, da je ustupi na korištenje drugim osobama na određeni rok ili bez roka, s naknadom ili bez naknade, da trpi protivpravna stanja ali da i u svakom trenutku otkloni protivpravnost. Općinski sud je naveo da nema dokaza da su apelantica i Općina Bihać mogli biti u uvjerenju (savjesnost) da je stvar koju drže njihova, jer nisu dokazali opravdane razloge za takvo uvjerenje, tj. pravni temelj svoga posjeda. Smatrao je da nije dovoljno tvrditi da je postojao ugovor o prenosu prava raspolaganja, već je potrebno taj ugovor u relevantnom stubu identificirati, tj. utvrditi njegove bitne elemente na temelju kojeg bi se procijenila njegova dokazna vrijednost.
13. Kako apelantica i Općina Bihać izvedenim dokazima nisu uspjeli osporiti vlasništvo tužitelja na predmetnoj nekretnini, koji je kao vlasnik upisan u zemljišne knjige i koji se zbog toga smatra vlasnikom sve dok se suprotno ne dokaže, Općinski sud je zaključio da se apelantica nalazi u posjedu predmetne nekretnine bez valjanog pravnog osnova. Naime, valjani pravi osnov za korištenje stana i sticanje stanarskog prava na stanu može biti samo odluka ovlaštenog davatelja stana na korištenje u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima. Stoga je na osnovu člana
43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Općinski sud obavezao apelanticu, kao posjednika, da preda predmetnu nekretninu u posjed vlasniku, tj. tužitelju. Za stranke sporno pitanje da li je predmetna nekretnina stambeni ili poslovni prostor, Općinski sud je ocijenio nevažnim za ovu parnicu, jer pravne osobe mogu biti nosioci prava vlasništva i na jednom i na drugom. Općinski sud je smatrao neosnovanim pozivanje apelantice i Općine Bihać na odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer niko ne može uživati pravo zaštite na dom koji predstavlja vlasništvo druge osobe, a mimo volje vlasnika i mimo uslova propisanih zakonom. Također, nepružanjem tražene pravne zaštite tužitelju, Općinski sud bi povrijedio odredbe Evropske konvencije koje se odnose na zaštitu prava na imovinu. Stoga je Općinski sud odbio zahtjev za utvrđenje da je apelantica stekla stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini. Kako je Općinski sud prethodno zaključio da apelantica nije postala nositeljica stanarskog prava, otpao je i pravni interes apelantice za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmeta tendera. U pogledu apelantičinog protivtužbenog zahtjeva navedenog u tački IV izreke presude (koji se odnosio na utvrđenje da je Općinsko javno pravobranilaštvo bilo korisnik predmetne nekretnine u određenom periodu), Općinski sud je naveo da je vidljivo da se istim traži utvrđenje određenih činjenica, što je protivno članu 54. ZPP-a, pa je temeljem iste zakonske odredbe apelantičinu protivtužbu u tom dijelu odbacio. Općinski sud je dalje naveo da su pretpostavke za izdavanje mjere o osiguranju propisane članom 269. ZPP i one moraju biti ispunjene kumulativno, te da nije utvrdio da su procesne pretpostavke ispunjene u ovoj parnici, pogotovo ona iz tačke l. stav l. člana 269. ZPP-a, pa je odbio prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja.
14. Općina Bihać, apelantica i Amir Delić, umješač na strani apelantice, podnijeli su žalbe protiv presude Općinskog suda.
15. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1140/05 od 5. juna 2008. godine odbačene su žalbe izjavljene protiv prvostepene presude u pogledu odbijanja Brace Kulenovića da mu se nadoknade troškovi postupka do 12.838.10 KM, a žalba apelantice i Amira Delića i u dijelu kojim je apelantica oslobođena plaćanja sudske takse (o čemu je odlučeno tač. VIII i IX prvostepene presude) sa obrazloženjem da ne postoji pravni interes žalitelja da presudu pobijaju u dijelu u kojem su uspjeli u parnici. Presudom su dalje djelomično uvažene žalbe i prvostepena presuda preinačena u pogledu obaveze Općine Bihać i apelantice da Braci Kulenoviću i tužitelju nadoknade troškove postupka tako što su zahtjevi za naknadu troškova postupka Braci Kulenoviću i tužitelju odbijeni. U preostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena, te je odbačena kao neblagovremena dopuna žalbe umješača Amira Delića od 22. augusta 2005. godine.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio član 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada je obavezao apelanticu da tužitelju preda u posjed predmetnu nekretninu. Odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari su pravilno utvrđene - tužitelj je dokazao da je on vlasnik predmetne nekretnine i da apelantica tu nekretninu drži u posjedu. Kantonalni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda zašto nije prihvatio valjanim kopije ugovora i odluke o prenosu prava raspolaganja iz 1981. godine. Zaključeno je da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je ona stekla stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini, polazeći od zaključka da tužitelj uživa zaštitu svog prava vlasništva u skladu s Evropskom konvencijom, a da apelantica i Općina Bihać nisu dokazali da je Općina Bihać vlasnik prostora niti davalac stana na korištenje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na temelju dokaza koje su stranke izvele, pravilno zaključio da prednik tužitelja nije izvršio prenos prava vlasništva predmetne nekretnine na Općinu Bihać, kako su to Općina Bihać i apelantica tvrdili. Naime, niti jedna od ugovornih strana nema o tome nikakvih pismenih isprava, što je nelogično, s obzirom da bi se radilo o prometu između pravnih lica, koja su o tako važnom dokumentu morala imati uredne evidencije ukoliko je do prometa došlo. Kantonalni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu održanom 28. aprila 2005. godine u prisutnosti stranaka, umješača odnosno njihovih punomoćnika i zakonskih zastupnika, a nakon što su prisutni detaljno predložili jasne i konkretne dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi, rješenjem usvojio prijedloge stranaka u pogledu isprava i svjedoka. Dalje je navedeno da je Općinski sud odbio prijedlog radi vještačenja - utvrđenje namjene predmetne nekretnine, za što je dao razloge (radi se o dokazivanju činjenice koju suprotna strana ne osporava), s tim što stranke nisu prigovorile prijedlozima, pa je bez osnova apelantica u žalbi tvrdila da joj je na taj način uskraćen pristup sudu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbacio protivtužbu koja se odnosila na utvrđenje da je korisnik predmetne nekretnine bilo Općinsko javno pravobranilaštvo, jer se tužbom za utvrđenje ne može tražiti utvrđenje pravno relevantnih činjenica. Činjenice su osnova pravnog odnosa i one, ako su sporne, mogu biti predmet dokazivanja u cilju odluke o spornom pravnom odnosu, ali same po sebi ne mogu biti predmet odlučivanja. U pogledu odbacivanja apelantičinog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavim ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključen između tužitelja i Brace Kulenovića, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne može radi zaštite stanarskog prava odnosno prava vlasništva (za koje tvrdi da joj pripada na predmetnoj nekretnini) pobijati pravni posao između trećih lica samo zato što smatra da je predmet ugovora njeno vlasništvo, odnosno stanarsko pravo.
17. Općina Bihać, apelantica i Amir Delić, umješač na strani apelantice, izjavili su revizije protiv drugostepene presude.
18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001395 od 9. jula 2009. godine, kojom je revizije odbio.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizijski prigovori povrede odredba parničnog postupka da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene prigovore, smatrajući da je drugostepeni sud ocijenio odlučne žalbene navode i pri tome dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i ovaj sud. Također, Vrhovni sud je smatrao da su neosnovani revizijski prigovori umješača Amira Delića da je drugostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 16. ZPP u vezi sa članom 209. ZPP i člana 209. ZPP, iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, izveli pravilan pravni zaključak da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, što mu apelantica, Općina Bihać i umješač na strani tuženih predloženim i izvedenim dokazima nisu s uspjehom osporili. Istaknuto je da je apelantica nezakonit posjednik predmetne nekretnine, te da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kada su obavezali apelanticu da preda u posjed tužitelju predmetnu nekretninu. Vrhovni sud je stoga smatrao neosnovanim paušalni revizijski navodi tužene Općine Bihać da nižestepeni sudovi na konkretan slučaj nisu primijenili odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o prometu zemljišta i zgrada, Zakona o svojini na dijelovima zgrada, Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i prostorijama, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini, Zakona o stambenim odnosima, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o ovjeravanju potpisa, prepisa i rukopisa i Uputstva za izvršenje tog zakona i Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe.
20. Vrhovni sud je naveo da ne stoji revizijski prigovor umješača na strani tuženih da je apelantica stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini stekla na osnovu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime, pod pretpostavkom da je predmetna nekretnina zaista predstavljala stan, da bi apelantica mogla steći stanarsko pravo na njemu u skladu s tom zakonskom odredbom jedan od uslova je da joj je stan u skladu s članom 5. tog Zakona na korištenje dao davalac stana na korištenje, a to je u konkretnom slučaju tužitelj. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica, Općina Bihać i umješač na strani tuženih u toku postupka nisu dokazali da je tužitelj u skladu s članom 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ugovorom u pismenoj formi svoje pravo davanja predmetne nekretnine na korištenje (pod uslovom da se radi o stanu), prenio na tuženu Općinu Bihać. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, apelantica na osnovu rješenja o dodjeli predmetne nekretnine koje nije donio davalac stana na korištenje, nije mogla u skladu s članom 11. Zakona o stambenim odnosima na njemu steći stanarsko pravo. Vrhovni sud je zaključio da ne stoji ni apelantičin revizijski prigovor da je ona stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini stekla na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je nesporna činjenica da se apelantica u predmetnu nekretninu uselila 1999. godine, a njen vlasnik je 17. decembra 1999. godine podnio tužbu za njeno iseljenje. Dakle, nije protekao rok od osam godina od useljenja do podizanja tužbe za predaju u posjed sporne nekretnine vlasniku, protekom kojeg bi apelantica, uz ispunjenje i drugih uslova, mogla eventualno u skladu s tom zakonskom odredbom, steći stanarsko pravo na nekretnini. Vrhovni sud je istaknuo da se pored toga, nakon 6. decembra 2000. godine, u skladu s članom 46.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne može po toj zakonskoj odredbi sticati stanarsko pravo. Vrhovni sud je, iz navedenih razloga (da se apelantica u predmetnu nekretninu uselila bez rješenja davaoca stana na korištenje, koji je odmah po saznanju da se ona uselila u predmetnu nekretninu podnio tužbu za predaju u posjed te nekretnine), zaključio da se sporna nekretnina ne može smatrati apelantičinim domom u skladu s članom 8. Evropske konvencije, pa joj ni po tom osnovu ne pripada pravo na pravnu zaštitu. Dalje je navedeno da su pravilno nižestepeni sudovi postupili kada su odbacili apelantičinu protivtužbu upravljenu na utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmeta tendera zaključen između tužitelja i umješača na strani tužitelja, za koje su dali razloge, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.
21. Na prijedlog tužitelja, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 017-0-I-08-002257 od 4. septembra 2008. godine, kojim je dozvolio izvršenje presude Općinskog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je osporenom odlukom Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, pogrešno tumačeći odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, što je dovelo do povrede njenih prava na pravično suđenje. Dalje navodi da Vrhovni sud u svojoj odluci uopće ne tretira niti spominje njen ugovor o korištenju stana, pa se stiče pogrešan dojam, da je u predmetnu nekretninu uselila bez ugovora o korištenju stana, kao pravnog temelja za zakonito korištenje stana. Apelantica smatra da je navedenim postupkom Vrhovni sud onemogućio je u ostvarivanju prava na pristup sudu, što predstavlja pravo da o njenom pravu, koje proizlazi iz ugovora o korištenju, sud donese konačnu odluku u djelotvornom sudskom postupku. Apelantica navodi da je u predmetnu nekretninu uselila na osnovu ugovora o korištenju, zaključenog na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli predmetne nekretnine i da je njeno useljenje u predmetnu nekretninu zakonito, u skladu sa članom 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a stanarsko pravo stečeno danom zakonitog useljenja, u skladu s članom 11. stav 1. navedenog Zakona. Apelantica smatra da su svojim odlukama redovni sudovi povrijedili njena ustavna prava, a da je primjena zakona bila proizvoljna i diskriminatorska, čime je došlo do povrede njenih procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.). Također navodi da su sudovi zanemarili njena ustavna prava primjenjujući odredbe ZPP na činjenice koje nisu objektivno utvrđene. Apelantica ističe da tužitelj nikad nije tražio iseljenje nijednog od ranijih korisnika predmetne nekretnine, niti je Općini Bihać osporavao vršenje njene dodjele. Stoga apelantica smatra da je tužitelj takvim ponašanjem priznao da je Općina Bihać imala pravo davanja predmetne nekretnine na korištenje, jer joj to pravo u proteklih 40 godina nikad nije osporio niti uskratio. Tvrdi da se, kako je korisnica predmetne nekretnine na osnovu ugovora o korištenju kao pravnog temelja za zakonito korištenje stana, u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, već samo Zakon o stambenim odnosima. Također smatra da je tužitelj propustio priliku da tužbom traži poništenje ugovora o korištenju predmetne nekretnine, koja se morala podnijeti u prekluzivnom roku od tri godine od dana zaključenja ugovora.
23. U pogledu prava na dom apelantica navodi da predmetnu nekretninu koristi na osnovu ugovora o korištenju, zaključenog s preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, da stanarsko pravo ima u kontinuitetu 40 godina (jer je bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu, dok joj predmetna nekretnina nije dodijeljena na korištenje), te da nema drugog doma osim ovog. Dalje navodi da je osporenom presudom dovedena u pravno nesiguran i neravnopravna položaj u odnosu na druga lica koja su po osnovu ugovora o korištenju stana stekla sva zakonom propisana prava, kao i u odnosu na Izeta Sabljića, ranijeg nosioca stanarskog prava, i druge korisnike sporne nekretnine kojim je također davalac stana na korištenje bila Općina Bihać i koji zbog toga nisu iseljeni niti im je osporavano pravo na korištenje sporne nekretnine. Tvrdi da odluke redovnih sudova predstavljaju proizvoljno i neproporcionalno miješanje u pravo na poštivanje njenog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je iseljavaju iz sporne nekretnine, iako je zaštićena od iseljenja, u skladu s odredbom člana
2. Zakona o stambenim odnosima, jer nije lišena ugovora o korištenju stana, kao pravnog temelja za zakonito korištenje stana. Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što ima konstituisano stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini koje joj se oduzima prinudnim iseljenjem, a na osnovu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koja se nije mogla primijeniti u njenom slučaju. Također smatra da su je osporenim presudama na proizvoljan način lišili prava da na toj nekretnini stanu stekne pravo vlasništva, što je legitimno očekivala u smislu podnesenog zahtjeva za otkup i relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
b) Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude. Smatra da pri donošenju osporene presude nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, poštivanje doma i imovine, a niti je primjena prava s tim u vezi bila proizvoljna.
25. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaju pri razlozima za donošenje drugostepene presude, koji su navedeni u obrazloženju te presude. Smatra da je donio zakonitu odluku koja je potvrđena u postupku revizije, te predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
26. Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da su neosnovani apelantičini navodi, jer je sud utvrdio sve odlučne činjenice i donio zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.
27. Tužitelj je, u odgovoru na apelaciju, naveo da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo i na osnovu toga donijeli ispravnu odluku. Smatra da su neosnovani apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu, te da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prethodno navedenih prava. Tužitelj je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
28. Općina Bihać je, u odgovoru na apelaciju, navela da je pred organom uprave s apelanticom zaključena Nagodba broj 3/36-372-765 od 1. juna 1999. godine, kojom se Općina Bihać obavezala da na ime naknade za stan u ulici 5. korpusa broj 61 (koji je bio uništen u toku rata) apelantici dodijeli spornu nekretninu, a za koju je Presudom Općinskog suda broj P-860/99 od 15. jula 2005. godine, utvrđeno da je tužiteljevo vlasništvo. Dalje je navedeno da je 8. decembra 2011. godine vođen postupak sporazumnog određivanja naknade za stan u ulici 5. korpusa broj 61, koji predstavlja izmjenu sporazuma o naknadi od 1. juna 1999. godine, i da je 13. decembra 2011. godine zaključena vansudska nagodba. Navedenom vansudskom nagodbom Općina Bihać se obavezala da na apelanticu prenese pravo svojine i preda u posjed stan koji se nalazi u ulici Bedem broj 8, Bihać, i na ime razlike naknade za stanove isplati iznos od 37.000,00 KM u roku od 45 dana od dana zaključenja nagodbe. Općina Bihać je dalje navela da je 11. januara 2012. godine zaključen ugovor o prodaji stana u ulici Bedem broj 8, Bihać, između Općine Bihać i apelantice, te je apelantica uvedena u posjed prethodno navedenog stana.
29. Braco Kulenović, umješač na strani tužitelja, u svom odgovoru na apelaciju je naveo da su svi apelantičini navodi neosnovani, te da su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i donijeli ispravnu odluku. Smatra da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je sud pravilno primijenio Zakon o stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, a ne Zakon o stambenim odnosima i Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Dalje ističe da apelantici nije povrijeđeno pravo na dom, s obzirom da je prije rata imala obezbijeđen stambeni prostor u Đačkom domu, te je pored navedenog, apelantica imala u suvlasništvu i porodičnu stambenu kuću koju je poslije rata naslijedila iza svog umrlog supruga, detaljno obrazlažući šta se desilo s navedenim. Braco Kulenović tvrdi da je predmetnu nekretninu Općina Bihać dala apelantici na privremeno korištenje, te da ta nekretnina nije nikad bila njen dom jer se od dana useljenja vodi postupak za njeno iseljenje kao bespravnog korisnika. Kao dokaz svoje tvrdnje dostavio je Rješenje Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-58- UP-2/02 od 11. februara 2002. godine, kojim je proglašeno ništavim Rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-765 od 11. juna 1999. godine o dodjeli predmetne nekretnine apelantici na korištenje. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Amir Delić, umješač na strani apelantice, u svom odgovoru na apelaciju smatra opravdanim apelantičine navode da je primjena zakona u tom slučaju bila proizvoljna i diskriminatorska, te da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu. Povredu navedenih prava Amir Delić vidi u tome što je apelantica Općinskom sudu dostavila dokaze da je zakoniti korisnik sporne nekretnine, što sud nije cijenio. Također sudovi nisu cijenili činjenicu da se radi o stanu u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, da je apelantica korisnik sporne nekretnine na osnovu ugovora o korištenju, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, a ne posjednik na osnovu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pa se ne može ni iseljavati primjenom navedenog Zakona. Amir Delić je citirao stav Vrhovnog suda, izražen u Presudi Rev-16/00 od 23. marta 2000. godine, da u slučaju kada lice useli u stan na osnovu rješenja o dodjeli stana i zaključi ugovor o korištenju stana, pa nakon toga uslijedi postupak pred nadležnim organom u kojem se pobija zakonitost rješenja o dodjeli stana, ne smatra se da nezakonito koristi stan sve dok se u postupku koji je uslijedio pravosnažnom odlukom ne utvrdi da je rješenje nezakonito i nakon toga stan dodijeli drugom.
V.Relevantni propisi
31. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
32. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
33. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001395 od 9. jula 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantičina zastupnica je primila 3. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantica pobija navedene presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.1. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
41. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja vlasništva nad predmetnom nekretninom, koja je data apelantici na korištenje. Dakle, u predmetnom postupku se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
42. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
44. Pogrešna primjena materijalnog prava, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u tome što se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, već samo Zakon o stambenim odnosima.
45. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi u konkretnom slučaju odlučivali o tužiteljevom zahtjevu da se utvrdi da je on vlasnik predmetne nekretnine i da mu je apelantica preda u posjed, na osnovu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Obrazloženje koje su dali sudovi je jasno i argumentirano u smislu prava vlasnika sporne nekretnine da može tužbom zahtijevati vraćanje u posjed predmetne sporne prema navedenoj odredbi zakona. Naime, redovni sudovi su u postupku nesporno utvrdili da je tužitelj vlasnik te nekretnine i da svoje pravo raspolaganja i davanja na korištenje nekretnine nije prenio na Općinu Bihać. Dalje, apelantica je uselila u tu nekretninu na osnovu rješenja o dodjeli, koju je donio organ Općine Bihać. Međutim, redovni sudovi su utvrdili da Općina Bihać nije bila ovlašteni davatelj sporne nekretnine na korištenje, te da stoga apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na spornoj nekretnini u skladu s članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili i navode Općine Bihać i apelantice vezane za navodno postojanje ugovora o prenosu prava raspolaganja i davanja na korištenje predmetne nekretnine na Općinu Bihać, te zaključili da provedenim dokazima apelantica i Općina Bihać nisu dokazali da je tužitelj svoja prava na toj nekretnini prenio na Općinu Bihać. S obzirom na ovakav zaključak i odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, na kojoj su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tužbeni zahtjev tužitelja, koji je u zemljišnim knjigama i upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, osnovan i da mu shodno navedenoj zakonskoj odredbi pripada pravo da traži predaju sporne nekretnine u posjed. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, redovni sudovi su utvrdili da je tužitelj dokazao da na predmetnoj nekretnini čiji je povraćaj tražio u predmetnom parničnom postupku ima pravo vlasništva te je dokazao, a što i nije bilo sporno u postupku, da se predmetna nekretnina nalazi u faktičkoj vlasti apelantice.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svim relevantnim činjenicama dali jasno i logično obrazloženje zasnovano na dokazima izvedenim tokom postupka koji je obuhvatio, kako saslušanje svjedoka i vještaka, tako i uvid u relevantnu dokumentaciju, a onda su na tako utvrđene činjenice primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (član 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Prema mišljenju Ustavnog suda, primjena materijalnog prava kao i utvrđivanje relevantnih činjenica u okviru redovnih sudova ne može se smatrati proizvoljnim u konkretnom slučaju. Ovakav zaključak Ustavnog suda dodatno potvrđuje činjenica da je Općina Bihać, nakon okončanja predmetnog postupka, na apelanticu prenijela pravo svojine na drugom stanu i predala joj ga u posjed.
47. Apelantica također tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda onemogućen pristup sudu, jer u njoj nije spomenut niti tretiran apelantičin ugovor o korištenju predmetne nekretnine. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). Nesporno je da su Općinski i Kantonalni sud meritorno odlučivali o apelantičinom protivtužbenom zahtjevu da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini, u okviru čega je cijenjen i njen ugovor o korištenju te nekretnine. Također Vrhovni sud je u osporenoj presudi, imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, jasno i argumentirano obrazložio zašto apelantica nije stekla stanarsko pravo u skladu s čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, proizlazi da apelantici ni na koji način nije onemogućeno da sudjeluje u postupku zbog čega se njeni navodi o povredi prava na pristup sudu pokazuju u cijelosti neosnovanim.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.2. Pravo na poštivanje doma
49. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
50. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
51. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja javnih vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“ i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se predmetna nekretnina, koju je apelantica dužna predati u posjed tužitelju, može smatrati apelantičinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te da li osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
53. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste predstavlja li predmetna nekretnina apelantičin dom prema stavu 1. člana 8. Evropske konvencije. U skladu s praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da se apelantica u predmetnu nekretninu uselila 1999. godine na osnovu rješenja općinskog načelnika Općine Bihać o dodjeli predmetne nekretnine i ugovora o korištenju, te da od tada apelantica živi u predmetnoj nekretnini sa svojom porodicom (do dana podnošenja apelacije). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da sporna nekretnina predstavlja apelantičin dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
54. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u apelantičino pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev da mu apelantica preda u posjed predmetnu nekretninu, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
55. Da bi se utvrdilo da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li je ono izvršeno «u skladu sa zakonom» koji, u skladu s Evropskom konvencijom, sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
56. Ustavni sud, dakle, prvo treba utvrditi da li je miješanje u apelantičin dom izvršeno «u skladu sa zakonom». U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim presudama, primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima, apelantici naloženo da preda u posjed predmetnu nekretninu tužitelju, budući da apelantica, prema zaključku redovnih sudova, predmetnu nekretninu u odnosu na tužitelja kao vlasnika, drži bez pravnog osnova jer stan ne koristi po osnovu akta vlasnika-tužitelja.
57. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantičin dom zasnovano na zakonu, jer je tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljeno primjenom odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, budući da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine. Ustavni sud podsjeća da je Zakon o vlasničkopravnim odnosima donesen 1998. godine, da se odredbe koje reguliraju predmetnu materiju nisu mijenjale, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su navedene odredbe tog zakona dovoljno jasne i precizne. S druge strane, u vezi sa apelantičinom pozicijom, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o stambenim odnosima kojim je regulirano sticanje stanarskog prava donesen prije 28 godina, te da se odredbe tog zakona koje se odnose na sticanje stanarskog prava nisu mijenjale osim što je 6. decembra 2000. godine prestala mogućnost da se stekne stanarsko pravo s obzirom na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (član 46). Stoga, Ustavni sud smatra da su predmetni zakoni bili «primjereno pristupačni», te da je apelantica bila «upućena na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet».
58. Budući da je, dakle, prema zaključku Ustavnog suda, miješanje u apelantičino pravo na dom izvršeno u skladu sa zakonom, daljnji zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je miješanje izvršeno radi ostvarivanja legitimnog cilja. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o opravdanom i legitimnom miješanju u pravo na dom, budući da je osporena presuda Općinskog suda, kojom je naloženo apelantici da preda tužitelju predmetnu nekretninu, donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud ističe da se ta odluka, također, smatra neophodnom u demokratskom društvu radi zaštite zakonitog vlasnika stana, odnosno da je takvo miješanje predviđeno zakonom i da predstavlja nužnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih.
59. Konačno, Ustavni sud treba utvrditi da li je miješanje u apelantičino pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti.
60. U vezi s tim, Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu koja se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine, te, s tim u vezi, i zaštite njegovih prava koja proizlaze iz prava vlasništva, kao osnovnog i neprikosnovenog prava u svakom demokratskom društvu. Ovo se osobito ističe imajući u vidu da je predmetni parnični postupak za utvrđivanje vlasništva i predaju u posjed sporne nekretnine pokrenut 17. decembra 1999. godine, dakle, nekoliko mjeseci nakon apelantičinog useljenja u tu nekretninu. Pri tom Ustavni sud smatra da apelantičini navodi da stanarsko pravo ima u kontinuitetu 40 godina, jer je bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu dok joj predmetna nekretnina nije dodijeljena na korištenje, u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari niti sami po sebi ukazuju na povredu apelantičinih ustavnih prava. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova nije narušena proporcionalnost između interesa apelantice da ostane živjeti u predmetnoj nekretnini i legitimnog interesa, dosljedne primjene propisa iz oblasti vlasničkopravnih odnosa. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i upotrijebljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tome, osporenim presudama nije došlo do povrede apelantičinog prava na poštivanje njenog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
VII.3. Nediskriminacija
61. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
62. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
63. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotrebe sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
64. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na dom. Naime, apelantica tvrdi da je u predmetnom postupku primjena prava bila diskriminatorska. Također, navodi da je dovedena u pravno nesiguran i neravnopravan položaj u odnosu na druge korisnike sporne nekretnine, kojima je davatelj nekretnine na korištenje također bila Općina Bihać, te da zbog toga nisu iseljeni niti im je osporavano pravo na njeno korištenje. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da apelantičino ukazivanje na različitu praksu nadležnih organa ne može biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku s obzirom na to da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je nadležni organ u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, i zaključke Ustavnog suda vezane za navodnu povredu člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i dom iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VII.4. Pravo na imovinu
65. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je ovaj sud već razmotrio u okviru apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani te da nije potrebno ulaziti u detaljnije ispitivanje takvih navoda.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na činjenicama koje su utvrdili provođenjem dokaza u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, te kada je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno i procesno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantičino pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca.
68. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na dom iz člana 8. Evropske konvencije, jer apelantičino ukazivanje na različitu praksu nadležnih organa, u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava iz navedenog člana.
69. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje.
70. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić