Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4162/09 (S. E.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Materijalna šteta
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4162/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4162/09, rješavajući apelaciju Stane Erak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stane Erak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000840 od 15. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000168 od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu, broj P-131/05 od 22. decembra 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stana Erak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000840 od 15. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000168 od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-131/05 od 22. decembra 2006. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2010. godine, Kantonalni sud 27. septembra 2010. godine, a Općina Jajce 1. oktobra 2010. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. oktobra 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-246/02 od 9. januara 2004. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev Branka Eraka, apelanticinog supruga koji je u međuvremenu umro (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik), kojim je tražio da mu tužena naknadi materijalnu štetu nastalu devastiranjem porodične kuće koju je učinilo N. N. lice, a koju su apelanticin prednik i apelantica napustili u septembru 1995. godine. Protiv navedene presude apelanticin prednik je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-322/04 od 19. aprila 2005. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je bez zakonskog osnova odbijen prijedlog apelanticinog prednika da se provedu dokazi - uviđaj na licu mjesta i vještačenje građevinske struke, a što je prvostepeni sud bio u obavezi učiniti budući da je predmet spora zahtjev za naknadu materijalne štete.

7. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P-131/05 od 22.

decembra 2006. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanticinog prednika kojim je traženo da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete prouzrokovane devastiranjem kuće u Jajcu plati iznos od 59.086,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate i naknadi troškove spora prema priloženom troškovniku u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je obavezan apelanticin prednik da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelanticin prednik i apelantica vlasnici porodičnog stambenog objekta koji je sagrađen 1978. godine u Jajcu (na lokaciji preciziranoj u presudi), koji su napustili 11. septembra 1995. godine i da se nisu vraćali do 2004. godine, te da su nepoznata lica devastirala objekt u toku 1998. godine. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da sporni objekt nikada nije proglašen napuštenim niti je popisan kao napuštena imovina niti je stavljen pod upravu tužene.

8. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama (u daljnjem tekstu: Zakon), ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed, a da je članom 17d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano da nadležni organ odgovara za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada ju je vlasnik napustio do njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku shodno odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku. Prema obrazloženju Općinskog suda, ove zakonske odredbe se ne mogu posmatrati odvojeno od odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima se za štetu odgovara ako je počinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje, odnosno od odredbi člana 154. ZOO-a prema kojim onaj ko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja nije nastala krivnjom tužene već o mogućoj šteti koja ima uzročnu vezu sa poslijeratnim događajima za koje tužena nije odgovorna, te da apelanticin prednik ima mogućnost da navedenu štetu sanira donacijama na način kako je to učinjeno i sa drugim objektima koji su u toku rata i u vezi sa ratnim dešavanjima uništeni ili oštećeni. Zbog navedenog, Općinski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanticinog prednika.

9. Protiv navedene presude apelanticin prednik je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 006-0-Gž-07-000168 od 17. januara 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenice vezane za napuštanje spornih nekretnina i njihov status nakon napuštanja jer je, kako navodi Kantonalni sud, nesporno utvrđeno da je apelanticin prednik nekretnine napustio u jesen 1995. godine, da je šteta na njima nastala krajem 1997. godine, odnosno u toku 1998. godine, te da nekretnina nije bila popisana niti proglašena napuštenom niti stavljena pod upravu tužene. Dalje, navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi da je tužena odgovorna za štetu po osnovu odredbi člana 17d. Zakona o prestanku primjene jer iz stavova 1. i 2. tog člana nesporno proizlazi da se odredbe odnose na napuštene nekretnine čiji je status utvrđen u postupku i na način kako je to propisano Zakonom i koje su stavljene pod upravu općine na osnovu zakonom propisanog postupka. Kako je u postupku utvrđeno da sporne nekretnine nisu stavljene pod upravu tužene jer nisu proglašene napuštenim, te bez obzira na to što je Zakonom o prestanku primjene propisano da je općina nadležna i za povrat u posjed onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim na zakonom propisan način, ne proizlazi da je tužena odgovorna za štetu na svim nekretninama koje su napuštene do 1998. godine bez obzira na to da li su proglašene napuštenim ili ne. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanticinog prednika.

10. Protiv navedene presude apelanticin prednik je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-000840 od 15. oktobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan revizioni navod da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka jer je Vrhovni sud utvrdio da je drugostepeni sud rješavajući žalbu ocijenio sve žalbene navode koji su od ključnog značaja i izveo valjane zaključke da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Navedeno je da je neosnovan i revizioni prigovor vezan za pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pri tom je Vrhovni sud ponovio utvrđeno činjenično stanje i istakao da je drugostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer kod utvrđene činjenice da napuštene nekretnine apelanticinog prednika tužena nije stavila pod svoju upravu niti je tim nekretninama raspolagala na način da ih je dodijelila na privremeno korištenje u smislu Zakona, odgovornost tužene ne proizlazi iz odredbi člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona kao ni iz odredbi ZOO-a.

11. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, Zakon na koji se pozivao apelanticin prednik je prestao da važi 4. aprila 1998. godine kada je na snagu stupio Zakon o prestanku primjene koji odredbom člana 3. propisuje da samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine primjenom Zakona iz 1993. godine ostaju pod njenom upravom i samo za štetu na tim nekretninama općina odgovara shodno odredbama člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Kako u konkretnom slučaju u odnosu na nekretnine apelanticinog prednika tužena nije konstitutivnom odlukom odlučila o njihovom stavljanju pod upravu tužene, u postupku i na način propisan Zakonom, to, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne postoji osnov po kojem bi tužena odgovarala za štetu nastalu pljačkom nepoznatih učinilaca u ratnom i poratnom periodu jer bi u suprotnom bila odgovorna za štetu na svim nekretninama koje su napuštene do 4. aprila 1998. godine.

12. Dalje, navedeno je da ni prema sudskoj praksi tog suda tužena ne može odgovarati prema općim propisima o naknadi štete osnovom subjektivne ili objektivne odgovornosti (član 154. ZOO-a), a ni po osnovu člana 172. ZOO-a. Navedeno je i da devastacija privremeno napuštenih kuća u ratnom i poratnom periodu, pljačkom nepoznatih počinilaca, predstavlja akt uništenja imovine (čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete objavljenog u „Službenom listu RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94), ali pri tome ne predstavlja poseban slučaj odgovornosti tužene, kako to smatra apelanticin prednik ukazujući na odredbe člana 175. ZOO-a (koji regulira protivpravno oduzimanje opasne stvari od imaoca) i odredbe člana 189. ZOO-a (obična šteta i izmakla korist) a niti iz drugih odredbi ZOO-a niti drugih zakona i propisa materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da od utjecaja na rješenje revizije nisu ni navodi u kojima se apelanticin prednik pozivao na odredbe člana

8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu Alijagić jer, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju se ne radi o istovjetnoj pravnoj situaciji sa predmetom broj AP 775/08. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj osporenim odluka prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi nepravilno ocijenili status spornih nekretnina nakon što su ih ona i apelanticin prednik napustili i da je tužena bila dužna naknaditi im štetu nastalu pljačkom i devastacijom što su i dokazali u toku postupka. Apelantica smatra da su na osnovu pogrešno utvrđenih činjenica redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO-a čime su prekršili i njeno pravo na imovinu i dom. Smatra da je neosnovano od njenog prednika traženo da dokazuje da li je kuća bila proglašena napuštenom i dodijeljena drugima na korištenje, što je suprotno zakonu, Evropskoj konvenciji i Dejtonskom sporazumu.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri pravnim stavovima navedenim i detaljno obrazloženim u njegovoj odluci i da zbog toga smatra da nije došlo do kršenja prava koja se navode u apelaciji.

16. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da apelanticine nekretnine nisu stavljene pod upravu tužene, te da tako ne postoji nikakav pravni osnov po kojem bi tužena odgovarala za pljačku stambenog objekta koji je pripadao apelantici u postupku i na način kako je to bilo propisano Zakonom zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.

Ne smatraju se napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom.

Član 7.

Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma te neizgrađenog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu općine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti općinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Član 8.

Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona, može dati državni organ, politička organizacija, društvena organizacija, udruženje građana i građani.

Nadležni organ je dužan u roku od osam dana od dana prijema odlučiti o inicijativi. Član 9. stav 1.

Postupak za stavljanje nekretnina pod upravu općine pokreće se rješenjem, kojim se istovremeno određuje izvršenje popisa i mjere obezbjeđenja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju.

Član 10. stav 1.

Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.

Član 11. st. 1. i 2.

Ako su ispunjeni uvjeti iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu općine. U rješenju se navode katastarske oznake nekretnine, ime vlasnika, popis stvari kao i dan uspostavljanja uprave općine.

Smatra se da su nekretnine pod upravom općine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. stav 1. ovog zakona.

Član 26. stav 2.

Općina je dužna stvari vratiti vlasniku u stanju u kojem su bile u momentu uspostavljanja njene uprave, imajući u vidu protek vremena i redovnu upotrebu.

Član 28.

Općina odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 17d.

Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1, vlasnik nekretnine može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000840 od 15. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz čl. II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. 8. i

14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

26. Apelantica smatra da su sudovi donoseći osporene presude pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

27. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravo pitanje pa je u predmetu broj AP 3364/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) donio odluku kojom je podnesenu apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu jer je zaključio da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene, mogao potraživati naknadu štete od tužene zbog čega je navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odbacio kao prima facie neosnovane. U navedenoj Odluci broj AP 3364/08 Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovane i navode o kršenju prava na dom navodeći da „uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na ovo apelantovo pravo.“ S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete na uništenoj nekretnini koja nije proglašena napuštenom i stavljena pod upravu općine, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi izraženi u Odluci broj AP 3364/08 mogu primijeniti i na konkretan slučaj.

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelantica ponovno pokreće u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev apelanticinog prednika vezan za naknadu štete zbog uništene nekretnine. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu citirane odredbe Zakona i Zakona o prestanku primjene, a kojima je detaljno regulirano pitanje naknade štete i odgovornost općine za štetu nastalu na nekretninama koje su napuštene u periodu od 30. aprila 1991. godine do 1998. godine. Naime, prema navedenim zakonskim odredbama, uvjet za odgovornost općine za uništene nekretnine, shodno odredbama člana 28. Zakona i ZOO-a, jeste da su te nekretnine rješenjem nadležnog općinskog organa proglašene privremeno napuštenim, popisane i stavljene pod upravu općine i to na inicijativu nekog državnog organa, političke organizacije udruge građana ili građanina. U konkretnom slučaju, iz činjenica i stanja predmeta proizlazi da nije ispunjen osnovni zakonski uvjet za odgovornost tužene za nastalu štetu a to je proglašenje nekretnina privremeno napuštenim i njihovo popisivanje i stavljanje pod upravu tužene, jer sporne nekretnine nikada nisu proglašene napuštenim niti stavljene pod upravu tužene (a što ni apelantica ne spori), budući da su (istovjetno kao i u citiranom predmetu AP 3364/08) nepoznata lica koristila predmetnu kuću u toku 1996. i 1997. godine nakon čega je kuća u toku 1998. godine devastirana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, apelanticin prednik kao tužilac u konkretnom sporu, bio dužan da dokaže tvrdnje i činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev a između kojih je bilo i dokazivanje činjenice da su sporne nekretnine bile proglašene privremeno napuštenim a što apelanticin prednik nije učinio. Zbog navedenog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava (odredbi Zakona, Zakona o prestanku primjene i ZOO-a) kad su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanticinog prednika pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali detaljna obrazloženja vezana, kako za utvrđeno činjenično stanje, tako i za primjenu materijalnog prava. Budući da su redovni sudovi dali iscrpne razloge zašto ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete nastale na spornim nekretninama, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.

Pravo na imovinu

31. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na dom i pravo na nediskriminaciju

32. Apelantica navodi i da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, također, podsjeća na navedenu Odluku broj AP 3364/08 u kojoj je, kako je već rečeno, Ustavni sud i navode o kršenju prava na dom odbacio kao prima facie neosnovane i naveo da „uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na ovo apelantovo pravo.“ Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju apelantica osim navođenja da je ponašanjem tužene onemogućena u povratku u posjed svoje imovine i dom nije navela nikakve druge argumente iz kojih bi bilo vidljivo u čemu se ovo kršenje sastoji niti se iz dokumenata priloženih uz apelaciju to može utvrditi. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je i u konkretnom slučaju predmet spora bila naknada štete a ne pitanja koja bi mogla utjecati na apelanticino pravo na dom na način na koji je ono garantirano relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

33. Apelantica navodi i da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o kršenju ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na tri instance, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dali iscrpne razloge zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanticinog prednika za proglašavanje tužene odgovornom za štetu nastalu na predmetnoj nekretnini koja nije proglašena napuštenom, popisana i stavljena pod upravu tužene, što bi bio osnovni uvjet za odgovornost tužene, shodno odredbama člana 28. Zakona i odredbama ZOO-a, a takva obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom i nediskriminaciju iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14. Evropske konvencije kada je apelantica samo paušalno navela kršenje prava na dom i kada se u konkretnom slučaju radi o pitanju naknade štete a ne o pitanjima koja bi mogla utjecati na apelanticino pravo na dom, odnosno kada apelantica osim paušalnog navoda o kršenju prava na nediskriminaciju nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić