Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/09 (Z. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3198/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3198/09, rješavajući apelaciju Zijada Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Kurtovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-06/09 od 25.

marta 2009. godine i X-KR-06/09 od 30. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zijad Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine i X-KR-06/299 od 30. aprila 2008. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zahtijevao da Ustavni sud prekine izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj X-KR-06/299 od 30. aprila 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3198/09 od 28. aprila 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 30. oktobra 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 30. oktobra 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Sud BiH je Presudom broj X-KR-06/299 od 30. aprila 2008. godine apelanta proglasio krivim što je, u vrijeme i na način precizno navedene u tač. 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8, 9. i 10. izreke presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), zatim, u vrijeme i na način precizno navedene u tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6. izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a) i b) KZBiH, te u vrijeme i na način precizno navedene u tački 11. izreke presude počinio krivično djelo povrede zakona ili običaja rata iz člana 179. st. 1. i 2. tačka d) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1, te čl. 29. i 53. stav 1. KZBiH. Primjenom odredaba člana 53. stav 1. citiranog zakona sud je apelantu za svako od učinjenih krivičnih djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, pa ga je na osnovu navedenih propisa i uz primjenu odredbe člana 53. stav 2. tačka b) KZBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.

8. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je odbijen apelantov prijedlog iznesen u izjašnjenju na preciziranu optužnicu da se izvedu novi, pojedinačno pobrojani, dokazi, te da se izvrši suočenje sa određenim svjedocima. U vezi s tim je ukazano da je Sud BiH uvidom u optužnicu od 10. maja, potvrđenu 16. maja 2007. godine, utvrdio da se činjenično stanje u potvrđenoj optužnici ne razlikuje od onog iznesenog u preciziranoj optužnici. Dalje, ukazano je da je precizirana optužnica sadržavala samo stilske izmjene, a one koje su se ticale preciziranja imena nekog od zlostavljača ne mogu predstavljati bitni element činjeničnog opisa koji iziskuje dalju pripremu odbrane. Također, ukazano je da su dokazi predloženi od branioca mogli biti uloženi, odnosno izvedeni u toku glavnog pretresa, ali da to odbrana očigledno nije smatrala potrebnim, posebno imajući u vidu prijedlog za suočenje sa određenim svjedocima. Prema navedenom, u skladu sa članom 263. stav 2. ZKPBiH, odbijeno je izvođenje predloženih dokaza kao nepotrebno.

9. U obrazloženju presude je i detaljno iznesena završna riječ odbrane u kojoj je, pored ostalog, ukazano da ne postoji niti jedan pismeni trag o postojanju voda vojne policije kojem je apelant navodno pripadao, kao ni da je apelant bio njegov zapovjednik, da je istraga propustila preduzeti radnje za njegovo prepoznavanje, da su iskazi svjedoka optužbe kao žrtava zlostavljanja neprecizni i neusklađeni, te da iskazi svjedoka odbrane, posebno oni koji su se ticali apelantovog alibija, ničim nisu dovedeni u pitanje.

10. Zatim je ukazano da su postojanje posebnog voda u okviru brigade u Drežnici, kao i apelantovo pripadanje tom vodu utvrđeni na temelju izvještaja Armije BiH označenog datuma i broja, iskaza svjedoka optužbe, apelantovog navoda da je bio pripadnik Drežničke brigade, te iskaza svjedoka – bivših zarobljenika. Pri tome, ukazano je da nije prihvaćen navod Tužilaštva BiH o postojanju standardne jedinice vojne policije u okviru brigade u Drežnici, kao i da je apelant bio njen zapovjednik. Dalje, ukazano je da je od svih jedanaest svjedoka koji su svjedočili na suđenju samo jedan poznavao apelanta prije inkriminiranog događaja. Međutim, saglasne izjave ostalih svjedoka koji su apelanta viđali skoro svaki dan i koji ga opisuju na isti način, prema ocjeni suda, nisu ostavljale ni najmanju sumnju u identitet optuženog. U prilog ovom zaključku ukazano je i na dijelove iskaza svjedoka relevantnih za utvrđivanje apelantovog identiteta.

11. Dalje, u obrazloženju presude navedeni su iskazi svjedoka na okolnosti dovođenja i zatočenja u crkvi Svih svetih u Drežnici. U iskazima svjedoka je potvrđeno da je apelant bio jedno od lica koje ih je dočekalo na ovom lokalitetu, te koje je učestvovalo u njihovom maltretiranju i zlostavljanju. Svjedoci su detaljno opisivali poseban ritual koji se odvijao upravo pod apelantovim vođstvom u crkvi Svih svetih, opisujući ga na jednoobrazan način. Tom prilikom su od apelanta, obučenog u svešteničku odoru i sa križom u ruci, ispitivani, maltretirani i tučeni. Prema iskazima svjedoka, u premlaćivanju je korišteno sve što se moglo naći u crkvi, prisiljavani su da jedu listove Biblije i dr. Dalje, u obrazloženju presude ukazano je na iskaze svjedoka A i B koji su potvrdili da su apelant i H. D. pretukli svjedoka A, gasili po njemu opuške cigareta, a zatim ga prisilili na opisanu radnju sa svjedokom B, što su vidjeli i svjedoci M. D. i I. P. Dalje, ukazano je na iskaze svjedoka M. D., I. P., svjedoka A, svjedoka M. P. i M. LJ. koji su potvrdili da ih je u početku apelant, a kasnije, po njegovoj naredbi, pripadnici Civilne zaštite u više navrata vodili na prve borbene linije gdje su prisiljavani da kopaju rovove, prave zemunice, nose hranu, municiju, mrtve, često izloženi unakrsnoj vatri sa protivničkih položaja.

12. Sud je, imajući u vidu saglasne izjave jedanaest saslušanih svjedoka – bivših zarobljenika da je apelant u periodu njihovog zatočenja u crkvi Svih svetih učestvovao i često naređivao da ih muče, te, s druge strane, apelantov alibi ponuđen za samo određene dane inkriminiranog perioda, te protivrječna kazivanja svjedoka odbrane o postojanju ili nepostojanju logora u crkvi, o tome da li je crkva bila uništena ili ne, te posebno imajući u vidu da niko od svjedoka odbrane nije bio stražar u crkvi i mogao tvrditi da je optuženog vidio ili nije vidio u crkvi, zaključio da su iskazi ovih svjedoka očigledno usmjereni na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti. Dalje, ukazano je da su irelevantni navodi o apelantovom učešću u akcijama 30. septembra, 4. oktobra i 6. do 8. oktobra 1993. godine, jer je zarobljeništvo u crkvi trajalo znatno duže, a ne samo u navedene dane, te jer je i apelant i poslije akcija mogao doći u crkvu, posebno kad se imaju u vidu iskazi svjedoka zarobljenika koji su tvrdili da su najčešće zlostavljani noću.

13. Sud BiH – Apelaciono vijeće (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine odbilo kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH, a apelantovu žalbu je djelimično uvažilo i Presudu Suda BiH broj X-KR-06/299 od 30. aprila 2008. godine preinačilo u pravnoj ocjeni i pravnoj kvalifikaciji djela, tako da su radnje pod tač. od 1. do 10. izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, i za to djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet godina, a radnje pod tačkom 11. izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim kvalificirane su kao krivično djelo uništavanja kulturnih i historijskih spomenika iz člana 151. stav 1. istog zakona za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa je apelant, primjenom člana 48. st. (1) i (2), tačka 3. navedenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

14. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano, u vezi sa apelantovim prigovorima o povredi prava na odbranu zbog kratkoće vremena koje je proteklo između zaključenja glavnog pretresa i objavljivanja presude (20 minuta), da je prvostepeno vijeće vodilo računa o rokovima za objavljivanje presude iz člana 286. stav 1. ZKPBiH. Dalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, ali da je prvostepeno vijeće tokom cijelog postupka imalo mogućnost da ocijeni izvedene dokaze i vrši njihovu evaluaciju. Najzad, ukazano je da su apelantovi prigovori po ovom osnovu paušalni, te da ni apelant ne tvrdi da je ovakvo postupanje prvostepenog suda bilo protivzakonito.

15. Dalje, ukazano je, na temelju uvida u zapisnike iz istrage, da su se svjedoci nedvojbeno i jasno izjašnjavali o apelantu kao vinovniku njihovih stradanja, detaljno ga opisujući, navodeći njegovo puno ime ili nadimak, da su o njegovom indentitetu saznali uglavnom od M. D. koji ga je poznavao odranije. Također, u sudnici svjedoci su samoinicijativno i spontano pokazivali na apelanta, opisujući inkriminirane događaje, što je i zapisnički konstatirano. Najzad, ukazano je da se u konkretnom slučaju i nije radilo o prepoznavanju u smislu člana 85. ZKPBiH. Shodno navedenom, zaključeno je da su neosnovani navodi da nije izvršeno prepoznavanje na zakonit način.

16. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi kojim je apelant kroz analizu iskaza pojedinih svjedoka, kao navodno protivrječnih, nastojao da osigura alibi. U vezi s tim, ukazano je na dijelove prvostepene presude u kojima je ovo pitanje raspravljeno, te da je prvostepeno vijeće postupilo u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem i poklonilo vjeru iskazima svjedoka optužbe koji su se saglasno izjasnili o okolnostima apelantovog boravka u crkvi, njegovim dolascima i odlascima, te njegovom učestvovanju u predmetnim događajima, ne prihvativši iskaze svjedoka odbrane koji, uglavnom, nisu bili prisutni kad se zločin dešavao.

17. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi koji su se odnosili na odbijanje da se provedu pojedini dokazi pa da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi, Apelaciono vijeće se u cjelini pozvalo i saglasilo sa razlozima i obrazloženjem koje je ponudilo prvostepeno vijeće. Pri tome, ukazano je i na član 239. stav 2. ZKPBiH prema kojem je dužnost sudije da se stara o svestranom pretresanju predmeta i otklanjanju svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari, što je u konkretnom slučaju prvostepeno vijeće nedvojbeno i uradilo. Najzad, ukazano je da je na dan javne sjednice ovo vijeće zaprimilo i dva dokazna prijedloga za koje je odbrana tvrdila da predstavljaju nove dokaze, jer je prvostepeno vijeće odbilo da ih provede. Analizirajući pojedinačno označene prijedloge, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz njihovog sadržaja proizlazi da se ne tiču inkriminiranog perioda (Radna bilježnica) a da drugi (Historijska zabilješka) upućuje na hijerarhijsko ustrojstvo jedinice u Drežnici, što je, prema ocjeni vijeća, nepotrebno dokazivati, jer je prvostepeno vijeće utvrdilo da je apelant pripadao jedinici u Drežnici. Na temelju navedenog, zaključeno je da usvajanje ovih prijedloga ne bi ničim upotpunilo činjenični nalaz prvostepenog vijeća.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se povrede odnose na procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen bio očigledno nepravičan, te da mu je onemogućeno i pravo na odbranu. S tim u vezi, najprije ističe da je prvostepeni sud presudu objavio u roku od dvadeset minuta nakon okončanja glavnog pretresa. Također, navodi da je sud odbio da sasluša i suoči određen broj svjedoka, da provede ponuđene materijalne dokaze, te da je nedovoljno data težina iskazima svjedoka odbrane, a prije svega, njegovom iskazu kao optuženom licu. Apelant tvrdi da je njegova odgovornost utvrđena u najvećem dijelu na iskazima svjedoka optužbe koji su saslušani pred sudom, Tužilaštvom ili drugim organom, te koji su protivrječni. U apelaciji je iznesena iscrpna analiza saslušanih svjedoka optužbe u prilog tvrdnji da su iskazi bili protivrječni i da im se nije mogla pokloniti vjera. Također, iscrpno su iznijeti iskazi svjedoka odbrane i samog apelanta, koji su, prema njegovom mišljenju, pouzdani i nedvosmisleno upućuju na zaključak da on nije kriv za djela koja mu se pripisuju. U apelaciji se posebno ukazuje na opisano zlostavljanje svjedoka A koje nije on naredio, već H. D., te na odvođenje zarobljenika na borbenu liniju. Dalje, apelant ističe da njegov identitet, odnosno prepoznavanje nije izvršeno na zakonit način. Apelant je naveo i da se Apelaciono vijeće uopće nije upuštalo u objektivnu i logičnu ocjenu žalbenih navoda, već je mehanički prihvatalo navode prvostepene presude koji su bili temelj za donošenje osuđujuće presude. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, ukazuje da je postupak protiv njega u cjelini bio nepravičan.

b) Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH se u odgovoru na apelantove navode o brzini objavljivanja presude nakon završetka glavnog pretresa, zakonitosti prepoznavanja apelanta, odbijanju prvostepenog suda da provede određene dokaze, te ocjeni i prihvatanju provedenih dokaza pozvao na relevantne dijelove iz presude, kako su već izloženi u ovoj odluci, u kojim se izjasnio o identičnim apelantovim navodima i zaključio da su neosnovani.

20. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelantove navode istaklo da je Sud BiH u vezi sa svim pitanjima koja se pokreću apelacijom dao jasna i precizna obrazloženja, te da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje neosnovani.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („ Službeni glasnik BiH“ br.

br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07,76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 239.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Član 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 286.

Vrijeme i mjesto objavljivanja presude (1) Pošto je presuda izrečena, Sud će je odmah objaviti. Ako Sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X- KRŽ-06/09 od 25. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvnecije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;

29. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, jer je presuda izrečena samo dvadeset minuta nakon što je završen glavni pretres, osporava provedene dokaze i njihovu ocjenu, te ukazuje da je sud odbio da provede dokaze koje je predlagao nakon što je tužilac precizirao optužnicu, kao i da provedenim dokazima odbrane nije dao odgovarajući značaj, da nije proveden na zakonit način postupak njegovog prepoznavanja. Također, apelant tvrdi da se Apelaciono vijeće nije izjasnilo o njegovim žalbenim navodima, već da se u vezi s tim samo pozvalo na stavove prvostepenog suda. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da postupak u cjelini nije bio pravičan.

30. Ustavni sud podsjeća da se u krivičnim predmetima garancije „pravičnog suđenja“ moraju sagledati zajedno sa ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije. Opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

31. Apelant, najprije, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je presuda izrečena samo dvadeset minuta nakon što je okončan glavni pretres. Ustavni sud podsjeća da pravo na odbranu u smislu člana 6. Evropske konvencije podrazumijeva da se svako brani sâm ili uz pomoć advokata kojeg sâm izabere, ili koji mu, kada to interesi pravde nalažu, bude dodijeljen, kao i osiguranje adekvatnog vremena za pripremanje odbrane. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude naveden sadržaj završne riječi odbrane, koji apelant ne osporava, niti navodi da je u završnoj riječi ukazao na bilo koju činjenicu ili dokaz koji je sud zanemario ili propustio ocijeniti a koji bi bio od odlučnog značaja i eventualno utjecao na drugačiji ishod postupka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u vezi sa identičnim žalbenim navodom Apelaciono vijeće dalo jasno i precizno obrazloženje prema kojem se radilo o složenom predmetu, da je prvostepeno vijeće imalo priliku da ocijeni provedene dokaze u toku postupka, te, najzad, da je donošenjem prvostepene presude nakon okončanja glavnog pretresa sud upravo postupao u skladu sa obavezom iz člana 286. stav 1. ZKPBiH. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

32. Dalje, apelant tvrdi da je sud neosnovano odbio provođenje materijalnih dokaza koje je predlagao, te da je odbio da pozove određene svjedoke, odnosno da izvrši suočavanje pojedinih svjedoka. S tim u vezi, apelant ukazuje da je ovaj prijedlog iznio nakon što je tužilac precizirao optužnicu, pa da je odbijanjem prijedloga doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca.

33. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, najprije, podsjeća da je zadatak redovnih sudova da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, str. 31. stav 68). Član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka optuženog kako je i ukazano riječima „pod istim uvjetima“, već da se osigura potpuna jednakost oružja u predmetu (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 158, str. 31. stav 89). Međutim, koncept jednakosti oružja nije iscrpljen sa sadržajem člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije koji predstavlja samo jedan od ostalih pojavnih oblika principa jednakosti oružja (vidi, Evropski sud, inter alia, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970, serija A broj 11, str. 15, stav 28, Isgrò protiv Italije, presuda od 21. februara 1991, serija A broj 194-A, paragraf 11-12, stav 31). Stoga, treba ocijeniti da li je postupak u cjelini bio pravičan onako kako zahtijeva stav 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, inter alia, Delta protiv Francuske, presuda od 19. decembra 1990, serija A broj 191, str. 15, stav 35).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantov prijedlog u vezi sa dokazima odbijen u skladu sa članom 263. stav 2. ZKPBiH, jer je zaključeno da apelant želi da uvede dokaze na okolnosti koje nemaju značaj za predmet. Ovakav zaključak zasnovan je na analizi potvrđene i izmijenjene optužnice na temelju čega je zaključeno da se radi samo o stilskim izmjenama kojim se ne dira u činjenični supstrat već potvrđene optužnice. Također, ukazano je da nije postojala prepreka da se predloženi dokazi, a posebno suočavanje svjedoka koje je apelant tražio, izvede tokom glavnog pretresa, ali da to nije ni bilo predlagano. Razmatrajući identičan žalbeni navod, Apelaciono vijeće se saglasilo sa odlukom prvostepenog vijeća, te ukazalo na dužnost sudije, u smislu člana 239. stav 2. ZKPBiH, da se stara o svesrdnom raspravljanju stvari, ali i o otklanjanju svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razrješenju stvari. Također, Apelaciono vijeće je razmotrilo i predočene materijalne dokaze za koje je apelant tvrdio da su novi a za koje u apelaciji ukazuje da su bili od suštinskog značaja za utvrđivanje njegove pripadnosti navedenoj jedinici, te zaključilo da se oni uopće ne odnose na relevantni period. Pri tome, ukazano je da je u pogledu utvrđenja da je apelant pripadao navedenoj jedinici prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge koji navedenim dokazima nisu dovedeni u pitanje. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant ni u apelaciji ne navodi u kojem činjeničnom dijelu je optužnica nakon preciziranja izmijenjena, pa da su predloženi dokazi bili relevantni u tom dijelu, zbog čega bi eventualno mogao da bude doveden u pitanje princip jednakosti stranaka u postupku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

35. Dalje, apelant tvrdi da je u presudi izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, ukazujući da su iskazi svjedoka optužbe protivrječni i da su opovrgnuti iskazima svjedoka odbrane koji su jasni i dosljedni, ali ih je sud i pored toga odbio da prihvati.

36. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi normalno moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog sa mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Dalje, pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude dana adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi, Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62). Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka navedeni iskazi saslušanih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, da su ovi iskazi ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, te da je nedvosmisleno ukazano na temelju iskaza kojih svjedoka je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Dalje, u obrazloženjima osporenih odluka dati su jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih je sud poklonio vjeru iskazima optužbe, ukazujući na elemente u kojim su bili saglasni a koji su bili relevantni u konkretnom slučaju. Također, na jasan i nedvosmislen način je obrazloženo zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane, u čemu se ogledala nesaglasnost između pojedinih iskaza, te posebno zašto nema značaj apelantova tvrdnja da je sud zanemario njegov alibi, na kojoj insistira i u apelaciji, odnosno zašto bi, čak i kad bi se prihvatila, bila bez značaja za utvrđivanje apelantove odgovornosti. U vezi sa apelantovim insistiranjem da je sud odbio da suoči H. D. i svjedoke A i B, s obzirom na to da je H. D. tvrdio u svom iskazu da je on naredio zlostavljanje u ovom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ova činjenica utvrđena na temelju iskaza svjedoka A i B, kao lica koja su bila izložena konkretnoj radnji, kao i još dva svjedoka koji su to vidjeli. Osim toga, u izreci prvostepene presude je navedeno da je konkretnu radnju za koju je proglašen krivim apelant preduzeo zajedno sa H. D. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da osporava i ispituje bilo kojeg svjedoka optužbe, odnosno da mu je bila uskraćena mogućnost da preispituje ili osporava bilo koji od dokaza provedenih na glavnom pretresu. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

38. Najzad, apelant tvrdi da je Apelaciono vijeće propustilo da se izjasni o njegovim suštinskim žalbenim navodima, te da se zadržalo na pukom pozivanju na stavove prvostepenog suda.

39. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u žalbi, da je slaganje ili neslaganje sa odlukom nižestepenog suda zasnovano na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je žalba, prije nego što ju je sud odbio, bila predmet razmatranja (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)).

40. Iz obrazloženja osporene presude Apelacionog vijeća proizlazi da se u pogledu apelantovih žalbenih navoda pozivao na stavove prvostepenog suda uz iznošenje razloga i obrazloženja zbog kojih ove stavove prihvata na čemu je zasnivao i svoj zaključak zbog čega je određeni žalbeni navod neosnovan. Imajući u vidu navedene principe o obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Apelacionog vijeća koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza na temelju kojih je sud zasnovao ocjenu o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, pritom dajući jasna i precizna obrazloženja zašto pojedine dokaze prihvata, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu, te kada je drugostepeni sud razmotrio žalbene navode dajući jasna i precizna obrazloženja za njihovo odbijanje, te, najzad, kad u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi upućivalo na zaključak da je doveden u pitanje princip jednakosti stranaka u postupku, niti se može zaključiti da je dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/09 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio