Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1387/10 (M. O.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1387/10

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1387/10, rješavajući apelaciju Mirsada Omerike na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. prosinca 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirsada Omerike, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN- 10/892 od 7. travnja 2010. godine i X-KRN-10/892 od 25. ožujka 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Omerika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Sanel Nezirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 19. travnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRN-10/892 od 7. travnja 2010. godine i X-KRN-10/892 od 25. ožujka 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) 30. travnja 2010. godine i 20. siječnja 2011. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH 13. svibnja 2010. godine i 21. siječnja 2011. godine dostavili su odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. studenog 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-10/892 od 25. ožujka 2010. godine, u postupku radi produljenja pritvora, prema apelantu (uposlen u tvrtki „Granit“ d.d. Jablanica na čekanju i zastupnik Lutrije BiH za Hercegovinu) i dr., kao osumnjičenim, Sud BiH produljio je pritvor za naredna dva mjeseca, određen Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-10/892 od 27. veljače 2010. godine iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i može trajati (u odnosu na apelanta) najdulje do 27. svibnja 2010. godine ili do nove odluke suda.

7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je navedenim rješenjem od 27. veljače 2010. godine usvojen prijedlog Tužiteljstva BiH za određivanja pritvora apelantu i dr., zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi s kaznenim djelom pranja novca iz članka 209. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ i drugih kaznenih djela iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka b) i c) ZKP-a. Sud BiH je istakao da je Tužiteljstvo BiH navelo da osnovana sumnja da su apelant i dr. počinili kaznena djela kojim se terete proizlazi, između ostalog, iz akta Agencije za privatizaciju upućenom glavnom tužitelju Tužiteljstva BiH, izvještaja Uprave za neizravno oporezivanje BiH, dopisa Agencije za istrage i zaštitu, naredbi Suda BiH na temelju kojih su izvršeni pretresi apelanta i dr. i prostora koji koriste i tvrtke „TEF“ d.o.o. Sarajevo (fiktivna tvrtka), te iskaza svjedoka. S tim u svezi Sud BiH je naveo da dostavljeni dokazi potvrđuju postojanje osnovane sumnje u dovoljnoj mjeri koja opravdava pritvor.

8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz članka 132. stavak 1. točke b) ZKP-a, Sud BiH je istakao da postoje „naročite okolnosti“ u odnosu na apelanta i dr. koje ukazuju da će apelant i dr. boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače, odnosno da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak. Naime, Tužiteljstvo BiH je navelo da je u tijeku provođenje istražnih radnji, analiza i obrada prikupljenih dokaza, pribavljanje financijske i poslovne dokumentacije o poslovanju tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica i drugih tvrtki, te da će u narednom periodu saslušati veći broj svjedoka, oko 40, od kojih je većina uposlena u tvrtki „Granit“ d.d. Jablanica, a jedan dio su uposleni u ostalim tvrtkama koje su uključene u izvršenje predmetnih kaznenih djela. Sud BiH je istakao da bi apelant i dr. puštanjem na slobodu mogli utjecati na ove svjedoke u smislu davanja lažnog iskaza ili bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, a posebno dokaze koji se odnose na financijsku dokumentaciju tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica. Osim toga, Sud BiH je naveo da je posebno cijenio okolnost da su ostali osumnjičeni na slobodi, s kojim bi apelant i dr. ukoliko bi bili pušteni na slobodu došli u dodir i ostvarili neželjeni kontakt. Budući da pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a predviđa i samu mogućnost da će doći do ometanja postupka utjecajem na svjedoke, Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju postoje „naročite okolnosti“ koje ukazuju da će apelant i dr. ometati kazneni postupak. Dakle, dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja i da bi osumnjičeni mogao imati koristi od tog utjecaja, neovisno o tome ima li izravnih dokaza da je izravno uključen u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i suučesnike i ometanje postupka. Navedeni stav proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine. Osim toga radi se o obimnom i složenom predmetu u kojem Tužiteljstvo BiH tek treba ispitati veći broj svjedoka, te identificirati i saslušati druge svjedoke, osigurati poslovnu dokumentaciju iz tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica, što je otežano zbog situacije s otpuštenim djelatnicima, koji se nalaze u krugu te tvrtke i koji onemogućavaju nesmetano provođenje istražnih radnji i osiguranja dokaza. Zbog svega navedenog u ovoj, tj. početnoj fazi postupka, potrebno je osigurati potrebne uvjete za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage.

9. Obrazlažući postojanje posebnih pritvorskih razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka

c) ZKP-a, Sud BiH je naveo da je ispunjen opći uvjet za pritvor po ovom osnovu koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne koja se može izreći, tj. da se za predmetna kaznena djela može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U odnosu na postojanje „naročitih okolnosti“, Sud BiH je istakao da zakon izričito ne navodi koje su to „naročite okolnosti“, a da je uzeo sve okolnosti slučaja, ličnost apelanta i dr. i prirodu kaznenih sankcija za koja se terete. Ličnost osumnjičenog može biti od značaja za ocjenu opasnosti ponavljanja kaznenog djela, odnosno nastavka činjenja istog ili novog kaznenog djela, te da za postojanje ovog uvjeta nije neophodno da se radi o osobi koja je do sada pravosnažno osuđivana za isto ili istovrsno kazneno djelo. Budući da se apelantu i dr. stavljaju na teret veoma teška kaznena djela, i to kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 1. i 3. KZ, u svezi s kaznenim djelom pranja novca iz članka 209. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ i drugih kaznenih djela KZ, te imajući u vidu brojnost kaznenih djela za koja se sumnjiče, težinu tih djela, kao i osnovanu sumnju da apelant i dr. izvršenja djela ponavljaju već dulji vremenski period i to od 2004. godine pa do 2010. godine, unatoč upozorenjima nadležne agencije za privatizaciju, to ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju sumnju da će apelant i dr. ponoviti kaznena djela za koja se terete.

10. Sud BiH je naveo da je, sukladno obvezi koja proizlazi iz odredaba čl. 123. stavak 2. i 131. stavak 1. ZKP-a, uz primjenu odredaba članka 5. stavak 3. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), razmotrio mogućnost da se mjera pritvora zamijeni blažom mjerom, međutim niti jedna druga mjera u postojećim okolnostima, osim pritvora, nije adekvatna mjera kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja kaznenog postupka.

11. Odlučujući o žalbama apelanta i dr., Sud BiH je, u vijeću Apelacionog odjeljenja, donio Rješenje broj X-KRN-10/892 od 7. travnja 2010. godine kojim je žalbe odbio kao neutemeljene. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je istakao da je povodom prijedloga Tužiteljstva BiH održano ročište 25. ožujka 2010. godine, kada je apelantu i dr. data mogućnost da se izjasne o svim činjenicama, okolnostima i dokazima na kojim Tužiteljstvo BiH temelji svoj prijedlog, koju mogućnost su oni i iskoristili. Nadalje, prvostupanjsko rješenje sadrži detaljno obrazloženje iz čega proizlazi osnovana sumnja da su apelant i dr. počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Sud BiH je naveo da je potrebno istaći da u ovoj fazi postupka, kada istraga nije još uvijek okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stupanj uvjerenja da je kazneno djelo počinila određena osoba u odnosu na stupanj uvjerenja koji mora postojati u daljnjem tijeku postupka, odnosno nakon eventualnog potvrđivanja optužnice i donošenja presude.

12. U odnosi na žalbene navode u pogledu postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant i dr., ukoliko budu na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati kazneni postupak. Naime, Tužiteljstvo BiH planira saslušati veći broj svjedoka i to oko 40, a radi se o svjedocima koji su uposlenici tvrtke „Granit Jablanica“ d.d. Sarajevo i ostalih tvrtki koje su uključene u izvršenje predmetnih kaznenih djela, zbog čega bi apelant i dr., ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli iskoristiti svoj položaj i autoritet, te izvršiti utjecaj na ove svjedoke u smislu davanja lažnog iskaza na glavnom pretresu, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, a posebno dokaze koji se odnose na financijsku dokumentaciju tvrtke „Granit Jablanica“ d.d. Sarajevo, a sve kako bi prikazali lažno stanje poslovanja te tvrtke. Osim toga, postoje i osobe protiv kojih je također pokrenuta istraga i koji se nalaze na slobodi, s kojim bi apelant i dr., ukoliko bi se našli na slobodi, stupili u kontakt, čime bi ostvarili neželjeni utjecaj i ometanje tijeka istrage. Također, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir činjenicu da se radi o obimnom i kompleksnom predmetu, te da Tužiteljstvo tek treba ispitati veliki broj svjedoka koji su identificirani, pribaviti i analizirati kompletnu financijsku dokumentaciju. U svezi s tim da opasnost od utjecaja na svjedoke ili suučesnike mora biti konkretizirana, Sud BiH je naveo da nije potrebno dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke nego da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja kao i da bi apelant i dr. mogli imati koristi od tog utjecaja, neovisno o tome da li ima izravnih dokaza da su apelant i dr. bili izravno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje kaznenog postupka.

13. U odnosu na žalbene navode u svezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a i da se ne može primijeniti zato što apelant i ostali osumnjičeni nisu kažnjavani, Sud BiH je istakao da nisu utemeljeni. Naime, za predmetna kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i postoje „naročite okolnosti“ koje se ogledaju prvenstveno u kontinuitetu i brojnosti poduzetih radnji u predmetnim djelima i iskazanoj upornosti u vršenju tih djela, tako da se to može smatrati naročitom okolnosti koja opravdava bojazan da bi apelant i dr. boravkom na slobodi ponovili ili nastavili sa vršenjem kaznenih djela. Osim toga, apelantu i dr. stavljaju se na teret brojna i teška kaznena djela (organizirani kriminal u svezi s pranjem novca, zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, nesavjesno gospodarsko poslovanje, lažni stečaj, zlouporaba u postupku privatizacije, te davanje dara i drugih oblika koristi). Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je, pravilno cijeneći brojnost kaznenih djela i njihovu težinu, te postojanje osnovane sumnje da se apelant i dr. dulji vremenski period bave predmetnim kaznenim djelima (od 2004. godine do 2010. godine), te da su uposlenici u tim tvrtkama na taj način dovedeni u vrlo tešku materijalnu i egzistencijalnu situaciju, izveo pravilan zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju pritvor.

14. U svezi sa žalbenim navodima o primjeni blažih mjera, sud BiH je naveo da se prisutnost apelanta i ostalih osumnjičenih i uspješno vođenje kaznenog postupka ne bi osiguralo niti jednom drugom mjerom osim pritvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da Tužiteljstvo BiH samo na strani 7. prijedloga za produljenje pritvora spominje njegovo ime, i to svega u dvije rečenice „davanja pozajmica“ i „sa sumnjivim transakcijama oko kupovine dionica za sredstva nepoznatog porijekla“, dok se u ostalom prijedlogu niti u priloženim dokazima nigdje ne spominje njegovo ima, što nije niti moguće zato što je on napustio funkciju izvršnog direktora za komercijalne poslove kao i Ortačku grupu koja je kupila u postupku privatizacije dionice tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica, tako da on nije sudjelovao u navodnim nezakonitim radnjama. Apelant navodi da je Tužiteljstvo na ročištu za produljenje pritvora konstatiralo da ne postoji osnovana sumnja da je apelant tijekom 2008, 2009. i 2010. godine imao bilo kakvog utjecaja u tvrtki „Granit“ d.d. Jablanica. Apelant navodi da je sudu dostavljeno dovoljno argumenta da ne postoje razlozi za produljenje pritvora, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 132. stavak 1. točka b) i c) KZ BiH. Apelant ističe da on ni na koji način ne može utjecati na svjedoke, niti prikriti ili uništiti dokaze budući da su dokazi već u posjedu Tužiteljstva BiH. Osim toga, u pobijanim rješenjima nije konkretizirano kako i na koji način bi on mogao utjecati na tijek postupka. Apelant navodi da nije objektivizirano da zbog prirode i težine kaznenog djela postoji opasnost da bi on ponovio kazneno djelo, odnosno da to nije objektivno moguće, jer više ne sudjeluje u bilo kakvim radnjama u tvrtki „Granit“ d.d. Jablanica niti u bilo kojoj drugoj tvrtki koja je obuhvaćena istragom.

16. Apelant je dopisom od 24. travnja 2010. godine urgirao da se postupa u predmetu i naveo da Tužiteljstvo BiH odbija da mu omogući da iznese svoju obranu i dostavio zahtjeve za preispitivanje pritvora od 22. travnja 2010. godine i zahtjev za iznošenje obrane od 6. travnja 2010. godine koje je navodno (zahtjevi bez prijemnog pečata) uputio Sudu BiH i Tužiteljstvu BiH.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je istakao da je izvanraspravno i apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo za donošenje svojih odluka, tako da apelantovi navodi nisu utemeljeni. U tijeku je pribavljanje financijske i poslovne dokumentacije o poslovanju tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica i drugih tvrtki, obrada prikupljenih dokaza, te predstoji saslušanje većeg broja svjedoka od kojih su većina uposlenici tvrtke „Granit“ d.d. Jablanica, dok su jedni uposlenici ostalih tvrtki koje su uključene u izvršenje kaznenog djela pranja novca tako da bi puštanjem na slobodu mogli utjecati na ove svjedoke. Nadalje, kako se apelantu stavljaju na teret veoma teška kaznena djela, te imajući u vidu njihovu brojnost i težinu, kao i osnovanu sumnju da apelant izvršenje kaznenih djela ponavlja već izvjestan vremenski period od 2004. do 2010. godine, to ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdaju bojazan da će apelant ponoviti kaznena djela za koja se tereti.

18. Tužiteljstvo BiH je navelo da je njegova uloga u ovom predmetu bila uobičajena da je davalo prijedloge za određivanje, odnosno produljenje pritvora. Apelacija nije utemeljena, odnosno nema kršenja apelantovog prava na osobnu slobodu i sigurnost, tim prije što je Sud BiH, odmah po ispunjenju uvjeta, apelanta i pustio iz pritvora Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-10/892 od 26. lipnja 2010. godine.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o kaznenom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03 do 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

[...] Članak 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor mu se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače;

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, [...].

VI. Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KRN- 10/892 od 7. travnja 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. travnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 19. travnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

Članak II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.

Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1.c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

25. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, kojima mu je produljen pritvor, povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s člankom 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog članka, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

27. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen, odnosno produljen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala u svezi s kaznenim djelom pranja novca i drugih kaznenih djela iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka b) i c) ZKP-a. Dakle, apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Međutim, obrazloženja pobijanih odluka sadrže detaljno navođenje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna kaznena djela (akt Agencije za privatizaciju upućenom glavnom tužitelju Tužiteljstva BiH, izvještaj Uprave za neizravno oporezivanje BiH, dopis Agencije za istrage i zaštitu, naredbe Suda BiH na temelju kojih su izvršeni pretresi apelanta i dr. i prostora koji koriste i tvrtke „TEF“ d.o.o. Sarajevo, te iskazi svjedoka). Nadalje apelant smatra da on ni na koji način ne može utjecati na svjedoke, niti prikriti ili uništiti dokaze budući da su dokazi već u posjedu Tužiteljstva BiH, uostalom pobijanim rješenjima nije konkretizirano kako i na koji način bi on mogao utjecati na tijek postupka. Iz obrazloženja pobijanih odluka slijedi da Tužiteljstvo BiH planira saslušati veći broj svjedoka, među kojim su uposlenici tvrtke „Granit Jablanica“ d.d. Sarajevo i ostalih tvrtki koje su uključene u izvršenje predmetnih kaznenih djela, tako da bi apelant ukoliko bi bio na slobodu, mogao iskoristiti svoj položaj i autoritet i izvršiti utjecaj na ove svjedoke u smislu davanja lažnog iskaza na glavnom pretresu, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, a posebno dokaze koji se odnose na financijsku dokumentaciju tvrtke „Granit Jablanica“ d.d. Sarajevo. Osim toga, radi se o obimnom i kompleksnom predmetu i dovoljno je da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke, kao i da bi apelant mogao imati koristi od tog utjecaja. Dalje, apelant navodi da nije objektivizirano da zbog prirode i težine kaznenog djela postoji opasnost da bi on ponovio kazneno djelo, odnosno da to nije objektivno moguće, jer više ne sudjeluje u bilo kakvim radnjama u tvrtki „Granit“ d.d. Jablanica niti u bilo kojoj drugoj tvrtki koja je obuhvaćena istragom. Iz obrazloženja pobijanih odluka slijedi da se za predmetna kaznena djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i da postoje „naročite okolnosti“ koje se ogledaju prvenstveno u kontinuitetu i brojnosti poduzetih radnji u predmetnim djelima i iskazanoj upornosti u vršenju tih djela, tako da se to može smatrati naročitom okolnosti koja opravdava bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili nastavio s vršenjem kaznenih djela. Osim toga, apelantu se stavljaju na teret brojna i teška kaznena djela i postoji osnovana sumnja da se apelant dulji vremenski period bavi predmetnim kaznenim djelima (od 2004. godine do 2010. godine). Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna kaznena djela i posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) i c) ZKP BiH, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije niti proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je apelantu pobijanim rješenjima produljen pritvor, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

28. U odnosu na apelantove navode u dopisu da mu Tužiteljstvo BiH odbija mogućnost da iznese svoju obranu, Ustavni sud uočava de iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je povodom prijedloga za produljenje pritvora Tužiteljstva BiH održano ročište 25. ožujka 2010. godine, kada je apelantu i dr. data mogućnost da se izjasne o svim činjenicama, okolnostima i dokazima na kojim Tužiteljstvo BiH temelji svoj prijedlog, koju mogućnost su oni i iskoristili. Ustavni sud nalazi da apelant ne nudi dokaze za suprotno (Ustavnom sudu dostavljen zahtjev za iznošenje obrane od 6. travnja 2010. godine, upućen Tužiteljstvu BiH, bez prijemnog pečata). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije, u postupku radi produljenja pritvora, kada pobijane odluke sadrže argumentirano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna kaznena djela, o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike, te o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili nastavio sa vršenjem kaznenih djela.

31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1387/10 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio