Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3859/09 (I. V.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3859/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3859/09, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I

MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ilije Vranjkovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudama Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine i 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Vranjkovića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br.

11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine i 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. avgusta 2010. godine i 11. decembra 2010. godine, kada je proširio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3859/09.

2. Apelant je 31. jula 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine. Apelant je 23. aprila 2012. godine dopunio apelaciju. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3310/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3859/09 i AP 3310/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3859/09.

4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva rada i boračko - invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo ili tuženi) zatraženo je 6. septembra 2011. godine i 23. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Ministarstvo i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 21, 26. i 29. septembra 2011. godine, odnosno 30. marta i 10. aprila 2012. godine.

6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. septembra 2011. godine i 12. aprila 2012. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

Postupak povodom zahtjeva za utvrđivanje statusa RVI

8. Povodom apelantovog zahtjeva za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) od 20. juna 2000. godine, Sekretarijat za boračko-invalidsku zaštitu i zaštitu žrtava rata Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) je donio Rješenje broj 05-560-561/2000 od 4. jula 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05/5-560-6995/00 od 20. oktobra 2000. godine, kojim je apelantu utvrdio status RVI pete kategorije sa 70 % invaliditeta po osnovu oboljenja pogoršanog za vrijeme učešća u VRS i pravo na ličnu invalidninu.

9. Presudom Vrhovnog suda broj U-l168/00 od 24. decembra 2003. godine apelantova tužba je uvažena i osporeno Rješenje Ministarstva broj 05/5-560-6995/00 od 20. oktobra 2000. godine je poništeno. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se prvostepena ljekarska komisija u svom nalazu nije očitovala na sve apelantove zahtjeve, čime je načinila povredu člana 11 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija), što je, takođe, propustio učiniti prvostepeni upravni organ a zatim i Ministarstvo.

10. Nakon prijema navedene presude, Ministarstvo je Rješenjem broj 05/5-10503/03 od 4. maja 2005. godine usvojilo apelantovu žalbu, poništilo prvostepeno rješenje od 4. jula 2000. godine i predmet vratilo prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku prvostepeni upravni organ je pribavio nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije broj 630/05 od 14. septembra 2005. godine, kao i dopunu tog nalaza broj 749 od 26. septembra 2005. godine. Nakon toga, prvostepeni upravni organ je Rješenjem broj 06-560-561/00 od 27. septembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa RVI i prava na ličnu invalidninu po osnovu oboljenja kičme i ekstremiteta neurološke, reumatološke i vaskularne prirode i bolesti psihičkog karaktera (stav 1). Dalje, apelantu je utvrđen status RVI pete kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu oboljenja-šećerne bolesti zadobijene vršenjem vojne dužnosti, kao pripadnika MUP-a, sa pravom na ličnu invalidninu (stav 2). Utvrđeno je da pravo po donesenom rješenju teče od 1. jula 2000. godine pa dalje, dok postoje Zakonom propisani uslovi, tj. trajno.

12. Rješenjem broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu protiv Rješenja broj 06-560-561/00 od 27. septembra 2005. godine (stav 1) dok je u stavu 2 izreke rješenja navedeno da se u postupku revizije prvostepeno rješenje poništava i rješava tako što je apelantu utvrđen status RVI sedme kategorije sa 50% invaliditeta po osnovu bolesti nastale vršenjem vojne dužnosti kao pripadnika OSRS sa pravom na ličnu invalidninu od 13 % od osnova počev od 1. jula 2000. godine pa dalje, dok za to postoje zakonom propisani uslovi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, radi utvrđivanja osnovanosti apelantove žalbe u vezi sa oštećenjem organizma i kategorije invaliditeta, apelant upućen na pregled kod ljekarske komisije koja daje nalaz i mišljenje organu koji rješava u drugom stepenu (drugostepena ljekarska komisija). Navedeno je da je Ministarstvo, u skladu sa nalazom i mišljenjem drugostepene ljekarske komisije, u stavu 1 izreke rješenja, primjenom odredbe člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Dalje, Ministarstvo je navelo da je (stav 2) to rješenje u postupku revizije, primjenom odredbe člana 95 i člana 96 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata-prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), poništilo i riješilo tako što je apelantu utvrđen status RVI sedme kategorije sa 50 % vojnog invaliditeta po osnovu bolesti nastale vršenjem vojne dužnosti kao pripadnika VRS sa pravom na ličnu invalidninu od 13 % od osnova počev od 1. jula 2000. godine pa dalje, dok za to postoje zakonom propisani uslovi.

13. Presudom broj 11 0 U 000586 08 U od 23. marta 2009. godine Okružni sud je apelantovu tužbu protiv Rješenja broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, Ministarstvo nije pravilno primijenilo odredbe člana 96 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca kada je, vršeći reviziju prvostepenog rješenja, poništilo to rješenje i samo riješilo predmetnu upravnu stvar, čime je osporeni akt donesen suprotno navedenoj odredbi, što predstavlja osnov iz člana 10 tačka 4 Zakona o upravnom sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za uvažavanje tužbe i poništenje osporenog akta. Ovo iz razloga, kako je dalje istakao Okružni sud, što Ministarstvo u situaciji kada utvrdi da su prema navedenoj odredbi ispunjeni uslovi da samo drugačije riješi stvar, može samo da ukine prvostepeno rješenje, a ne da ga poništi.

14. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorom da je Ministarstvo nepravilno primijenilo odredbu člana 10 Pravilnika o radu ljekarskih komisija, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 89 Zakona o pravima boraca, kojom je propisano, između ostalog, i da se vojni invaliditet, kao i činjenica da je bolest u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuju samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija čiji je način rada u postupku za ostvarivanje prava po tom zakonu propisan navedenim Pravilnikom o radu ljekarskih komisija. Dalje je navedeno da je način utvrđivanja procenata vojnog invaliditeta prema stepenu oštećenja organizma propisan Pravilnikom o utvrđivanju procenata vojnog invaliditeta. S obzirom na navedeno, a kako oboljenje koje je utvrđeno kod apelanta spada u oboljenja propisana odredbom člana 10 stav 3 Pravilnika o utvrđivanju procenata vojnog invaliditeta, te kako je ono nesporno nastalo za vrijeme učešća u VRS, to je, kako je naveo Okružni sud, drugostepena ljekarska komisija pri određivanju procenata vojnog invaliditeta od ukupnog utvrđenog invaliditeta apelantu djelimično priznala vojni invaliditet. Shodno tome, kako je dalje istakao Okružni sud, Ministarstvo je pravilno zaključilo da je u konkretnom slučaju prvostepeni upravni organ iz navedenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak u odnosu na stepen oštećenja apelantovog organizma.

15. Protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000586 08 U od 23. marta 2009. godine apelant i Ministarstvo su 20. i 22. maja 2009. godine podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine apelantov zahtjev odbio, a zahtjev Ministarstva uvažio i Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 000586 08 U od 23. marta 2009. godine preinačio tako da je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u ponovljenom postupku drugostepena ljekarska komisija dala iscrpne nalaze i mišljenje broj 197/2008. od 23. aprila 2008. godine kojim je otklonila sve nejasnoće sadržane u ranijem nalazu i mišljenju, tako da je ono u skladu sa odredbama člana 10 st. 2 i 3 Pravilnika o radu ljekarskih komisija, pa se stoga ne može tvrditi da Ministarstvo nije ispoštovalo primjedbe i pravni stav Vrhovnog suda iz Presude broj U-1158/00 od 24. decembra 2003. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelantov zahtjev da se uvažavanjem tužbe spor meritorno riješi neosnovan.

17. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je zahtjev Ministarstva osnovan. Naime, u vrijeme donošenja osporenog akta bio je na snazi prečišćeni tekst Zakona o pravima boraca čiji član 96 stav 1 glasi: „U vršenju revizije nadležni organ može dati saglasnost na rješenje, može ga izmijeniti, poništiti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar, ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.“ Dalje je navedeno da su tek izmjenama i dopunama toga zakona od 24. juna 2008. godine te odredbe izmijenjene i glase: „U vršenju revizije Ministarstvo može dati saglasnost na rješenje, može ga izmijeniti, ukinuti i samo riješiti stvar, ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Izuzetno, Ministarstvo može poništiti prvostepeno rješenje i samo riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak u slučajevima iz člana 95 stav 3 ovog zakona, kao i kada vrši reviziju rješenja kojim se stranci prizna samo status u skladu sa ovim zakonom.“ Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je Okružni sud uvažavanjem aplantove tužbe pogrešno primijenio izmjene odredbe člana 96 stav 1 Zakona o pravima boraca, gubeći iz vida činjenicu da je osporeni akt donesen 14. maja 2008. godine, dakle, prije stupanja na snagu tih odredaba. Stoga je Vrhovni sud, na osnovu člana 40 st. 1 i 2 ZUS-a, presudu Okružnog suda preinačio.

Postupak povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje presude

18. U međuvremenu apelant je 15. jula 2009. godine Okružnom sudu podnio zahtjev za izvršenje Presude istog suda broj 11 0 U 000 586 09 U od 23. marta 2009. godine (kojom je uvažena apelantova tužba, te poništeno Rješenje Ministarstva broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine kojim je apelantu utvrđen status RVI sedme kategorije sa 50% invaliditeta), odnosno „za donošenje novog upravnog akta“ .

19. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine (koje je, zbog očigledne omaške u kucanju, ispravljeno rješenjem od 3. decembra 2009. godine) odbijen je apelantov zahtjev u smislu člana 52 ZUS-a. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio činjenice koje su prethodile donošenju presude čije se izvršenje traži, kao i njene relevantne dijelove. Dalje, Okružni sud je naveo da je na osnovu odgovora Ministarstva i uvida u spis predmeta Okružnog suda broj 11 0 U 000 586 08 U utvrdio da su i Ministarstvo i apelant podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje predmetne presude, te da je Okružni sud 23. juna 2009. godine kompletan spis predmeta upravnog postupka, zajedno sa spisima Okružnog suda, dostavio Vrhovnom sudu. Iz navedenih razloga, kako je zaključio Okružni sud, Ministarstvo nesporno nije moglo pristupiti izvršenju presude, te je njegovo nepostupanje po apelantovom zahtjevu opravdano, pa je samim tim i apelantov zahtjev za izvršenje presude, u smislu člana 52 stav 2 ZUS-a, neosnovan.

20. Protiv Rješenja broj 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine apelant je 30. oktobra 2009. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je Vrhovni sud, Presudom broj 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se, u skladu sa odredbama člana 50 ZUS-a, nakon što sud poništi osporeni upravni akt, predmet vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je taj akt donesen. Dalje je navedeno da podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje takve presude od organa koji je donio osporeni upravni akt, po prirodi stvari, odlaže njeno izvršenje do donošenja odluke po zahtjevu iako u tom pravcu nema izričite zakonske odredbe. U protivnom, kako je dalje naglasio Vrhovni sud, u slučaju kada takav zahtjev bude uvažen, nastupila bi pravno neodrživa situacija da u istoj upravnoj stvari istovremeno egzistiraju dva akta sa različitim rješenjima, jer organ koji donosi novi akt nije u pravnoj mogućnosti da ga ospori iako smatra da su pogrešna pravna shvatanja i primjedbe suda u pogledu postupka navedena u presudi koju izvršava. Vrhovni sud je istakao da je tuženi (Ministarstvo) u konkretnom slučaju u interesu ekonomičnosti postupka postupio po odredbama člana 48 ZUS-a, tako da je analognom primjenom odredaba člana 215 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), podnoseći zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, istovremeno sudu dostavio i spise predmetne upravne stvari. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta Vrhovnog suda broj 11 0 U 000586 09 U proizilazi da je taj zahtjev uvažen presudom od 17. maja 2010. godine, tako da je pobijana presuda preinačena na način da je tužba odbijena kao neosnovana. Time je, kako je zaključio Vrhovni sud, i osporeni akt ostao na snazi, pa je pri takvom stanju stvari apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za izvršenje presude neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud odlukama kojim je odbijen njegov zahtjev za „donošenje novog upravnog akta“ odlučili na način suprotan odredbama ZUS-a. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

22. Dalje, u veoma obimnoj apelaciji od 31. jula 2010. godine apelant opisuje hronologiju postupaka koji su vođeni povodom njegovog zahtjeva za određivanje statusa RVI, te prigovara na dužinu trajanja postupka, budući da je taj postupak trajao od 20. juna 2000. godine do 2. juna 2010. godine, kada mu je uručena posljednja odluka Vrhovnog suda. Dalje, apelant daje svoje tumačenje odredbi Zakona o pravima boraca, ZUP-a i ZUS-a, te podzakonskih akata. Naročito “tumači“ odredbu člana 89 Zakona o pravima boraca i člana 10 Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Ističe da je Vrhovni sud propustio da obrazloži osnovanost njegovog zahtjeva i da je proizvoljno primijenio odredbe pozitivnopravnih propisa prilikom ispitivanja presude Okružnog suda i da je pri tome proizvoljno predmetnu upravnu stvar riješio na njegovu „štetu“. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud svoju odluku donio na nejavnoj sjednici o kojoj nije obaviješten, te da ni u postupcima pred upravnim organima i sudovima koji su prethodili toj odluci nije bilo javne rasprave, niti mogućnosti da apelant kao tužilac u postupku u takvoj raspravi učestvuje. Dalje, tvrdi da sastav sudskog vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude broj 11 0 U 000586 09 U nije bilo u skladu sa zakonom. Naime, sudija Janko Ninić, prema apelantovom mišljenju, nije mogao u tom predmetu suditi, jer je bio predsjednik vijeća u istoj pravnoj stvari i prilikom donošenja Presude Vrhovnog suda broj U 1158/00 od 24. decembra 2003. godine. Takođe, tvrdi da je donesenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na nediskriminaciju. U vezi s tim, ističe da je Okružnom sudu uz tužbu dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 118-Uvp-08-000 066 od 1. oktobra 2008. godine. U toj presudi je, kako apelant navodi, Vrhovni sud utvrdio da je obrazloženje Okružnog suda za odbijanje tužbe identično kao i u apelantovoj presudi u dijelu u kojem tužba nije uvažena, dok je, za razliku od apelantovog, u ovom slučaju Vrhovni sud zahtjev za vanredno preispitivanje presude uvažio, nižestepenu presudu preinačio, a odluku o preinačenju obrazložio utvrđenjem da „odbijanje njegove tužbe nije moglo biti zasnovano na odredbama člana 89 Zakona o pravima boraca“. Apelant smatra da je, zbog toga diskriminisan u ostvarivanju prava po osnovu vojnog invaliditeta, odnosno da je Vrhovni sud na identične situacije životne sadržine u kojima se nalaze apelant i J. T. različito primijenio materijalno pravo. Apelant je zatražio kompenzaciju u iznosima bliže preciziranim u apelaciji zbog povrede već istaknutih ljudskih prava, kao i zbog troškova „pripremanja i dokumentovanja apelacija i dopuna, te sekretarskih usluga“.

b) Odgovor na apelaciju

23. Ministarstvo je u odgovoru od 23. septembra 2011. godine istaklo da, u konkretnom slučaju, zbog prirode predmetnog postupka, ponovni postupak nikako nije mogao biti započet i okončan u roku od 30 dana, dok je odgovoru od 9. aprila 2012. godine navelo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se on poziva.

24. Okružni sud je u odgovoru od 27. septembra 2011. godine naveo da je utvrdio da je nepostupanje Ministarstva u konkretnoj situaciji opravdano, budući da su se svi spisi predmeta nalazili kod Vrhovnog suda radi odlučivanja zbog izjavljenih vanrednih pravnih lijekova. Dalje, u odgovoru od 9. aprila 2012. godine Okružni sud je naveo da je odlučio na osnovu stanja u spisu prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, te da ostaje u cijelosti pri svim navodima iz obrazloženja osporene presude.

25. Vrhovni sud je u odgovoru od 19. septembra 2011. godine istakao da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Dalje, u odgovoru od 29. marta 2012. godine Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima sadržanim u obrazloženju osporene presude.

V. Relevantni propisi

26. Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 22/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. stav 1.

Endogena i druga oboljenja ili stečena sklonost koja uslovljava oboljenja, čija je etiologija nepoznata ili još nije sigurno utvrđena, ne mogu se uzimati kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta.

Ako su prve pojave oboljenja iz stava 1. ovog člana nastale pod okolnostima iz člana 48. stav 3. Zakona, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo, s obzirom na uobičajeni tok bolesti ili su te okolnosti ometale pravilno liječenje, može se smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, pa se izuzetno može djelomično priznati vojni invaliditet. U oboljenja iz stav 1. ovog Pravilnika spadaju: […] dijabetes […],

27. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 - prečišćeni tekst, bez izmjena i dopuna objavljenih u „Službenom glasniku Republike Srpske“ br. 59/08 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 89. stav 1.

Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć, pravo na ortopedski dodatak, kao i činjenicu da je bolest, odnosno smrt u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuje se samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija.

Član 96. st. 1. i 2.

U vršenju revizije nadležni organ može dati saglasnost na rješenje, može ga izmijeniti, poništiti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.

Nadležni organ, u postupku revizije, izmijeniće, poništiti ili ukinuti prvostepeno rješenje i, po pravilu, sam riješiti stvar u korist ili na štetu stranke [… ].

28. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/08 od 24. juna 2008. godine, koji je stupio na snagu 2. jula 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.

U članu 96. stav 1. mijenja se i glasi:

“U vršenju revizije Ministarstvo može dati saglasnost na rješenje, može ga izmijeniti, ukinuti i samo riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.

Izuzetno, Ministarstvo može poništiti prvostepeno rješenje i samo riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak u slučajevima iz člana 95. stav 3. ovog zakona, kao i kada vrši reviziju rješenja kojim se stranci priznaje samo status u skladu sa ovim zakonom.”

29. Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05 od 16. novembra 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25. stav 2.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi. Član 39.

Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35. ovog zakona u sjednici vijeća od troje sudija, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35. stav 2. ovog zakona.

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

Član 52.

Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt [… ], stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta.

Ako nadležni organ ne donese akt ni za 15 dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu.

Po takvom zahtjevu sud će zatražiti od nadležnog organa obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dati ovo obavještenje odmah, a najkasnije u roku od 7 dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda ne opravdava neizvršenje sudske odluke, sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. [ ]

30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 357. stav 1. tačka 4.

Sudija ne može suditi:

4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine i 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine apelant je primio 2. juna 2010. godine a apelaciju je podnio 31. jula 2010. godine, a osporenu Presudu broj 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine apelant je primio 12. oktobra 2010. godine a ranije podnesenu apelaciju je proširio 11. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje, kao i ostali segmenti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim, prava iz člana II/3b) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 13 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza […] svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Donošenje odluke u razumnom roku

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant istakao povredu prava na „suđenje u razumnom roku“ u obje podnesene apelacije, te budući da se u načelu radi o jednom postupku koji se tiče utvrđivanja apelantovog statusa RVI, Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka kao cjelinu. Ustavni sud konstatuje da je apelant 20. juna 2000. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine, odnosno Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste deset godina i oko tri mjeseca. Predmetni postupak se tiče utvrđivanja da apelant ima status RVI, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može okarakterisati naročito složenim, nezavisno od činjenice što je donošenje odluke u takvim slučajevima uslovljeno pribavljanjem nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanta.

40. Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak u dva navrata vraćan na ponovno odlučivanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ o apelantovom zahtjevu odlučivao u tri navrata. S tim u vezi, u odnosu na postupanje organa uprave, Ustavni sud ukazuje da su odredbama ZOUP-a i ZUS-a, date mogućnosti stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, apelant je imao mogućnost da, zbog nedonošenja prvostepenog rješenja, odnosno odluke po žalbi na prvostepeno rješenje, izjavi žalbu Ministarstvu (član 206 stav 2 ZOUP-a), odnosno pokrene upravni spor pred Okružnim sudom (član 17 stav 1 ZUS-a), i na taj način ubrza donošenje odluka, što, prema dostupnim informacijama, nije učinio. Međutim, imajući u vidu ukupan tok predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da, iako je navedena apelantova neaktivnost doprinijela dužini postupka, ipak nije bila odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon okončanja postupka pred upravnim organima postupak pred redovnim sudovima (Okružnim sudom i Vrhovnim sudom) trajao oko pet godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da odredbama ZUS-a nije predviđen rok za postupanje po zahtjevu za izvršenje presude, tužbi ili zahtjevu za vanredno preispitivanje presude u upravnom sporu. Međutim, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud i Okružni sud su odluku o apelantovim tužbama, odnosno zahtjevima za vanredno preispitivanje presude, odnosno (rješenja) trebali donijeti bez odugovlačenja (član 10 ZPP). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud smatra da najveći doprinos ukupnoj dužini trajanja ovog postupka pripada Vrhovnom sudu koji, pri tome, nije ponudio nijedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelanta, posljedice postupka, te zaključio da je odluka kojom se utvrđuje kršenje apelantovih ustavnih prava dovoljna satisfakcija.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

45. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

U odnosu na postupak povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje presude

46. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant u predmetnom postupku podnio zahtjev za izvršenje Presude broj 11 0 U 000 586 09 U od 23. marta 2009. godine, odnosno za donošenje novog upravnog akta, mada je i on sam (kao i Ministarstvo) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje te presude. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u donesenim odlukama, dovoljno jasno obrazložili razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov zahtev za izvršenje presude, u smislu člana 52 ZUS-a, budući da je utvrđeno da Ministarstvo iz opravdanih razloga nije moglo donijeti novo rješenje pošto su i apelant i Ministarstvo podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje donesene presude, zbog čega je cjelokupan spis dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da je, prema spisu predmeta koji je vođen povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, 17. maja 2010. godine donesena Presuda broj 11 0 U 000586 09 Uvp kojom je zahtjev uvažen i pobijana presuda preinačena na način da je tužba odbijena kao neosnovana i da je samim tim osporeni akt ostao na snazi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje ni u pogledu ostalih aspekata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te su stoga apelantovi navodi neosnovani.

U odnosu na postupak povodom apelantovog zahtjeva za utvrđivanje statusa RVI

47. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na „pristup sudu“ zbog nepozivanja i neprisustvovanja sjednicama redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi člana 25 ZUS-a proizilazi da je u upravnom sporu usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu može u dva slučaja da održi usmenu raspravu. To je slučaj kada je rasprava potrebna zbog složenosti sporne stvari ili radi boljeg razjašnjenja stvari, te u slučaju kada je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi. Međutim, Ustavni sud primjećuje da i u tim slučajevima nije imperativno određeno da se mora održati rasprava. Budući da je, dakle, Ustavni sud već zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom postupku, te da apelant, kako to proizilazi iz navedene dokumentacije, nije predložio održavanje rasprave, Ustavni sud smatra da ovakvim postupanjem Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo „na javnu raspravu“. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je trebalo da bude pozvan na raspravu pred Vrhovnim sudom prilikom odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, Ustavni sud ukazuje da je odredbama ZUS-a (član 35 stav 2) propisano da se taj vanredni pravni lijek može podnijeti zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla uticati na rješenje stvari. Dalje, da je članom 39 propisano da Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 35 ovog zakona u sjednici vijeća od trojice sudija, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 35 stav 2 ovog zakona. Dakle, Ustavni sud konstatuje da iz navedenog proizilazi da sud u upravnom sporu, odnosno kada rješava povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude, odlučuje na nejavnim sjednicama, i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je apelant u postupku pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom iznio sve relevantne navode koje je isticao i pred upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, zbog toga što su Okružni sud i Vrhovni sud odlučili na sjednici vijeća bez apelantovog prisustva, u situaciji kada odredbama ZUS-a nije propisano da je održavanje javne rasprave obavezno, niti je apelant to tražio u svojim pismenima, nisu povrijedili apelantovo pravo na raspravu pred sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovan.

48. Dalje, u odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, budući da je isti sudija (Janko Ninić) postupao u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom koji je okončan Presudom broj U 1158/00 od 24. decembra 2003. godine, i u postupku povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude podnesenog istom tom sudu, koji je okončan Presudom broj 11 0 U 000586 09 U od 17. maja 2010. godine, Ustavni sud zapaža da odredbama ZUS-a nije izričito propisano pitanje izuzeća sudija, ali da odredba člana 48 navedenog zakona upućuje na primjenu odredaba ZPP za sva pitanja koja nisu regulisana odredbama ZUS-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 357 stav 1 tačka 4 ZPP kojom je propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u upravnom sporu koji je vođen pred Vrhovnim sudom donesena Presuda broj U 1158/00 od 24. decembra 2003. godine kojom je Rješenje Ministarstva broj 05/5-560-6995/00 od 20. oktobra 2000. godine poništeno i nakon te odluke Vrhovnog suda predmet je vraćen upravnim organima na ponovni postupak. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je nakon ponovno sprovedenog postupka i donošenja Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000586 08 U od 23. marta 2009. godine u upravnom sporu gdje je predmet ispitivanja bilo Rješenje broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine apelant podnio zahtjev za vanredno prispitivanje te presude Vrhovnom sudu. Dakle, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o „jednoj“ odluci od više i niže sudske ili upravne instance, nego se radi o ispitivanju različitih odluka od Vrhovnog suda kao posljednje redovne sudske instance. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju sudija Janko Ninić učestvovao u donošenju obje odluke. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, evidentno je da navedeni sudija nije u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Ovo stoga što se radi o različitim odlukama donesenim od Vrhovnog suda, u različitim fazama predmetnog postupka, koji je, s obzirom na zakonske mogućnosti, u više navrata vraćan na početak. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti, u smislu člana 357 stav 1 tačka 4 ZPP. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u tom pravcu, osim ukazivanja da mu je na taj način povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, nije dostavio niti jedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinio opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti tog sudije, niti iz priloženih dokaza uz apelacije tako što proizilazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nepristrasan sud kao segment prava na pravično suđenje neosnovani.

49. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je doneseno rješenje na „njegovu štetu“, Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku primjenjuju odredbe Zakona o pravima boraca koji je lex specialis zakon. Tim zakonom je u članu 96 (stav 1) propisano da u vršenju revizije nadležni organ može, između ostalog, rješenje izmijeniti, poništiti ili ukinuti i sam drugačije riješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Dalje, istim članom je propisano i da (stav 2) nadležni organ u postupku revizije može sam riješiti stvar u korist ili na štetu stranke ako utvrdi da su u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene činjenice, ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili utvrdi da su pogrešno ocijenjeni dokazi, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ili da je pogrešno primijenjen propis na osnovu koga je riješena stvar. Budući da je, dakle, navedenom odredbom propisano da Ministarstvo može pod uslovima propisanim zakonom prilikom vršenja revizije samo riješiti stvar, kao što je to učinio i u konkretnom slučaju donošenjem Rješenja broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine, kojim je prvostepeno rješenje poništilo i samo riješilo predmetnu upravnu stvar, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neosnovani.

50. Dalje, u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo obrazloženjem presude, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, , Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

51. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Zakona o pravima boraca, kao i podzakonskih akata (Pravilnik o radu ljekarske komisije i Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta) ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto je zahtjev Ministarstva uvažen i pobijana presuda preinačena na način da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana i da je samim tim Rješenje broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine ostavljeno na snazi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo detaljno obrazložilo primjenu relevantnih odredaba Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenata vojnog invaliditeta i njihovog dovođenja u vezu sa odredbama Zakona o pravima boraca. Osim toga, i Ustavni sud smatra, budući da je nadležna ljekarska komisija zaključila da oboljenje koje je utvrđeno kod apelanta spada u oboljenja propisana odredbom člana 10 stav 3 Pravilnika o utvrđivanju procenata vojnog invaliditeta, te kako je ono nesporno nastalo za vrijeme učešća u VRS da je pravilno primijenjena navedena odredba, jer je drugostepena ljekarska komisija pri određivanju procenata vojnog invaliditeta od ukupnog utvrđenog invaliditeta apelantu djelimično priznala vojni invaliditet. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neosnovani.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

54. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u oba postupka imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe na prvostepeno upravno rješenje, zatim, pokretanje upravnog spora protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, te podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje presude koja je rezultirala osporenim odlukama. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZOUP-om i ZUS-om. Takođe, nesporno je da Okružni sud kao prvostepeni sudski organ i Vrhovni sud kao drugostepeni imaju potpunu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na zabranu diskriminacije

55. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjerispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kom osnovu, kako je i navedeno u stavu 1.

56. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud opaža kako u konkretnom slučaju apelant navodi da je Vrhovni sud u drugom predmetu povodom iste činjenične i pravne situacije donio drugačiju odluku na način da je drugačije, kako apelant navodi, primijenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud ističe da ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju i došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva, budući da apelant, osim navoda da je diskriminisan zbog drugačije odluke Vrhovnog suda, Ustavnom sudu nije dostavio tu odluku, niti je ponudio druge dokaze i argumente koji bi ukazivali kako je on zbog pola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu, drugačije tretiran u odnosu na lice za koje je naveo da je od Vrhovnog suda dobilo drugačiju odluku. Pri tome Ustavni sud opaža kako apelantove uopštene tvrdnje o diskriminaciji bez dostavljanja relevantne dokumentacije vezane za te okolnosti onemogućuje Ustavni sud da ispituje apelantove navode o diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani Ostali navodi

57. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu i pravo na imovinu, ali nije posebno obrazložio kršenje ovih prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu koji se ticao apelantovog zahtjeva za utvrđivanje statusa RVI, odnosno izvršenja presude (donošenje novog upravnog akta), pa stoga Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršenja prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije zbog čega ni ove navode neće posebno ispitivati. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi prava na imovinu zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

58. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, kao i troškova „pripremanja i dokumentovanja apelacija i dopuna, te sekretarskih usluga“, Ustavni sud ističe da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizilazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na apelantov teret.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim i koji je za apelanta izuzetno bitan, trajao više od 10 godina, kada je doprinos Vrhovnog suda odlučujući za dužinu trajanja postupka, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, pri čemu apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.

60. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u odlukama redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primijeni procesnog i materijalnog prava, a u obrazloženjima odluka su za iznesene stavove dati detaljni, jasni i logični razlozi. Osim toga, apelant nije dokazao postojanje pristrasnosti suda.

61. Takođe, nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, niti pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

62. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3859/09 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio