Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3783/09 (M. K. iz Pala, Reuf Bećirović iz mjesta Puračić kod Lukavca, Z. Š. iz Bijeljine, Šuhra Bašić iz mjesta Kozaruša kod Prijedora, F. K. iz Sarajeva, Sabina Bešić iz mjesta Kozarac kod Prijedora, R. B. i drugi)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nehumano postupanje
- Porodični život
- Nestale osobe
- Privatni život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3783/09
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3783/09, rješavajući apelacije Milene Kusmuk i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine:
AP br. 3783/09 Milene Kusmuk, AP 4050/09 Reufa Bećirovića, AP 634/11 Zorana Šebeza, AP 980/11 Šuhre Bašić, AP 981/11 Fatihe Kurtović, AP 982/11 Sabine Bešić, AP 983/11 Razije Bašić, AP 984/11 Refike Sivac, AP 985/11 Mustafe Kapetanovića, AP 986/11 Namke Talić, AP 2324/11 Zorana Mamića, AP 4677/11 Mevlide Mujkanović i Amele Jakupović rođ. Mujkanović, AP 268/12 Zejnebe Delkić, Muhameda Delkića i Medine Učambarlić rođ. Delkić , AP 1197/12 Hatke Brakić, Eldina Brakića, Admira Brakića i Nermine Brakić, AP 1213/12 Derviše Bačić, AP 1284/12 Namke Alagić, Džemile Alagić, Kemala Alagića, Alena Alagića i Amira Alagića, AP 1298/12 Šahe Karagić, AP 1424/12 V. G., AP 1427/12 Irzine Hodžić, Mirzeta Hodžića i Medine Talić, AP 1429/12 Ize Hodžić, Edina Hodžića, Emine Hadžić, Edine Hopovac i Elvedine Jakupović, AP 1651/12 Hajrije Karabašić, AP 1652/12 Asije Hajrudin i Fatime Hajrudin, AP 1724/12 Semke Hegić, Midhata Hegića i Suvade Hegić, AP 1731/12 Feride Elezović i Aide Ičić, AP 2211/12 Vezire Bašić i Indire Kaltak, AP 2344/12 Mirzete Sadić, Dine Nasić i Selme Nasić , AP 2434/12 Rabije Bešić, Hajrije Deumić, Halida Bešića, Sadije Bešić i Sabihe Bešić, AP 2514/12 Mirsade Hopovac, Hilme Hopovca, Mirzeta Hopovca i Azre Hegić, AP 2590/12 Asima Hopovca, AP 2658/12 Fikrete Hopovac, Amira Hopovca i Elvire Malojčić, AP 2660/12 Ahmeta Džolića, Azemine Džolić, Rasima Džolića i Fikrete Redžić i AP 2661/12 Fatime Mujkanović i Ismete Mujkanović.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koji su dužni da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema ove odluke, putem Instituta za nestala lica apelantima dostave sve dostupne i raspoložive podatke o okolnostima nestanka članova njihove porodice koji su nestali u toku rata na području Bosne i Hercegovine i da hitno i bez daljnjeg odlaganja putem nadležnih organa preduzmu sve aktivnosti u okviru svojih nadležnosti da se u predmetnim slučajevima sprovedu sveobuhvatne i temeljite istrage o nestanku članova porodice apelanata, te da ih o rezultatima istrage obavijeste.
Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. U periodu od oktobra 2009. godine do jula 2012. godine, zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Milena Kusmuk iz Pala, Reuf Bećirović iz mjesta Puračić kod Lukavca, Zoran Šebez iz Bijeljine, Šuhra Bašić iz mjesta Kozaruša kod Prijedora, Fatiha Kurtović iz Sarajeva, Sabina Bešić iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Razija Bašić iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Refika Sivac iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Mustafa Kapetanović iz Prijedora, Namka Talić iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Zoran Mamić iz Novog Šehera, Mevlida Mujkanović i Amela Jakupović rođ. Mujkanović, obje iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Zejneba Delkić, Muhamed Delkić i Medina Učambarlić rođ. Delkić, svi iz Donjeg Vakufa, Hatka Brakić, Eldin Brakić, Admir Brakić i Nermin Brakić, svi iz Prijedora, Derviša Bačić iz Prijedora, Namka Alagić, Džemila Alagić, Kemal Alagić, Alen Alagić i Amir Alagić, svi iz Prijedora, Šaha Karagić iz Prijedora, V. G. iz Sarajeva, Irzina Hodžić, Mirzet Hodžić i Medina Talić, svi iz Prijedora, Iza Hodžić, Edin Hodžić, Emina Hadžić, Edina Hopovac i Elvedina Jakupović, svi iz Prijedora, Hajrija Karabašić iz Prijedora, Asija Hajrudin i Fatima Hajrudin, obje iz Prijedora, Semka Hegić, Midhat Hegić i Suvada Hegić, svi iz mjesta Brezičani kod Prijedora, Ferida Elezović i Aida Ičić, obje iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Vezira Bašić i Indira Kaltak, obje iz Prijedora, Mirzeta Sadić, Dina Nasić i Selma Nasić, svi iz Prijedora, Rabija Bešić, Hajrija Deumić, Halid Bešić, Sadija Bešić i Sabiha Bešić, svi iz mjesta Kozarac kod Prijedora, Mirsada Hopovac, Hilmo Hopovac, Mirzet Hopovac i Azra Hegić, svi iz Prijedora, Asim Hopovac iz Prijedora, Fikreta Hopovac, Amir Hopovac i Elvira Malojčić, svi iz Prijedora, Ahmet Džolić, Azemina Džolić, Rasim Džolić i Fikreta Redžić, svi iz Prijedora, te Fatima Mujkanović i Ismeta Mujkanović, obje iz mjesta Kozarac kod Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti). II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3783/09. Spojene su sljedeće apelacije: br. AP 4050/09, AP 634/11, AP 980/11, AP 981/11, AP 982/11, AP 983/11, AP 984/11, AP 985/11, AP 986/11, AP 2324/11, AP 4677/11, AP 268/12, AP 1197/12, AP 1213/12, AP 1284/12, AP 1298/12, AP 1424/12, AP 1427/12, AP 1429/12, AP 1651/12, AP 1652/12, AP 1724/12, AP 1731/12, AP 2211/12, AP 2344/12, AP 2434/12, AP 2514/12, AP 2590/12, AP 2658/12, AP 2660/12 i AP 2661/12, dakle, ukupno 32 apelacije.
3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 21. septembra 2012. godine tražio od Instituta za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) da dostavi odgovor na apelacije, a 20. novembra 2012. godine je i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatražen odgovor na apelacije.
4. Institut je odgovor na apelacije dostavio 16. oktobra 2012. godine, a Tužilaštvo BiH je odgovore na pojedine apelacije dostavljalo sukcesivno, i to 29. novembra 2012. godine, 3, 5, 13. i 17. decembra 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocima apelacija 31. oktobra 2012. godine i 4. decembra 2012. godine.
6. U predmetima br. AP 4677/11, AP 268/12, AP 1197/12, AP 1213/12, AP 1284/12, AP 1298/12, AP 1427/12, AP 1429/12, AP 1651/12, AP 1652/12, AP 1724/12, AP 2434/12, AP 2514/12 i AP 2660/12 apelanti su podnescima dopunili apelacije.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Apelacije br. AP 3783/09 i AP 1424/12 koje se odnose na lica nestala na području Sarajeva
8. Apelantkinja Milena Kusmuk traži supruga (Ratko Kusmuk) koji je u avgustu 1992. godine nestao na Trebeviću, u mjestu Čolina Kapa, o čijoj sudbini do danas nema nikakvih saznanja. Tijelo apelantkinjinog supruga još uvijek nije pronađeno.
9. Apelantkinja V. G. navodi da do danas nije ništa saznala o sudbini supruga i sina (B. G. i M. G.), koje su u junu 1992. godine odvela nepoznata naoružana lica iz porodične kuće na Vracama. Njihova tijela još uvijek nisu pronađena.
10. Obje apelantkinje su dostavile dokaz da su nestanak srodnika prijavile Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (u daljnjem tekstu: MKCK) pred kojim je otvoren zahtjev za traženje njihovih srodnika, a apelantkinja V. G. je dostavila i potvrdu Instituta.
Apelacije br. AP 4050/09 i AP 2324/11 koje se odnose na lica nestala na području opštine Sokolac
11. Apelant Reuf Bećirović traži svoga sina (Husein Bećirović) koji je, prema saznanjima, ranjen u maju 1992. godine u mjestu Bešića Brdo, odakle je prebačen u ratnu bolnicu na Sokocu od kada mu se gubi svaki trag. Do danas nije saznao ništa o sudbini svoga sina. Apelant je uz apelaciju dostavio potvrdu MKCK, kao dokaz da je nestanak sina prijavio nekoj od relevantnih institucija koje se bave pitanjem nestalih lica, ali, kako navodi, tijelo njegovog sina još uvijek nije pronađeno.
12. Apelant Zoran Mamić traži svoga brata (Dragan Mamić) koji je kao pacijent Psihijatrijske bolnice na Sokocu nestao u julu 1992. godine. Apelant je nestanak prijavio svim relevantnim institucijama u BiH, ali je i sam, bezuspješno, u više navrata od zaposlenika bolnice pokušavao da dođe do informacija o nestalom bratu, koji je, prema izjavama zaposlenika, samoinicijativno napustio bolnicu u julu 1992. godine od kada mu se gubi trag. Tijelo njegovog brata nije pronađeno. Apelant je dostavio potvrdu MKCK o davanju podataka za popunjavanje ante mortem upitnika.
Apelacija broj AP 634/11 koja se odnosi na lice nestalo na području Bugojna
13. Apelant Zoran Šebez traži oca (Anđelko Šebez) koji je, prema saznanjima, zarobljen u maju 1992. godine u Bugojnu zajedno sa majkom koja je u septembru 1992. godine razmijenjena, ali o sudbini oca od tada nije ništa saznao. Nestanak je prijavio svim relevantnim institucijama koje se bave pitanjem nestalih lica tokom rata u BiH, a kao dokaz je dostavio potvrdu MKCK. Tijelo njegovog oca još uvijek nije pronađeno. Apelacije br. AP 983/11, AP 984/11 i AP 985/11 koje se odnose na lica nestala na području Korićanskih stijena
14. Apelanti Razija Bašić, Refika Sivac i Mustafa Kapetanović traže nestale članove porodice (Rasim Bašić, Merzuk Sivac i Alija Kapetanović) koji su u avgustu 1992. godine prilikom deportacije iz logora Trnopolje izvedeni iz konvoja zajedno sa grupom od oko 200 muškaraca na Vlašiću, na Korićanskim stijenama, od kada o njima više nemaju nikakvih saznanja iako su nestanak prijavili svim relevantnim institucijama u BiH, a kao dokaz priložili su potvrde Instituta. Prema navodima apelanata, tijela njihovih nestalih srodnika još uvijek nisu pronađena.
Apelacije koje se odnose na lica nestala na području Prijedora tokom 1992. godine
15. Apelacije br. AP 980/11, AP 981/11, AP 982/11, AP 986/11, AP 4677/11, AP 268/12, AP 1197/12, AP 1213/12, AP 1284/12, AP 1298/12, AP 1427/12, AP 1429/12, AP 1651/12, AP 1652/12, AP 1724/12, AP 1731/12, AP 2211/12, AP 2344/12, AP 2434/12, AP 2514/12, AP 2590/12, AP 2658/12, AP 2660/12, AP 2661/12 su podnesene povodom nestanka članova porodica apelanata na širem području Prijedora- mjesta Kozarac, Kozaruša, Rizvanovići, Brđani, Bišćani, Hegići, Trnopolje, Čarakovo, Orlovci, te naselje Žeger. Apelacijama se ukazuje da apelanti ništa ne znaju o članovima svojih porodica koji su nestali 1992. godine. Apelacije su podnijeli Šuhra Bašić, Fatiha Kurtović, Sabina Bešić, Namka Talić, Mevlida Mujkanović i Amela Jakupović rođ. Mujkanović, Zejneba Delkić, Muhamed Delkić i Medina Učambarlić rođ. Delkić, Hatka Brakić, Eldin Brakić, Admir Brakić i Nermin Brakić, Derviša Bačić, Namka Alagić, Džemila Alagić, Kemal Alagić, Alen Alagić i Amir Alagić, Šaha Karagić, Irzina Hodžić, Mirzet Hodžić i Medina Talić, Iza Hodžić, Edin Hodžić, Emina Hadžić, Edina Hopovac i Elvedina Jakupović, Hajrija Karabašić iz Prijedora, Asija Hajrudin i Fatima Hajrudin, Semka Hegić, Midhat Hegić i Suvada Hegić, Ferida Elezović i Aida Ičić, Vezira Bašić i Indira Kaltak, Mirzeta Sadić, Dina Nasić i Selma Nasić, Rabija Bešić, Hajrija Deumić, Halid Bešić, Sadija Bešić i Sabiha Bešić, Mirsada Hopovac, Hilmo Hopovac, Mirzet Hopovac i Azra Hegić, Asim Hopovac, Fikreta Hopovac, Amir Hopovac i Elvira Malojčić, Ahmet Džolić, Azemina Džolić, Rasim Džolić i Fikreta Redžić, te Fatima Mujkanović i Ismeta Mujkanović. Zajedničko za većinu apelanata je tvrdnja da su članovi njihovih porodica (Ekrem Bašić, Hakija Kurtović, Rifet Bešić, Hasan Talić, Alija Mujkanović, Omer Delkić, Adem Brakić, Sulejman Bačić, Džemal Alagić, Munib Karagić, Latif Hodžić, Osman Hodžić, Smail Karabašić, Husein Hajrudin, Jasmin Hajrudin, Said Hegić, Rifat Elezović, Hasan Bašić, Zlatan Bašić, Sajid Sadić, Ibrahim Bešić, Husein Hopovac, Jasim Hopovac, Hamed Hopovac, Besim Džolić, Kasim Džolić, Resim Džolić, Muhamed Mujkanović i Halid Mujkanović) tokom 1992. godine odvedeni iz svojih kuća od nepoznatih naoružanih lica od kada im se gubi svaki trag. Uglavnom, većina apelanata je navela da o njihovoj sudbini nema nikakvih saznanja, dok su pojedini apelanti naveli da imaju saznanja da su njihovi nestali srodnici ubrzo nakon odvođenja ubijeni, odnosno da su, prema njihovim saznanjima, odvedeni u logore Keraterm i Trnopolje, ali da više od toga do danas nisu saznali. Niti jedan apelant nije pronašao tijelo svog nestalog srodnika iako su nestanak prijavili svim relevantnim institucijama u BiH, a kao dokaz priložili su potvrde Instituta.
IV.Apelacije
a) Navodi iz apelacija
16. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata da saznaju istinu o sudbini nestalih srodnika, da se utvrde okolnosti njihovog nestanka, da se utvrdi ko je odgovoran za njihov nestanak, da se odgovorni primjereno kazne, te da se naloži nadležnim tijelima da apelantima dostave sve raspoložive i dostupne informacije u pogledu okolnosti pod kojima je došlo do njihovog nestanka i da se u vezi s tim pokrenu nepristrane i temeljite istrage. Većina apelanata je tražila da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, zbog toga što ne znaju šta se desilo sa članovima njihove porodice, pozivajući se na sljedeće povrede prava: prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne budu podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, prava na slobodu i bezbjednost lica iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Samo pojedini apelanti su se pozvali na povredu i ostalih ustavnih prava iz člana II/3c), e), g), h), i), j), k), l) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. U apelacijama br. AP 634/11, AP 980/11, AP 981/11, AP 982/11, AP 983/11, AP 984/11, AP 985/11 i AP 986/11 apelanti nisu precizirali prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za koja smatraju da su im povrijeđena, ali se iz navoda apelacija, odnosno dokaza priloženih uz apelacije može zaključiti da se radi o pravima koja su već pobrojana i na koja se većina apelanata i pozvala.
18. U vrlo iscrpnim apelacijama br. AP 4677/11, AP 268/12, AP 1197/12, AP 1213/12, AP 1284/12, AP 1298/12, AP 1427/12, AP 1429/12, AP 1651/12, AP 1652/12, AP 1724/12, AP 1731/12, AP 2211/12, AP 2344/12, AP 2434/12, AP 2514/12, AP 2590/12, AP 2658/12, AP 2660/12 i AP 2661/12 apelanti su naveli da se Zakon o nestalim licima koji je donesen 2004. godine ne sprovodi adekvatno. S tim u vezi, istakli su da nadležne institucije u BiH kasne sa ispunjenjem svojih zakonom preuzetih obaveza, odnosno kasne da, u skladu sa preuzetim obavezama, obezbijede operativno funkcionisanje Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH, čime se direktno krše njihova Ustavom zaštićena prava, uključujući i princip vladavine prava predviđen članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Naveli su da je obaveza države da po službenoj dužnosti sprovede odgovarajuću istragu o kršenjima ljudskih prava, a da bi se ta istraga smatrala efektivnom prema međunarodnim standardima, istraga mora biti brza, temeljita, nezavisna i nepristrasna. Osim toga, istakli su da istraga mora biti inicirana po službenoj dužnosti, bez obzira da li je žrtva ili porodica podnijela krivičnu prijavu, jer u slučajevima prisilnog nestanka, obaveza sprovođenja istrage traje sve dok se žrtva ili njeni posmrtni ostaci ne pronađu, pa čak i nakon toga. Apelanti su naveli da su preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da nestanak svojih nestalih srodnika prijave svim relevantnim institucijama u BiH koje se bave pitanjem nestalih, uključujući i Tužilaštvo BiH, ali prema njihovoj ocjeni, nadležne institucije su propustile da sprovedu odgovarajuće istrage, te su na taj način uskraćeni za informacije o okolnostima nestanka srodnika. Istakli su da su svoje nestale članove porodice morali proglašavati umrlim kako bi obezbijedili socijalnu i pravnu zaštitu, što samo po sebi predstavlja nečovječno postupanje protivno članu 3 Evropske konvencije, tako da se njihovi nestali srodnici vode kao umrli iako se o njihovoj sudbini i lokaciji posmrtnih ostataka još uvijek ništa ne zna. Osim toga, naveli su da nadležne institucije ništa nisu preduzele da sprovedu Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04, niti je zbog toga Tužilaštvo BiH krivično procesuiralo odgovorna lica za krivično djelo nesprovođenja odluka Ustavnog suda iz člana 239 Krivičnog zakona BiH. Tražili su i isplatu naknade na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, odnosno zbog kršenja prava na suđenje u «razumnom» roku, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a sve u skladu sa praksom Ustavnog suda.
19. U dopunama apelacija apelanti su informisali Ustavni sud da su se tokom 2011. godine obraćali Tužilaštvu BiH zahtjevom za dobijanje informacija u vezi sa nestankom i ubistvom njihovih srodnika. U vezi s tim apelanti su istakli da su nezadovoljni odgovorima Tužilaštva BiH, jer iz njih proizilazi da se opisana istraga ne sprovodi u skladu sa međunarodnim standardima. Naime, apelanti su naveli da su istrage koje je Tužilaštvo BiH pokrenulo više generalnog karaktera, odnosno da se Tužilaštvo BiH ne bavi konkretnim okolnostima ubistva i nestanka njihovih srodnika, a kao dokaz tome navode da niko od apelanata do sada nije kontaktiran od Tužilaštva BiH, niti je pozvan da svjedoči, iako su apelanti u zahtjevima navodili i imena svjedoka koji su prisustvovali ubistvima njihovih srodnika, kao i imena lica koja su to učinila. Prema mišljenju apelanata, neosvrtanje na jako bitne činjenice koje su u zahtjevima navodili, kao i potencijalne identifikovane svjedoke ukazuje na kontinuirano grubo kršenje njihovih prava, kao i prava njihovih nestalih srodnika, te otkriva problem neizvršavanja proceduralnih obaveza nadležnih organa vlasti Bosne i Hercegovine i ukazuje na bezobziran stav nadležnih organa koji otežava patnje najbližih članova porodice. Prema ocjeni apelanata, time se ugrožava i dokazni materijal – svjedočenje lica koja bi mogla razotkriti činjenice vezane za konkretne zločine, s obzirom na starost svjedoka, što može u slučaju daljnjeg neblagovremenog saslušanja i sprovođenja istrage, dovesti do nekažnjavanja počinilaca.
20. Tužilaštvo BiH je u AP broj 268/12, odgovarajući na zahtjev apelanta, navelo da u vezi sa nestankom njihovog srodnika nije postojala prijava, niti se vodila istraga, te da su podaci iz zahtjeva veoma šturi, ali da će Tužilaštvo BiH, radi otkrivanja počinilaca, donijeti naredbu o sprovođenju istraga protiv nepoznatih lica i odrediti ovlašćeno službeno lice koja će sprovoditi određene istražne radnje. U odgovoru je još navedeno da u bazi podataka kojom Tužilaštvo BiH raspolaže, osim mjesta i vremena nestanka njihovog srodnika, ne postoje drugi podaci.
21. Tužilaštvo BiH je na traženje apelanata u većini odgovora uopšteno informisalo apelante o istražnim aktivnostima koje se sprovode protiv većeg broja lica koja su učestvovala u napadu na nesrpsko stanovništvo na području Prijedora, naznačivši da se radi o predmetima koje je Tužilaštvo BiH obavezno procesuirati u roku od sedam godina od usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.
22. U predmetu broj AP 4677/11 Tužilaštvo BiH je na lični zahtjev apelanata obavijestilo apelante da je u konkretnom slučaju donesena naredba o nesprovođenju istrage, budući da njihov nestali srodnik u inkriminisanom periodu nije imao status zaštićenog lica po odredbama čl. IV i III Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine, te da ne postoji osnov sumnje koji bi ukazivao da je smrt nestalog člana porodice uzrokovana počinjenjem krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz glave XVII KZBiH.
b) Odgovori na apelaciju
23. Institut je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakao da je ta institucija počela da radi 1. januara 2008. godine, ali da je punim kapacitetom počela da radi 1. aprila 2009. godine nastavljajući ranije započete aktivnosti, istovremeno stvarajući uslove koji su bili neophodni za ubrzanje procesa traženja nestalih lica. Navedeno je da je na području BiH uspostavljeno pet područnih i 10 terenskih kancelarija, kako bi se na taj način stvorili uslovi za brži i efikasniji proces traženja nestalih lica, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Pojašnjeno je da su istražioci Instituta svakodnevno na terenu radi prikupljanja informacija o potencijalnim grobnicama i radi uspostavljanja kontakata sa svjedocima, pa se time potvrđuju napori Instituta u procesu traženja nestalih lica, pronalazaka grobnica i rasvjetljavanja istine o sudbini nestalih.
24. O pitanju nestalih lica vezano za podnesene apelacije navedeno je da je Institut izvršio uvid u službene evidencije i ustanovio da nema nikakavih promjena u vezi sa statusom nestalih lica iz apelacija, izuzev u slučaju Merzuka Sivca (suprug apelantkinje Refike Sivac), čiji su posmrtni ostaci pronađeni u periodu od 15. do 20. maja 2003. godine na lokalitetu Korićanskih stijena, te da je izvršena preliminarna identifikacija putem metode DNK. Uvidom u službene evidencije još je utvrđeno da za sva nestala lica ima dovoljno uzoraka krvi za eventualnu identifikaciju DNK, izuzev za Sulejmana Bačića, rođenog 8. februara 1943. godine, nestalog u Prijedoru. Institut je naglasio da je nekim slučajem ijedno od nestalih lica koje je navedeno u predmetnim apelacijama ekshumirano, usporedba DNK profila dovela bi do podudaranja DNK krvnih uzoraka srodnika i DNK skeletnih ostataka nestalog lica, što bi otvorilo put konačnoj identifikaciji, a budući da to nije slučaj, vjeruje se da navedena lica nisu ni ekshumirana.
25. U odgovoru je dat pregled svih do sada realizovanih aktivnosti, te aktivnosti koje se planiraju na pronalasku nestalih. Istaknuto je da su u periodu od 16. jula 1998. godine do 30. oktobra 2012. godine izvršene ekshumacije iz 416 pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica na području Prijedora, 32 na području drugih opština, četiri lokacije je ekshumirao ICTY i jedna na području Republike Hrvatske, što ukupno čini 453 lokacije, a da se među prikazanim lokacijama nalaze i lokacije koje se pominju u apelacijama kao mjesto nestanka srodnika apelanata. Istaknuto je da je na navedenim lokacijama ekshumirano ukupno 2.150 žrtava, od čega su identifikovana 1.903 tijela. Institut je naglasio da se navedeni broj lokacija odnosi isključivo na lokacije na kojima su pronađeni posmrtni ostaci nestalih lica, a da je broj pregledanih, sondiranih i posjećenih lokacija znatno veći i prelazi broj od 2.000.
26. Na kraju je istaknuto da je od 1. januara 2011. godine nadležnost za izdavanje naloga za ekshumaciju preuzelo Tužilaštvo BiH, što će ubrzati iskop posmrtnih ostataka iz grobnica koje su locirane i za koje se čeka nalog, te da će se i dalje preduzimati sve potrebne aktivnosti koje će omogućiti što brži pronalazak nestalih lica, te da očekuju da će, uz pomoć nadležnih institucija i lica koja su bili svjedoci ratnih zločina, riješiti i slučaj nestanka lica iz apelacija.
27. U odgovorima na apelacije (iako je Ustavni sud tražio izjašnjenje za sve predmetne apelacije, Tužilaštvo BiH to nije učinilo) Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da navodi iz apelacija ne ukazuju na kršenje bilo kojeg od prava zaštićenih Ustavom BiH u vezi sa Evropskom konvencijom. U svim odgovorima je navedeno da Tužilaštvo BiH smatra da podnesene apelacije ne sadrže sve neophodne elemente koji su propisani Pravilima Ustavnog suda, niti apelacije navode ili konkretno opisuju povrede odredaba Ustava BiH u vezi sa Evropskom konvencijom. U pojedinim odgovorima Tužilaštvo BiH je navelo da se u vezi sa događajima iz apelacija sprovode istražne radnje, da se kontinuirano prikupljaju dokazi, ali da još uvijek nisu donesene tužilačke odluke. U prilogu nekih odgovora Tužilaštvo BiH je dostavilo dokaze u vezi sa postupcima koji se sprovode. Zatim, u pojedinim odgovorima Tužilaštvo BiH je istaklo da su neki predmeti zavedeni nakon dostavljanja spisa od nadležnih entitetskih tužilaštava, odnosno tek nakon podnesene prijave srodnika nestalih lica koji su zavedeni u KTN-RZ upisnike, budući da počinioci nisu identifikovani, naglašavajući da se iz pojedinih prijava ne može pouzdano utvrditi ko su počinioci i da li je nestanak pojedinih lica iz apelacija uzrokovan počinjenjem krivičnog djela. Još je navedeno da su u toku kontinuirani procesi prikupljanja informacija, ekshumacija i identifikacija svih nestalih lica.
V.Relevantni propisi
28. Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini:
Član V Strane će obezbijediti informacije preko mehanizama traganja MKCK svim nestalim licima. Strane će takođe u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih.
29. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine:
Član 33. st. 1. i 3.
Čim to okolnosti dopuste, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Pomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje. Podaci o licima čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta ili nacionalnih društava Crvenog krsta (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu urediće da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje.
30. Zakon o nestalim licima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 50/04): Član 3.
(Pravo da se zna) Pravo članova porodice nestalih lica jeste da saznaju za sudbinu nestalih članova porodice i rodbine, njihovo boravište/prebivalište, ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa, ukoliko je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke.
Član 4.
(Obaveza obezbjeđenja informacija) U skladu sa članom 3. ovog zakona, organi i institucije Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republika Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni za odbranu, pravosuđe, unutrašnje poslove, i drugi organi nadležni za traženje nestalih lica u Bosni i Hercegovini i drugi entitetski, kantonalni i opštinski organi koji, u skladu sa svojim nadležnostima rješavaju slučajeve u vezi s nestankom lica iz i u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nadležne vlasti u BiH), obavezni su pružiti raspoložive informacije porodicama nestalih, nadležnim institucijama za traženje nestalih lica kao i svu potrebnu pomoć koja se odnosi na proces unapređenja traženja i rješavanja slučajeva nestanka lica iz/u Bosni i Hercegovini. Član 6.
(Obaveznost razmjene i saradnje) Nadležne vlasti u BiH obavezne su međusobno da razmjenjuju informacije koje se odnose na proces traženja i utvrđivanja sudbine i identiteta nestalih lica. S ciljem unapređenja procesa traženja, nadležne vlasti u BiH posebno sarađuju s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta (MKCK), Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP), Institutom za nestala lica i Društvom crvenog krst/križa BiH, u skladu sa njihovim mandatima.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08):
Član 17.
Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 35.
(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnost Suda.
(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]
d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini, […] (3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
32. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08):
Član 17.
Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 43.
(1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.
(2) Tužilac ima pravo i dužnost da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]
d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj, […] 3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10):
Član 18.
Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 45.
(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnost suda.
(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.
b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom […]
d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Federaciji. […] (3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestviju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
VI.Dopustivost i meritum
34. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije pokreću pitanja povrede prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 129/04 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritimu broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05 i "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 72/05, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj Odluci broj AP 129/04 Ustavni sud je, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, zaključio da su članovi porodica nestalih lica bili izloženi nehumanom postupanju, koje je zabranjeno članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije, budući da su se nestanci desili na području Bosne i Hercegovine, te da nakon nestanka nije sprovedena efikasna istraga o tome, iako je od prestanka ratnih dejstava proteklo više od 10 godina, niti su nadležne vlasti obavijestile članove porodice nestalih lica o sudbini njihovih najbližih. U istoj odluci Ustavni sud je utvrdio i povredu prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zbog toga što su se nestanci desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Republika Srpska), koji i pored obaveze da ispitaju prijave o nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili povodom tog pitanja, odnosno nijednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo sa članovima njihovih porodica, jer nadležni organi vlasti entiteta bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da raspoložive i dostupne informacije o nestalim licima prezentuju apelantima.
Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u predmetu broj AP 143/05 (vidi, Odluka o meritumu broj AP 143/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 80/05, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 193/05 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 3/06, dostupna i na www.ustavnisud.ba), razmatrajući apelacije članova porodice nestalih srodnika, zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti njihovih srodnika, zaključio da činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
35. Dovodeći navedenu praksu iz citiranih odluka u kontekst predmetnih apelacija, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju apelanti ni nakon 17 godina od završetka ratnih sukoba ne znaju ništa o sudbini nestalih najbližih srodnika, niti o okolnostima njihovog nestanka, iako u smislu člana 3 Zakona o nestalim licima na to imaju pravo, a nadležni organi vlasti im do sada nisu pružili informacije o tome šta se desilo sa njihovim nestalim srodnicima, odnosno nisu ih informisali da li su u vezi s tim preduzeli i sproveli bilo kakvu aktivnost, iako su to bili dužni da učine, u smislu člana 4 navedenog zakona.
36. Naime, suština predmetnih apelacija pokreće pitanja u vezi sa pronalaskom tijela nestalih srodnika apelanata, saznanjem o njihovoj sudbini i okolnostima njihovog nestanka i, u vezi s tim, pokretanje sveobuhvatne i nespristrasne istrage radi rasvjetljavanja navedenih okolnosti bez obzira na činjenicu da tijela njihovih nestalih srodnika još uvijek nisu pronađena.
37. Prema informacijama Instituta, u predmetnim apelacijama se radi o nestalim licima čija tijela još uvijek nisu pronađena, izuzev u slučaju Merzuka Sivca, čije je tijelo pronađeno i preliminarno identifikovano. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je citiranom Odlukom broj AP 129/04 naloženo nadležnim organima vlasti da, u skladu sa Zakonom o nestalim licima, obezbijede, između ostalog, i operativno funkcionisanje Instituta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz odgovora Instituta proizilazi da je Institut počeo operativno funkcionisati u aprilu 2009. godine, te da je do sada preduzeo i još uvijek preduzima veliki broj aktivnosti na veoma složenom i odgovornom zadatku u vezi sa pronalaženjem i identifikacijom tijela nestalih lica tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud primjećuje određene pomake u sprovođenju Zakona o nestalim licima, u prvom redu stavljanjem Instituta u operativnu funkciju. Međutim, za rješavanje tako složenog i delikatnog zadatka, prije svega na pronalaženju tijela, te rasvjetljavanju okolnosti njihovog nestanka, potrebna je sveukupna i kontinuirana saradnja na svim nivoima vlasti, paralelno djelovanje svih koju su uključeni u proces traženja nestalih i utvrđivanja okolnosti njihovog nestanka, kao i stalna razmjena informacija, koja mora biti dostupna i raspoloživa apelantima. Navedeno upravo proizilazi iz odgovora Instituta koji je naglasio da očekuje da će uz pomoć nadležnih institucija i lica koja su bili svjedoci ratnih zločina riješiti i predmetne slučajeve.
38. Polazeći od navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju sprovođenje sveobuhvatne i temeljete istrage na utvrđivanju okolnosti nestanka srodnika apelanata, odnosno na otkrivanju počinioca krivičnih djela i njihovo procesuiranje, zapravo najvažniji segment u procesu unapređenja traženja nestalih lica iz apelacija, jer bi rezultati istraga pomogli i Institutu u procesu pronalaženja lokacija na kojima se nalaze posmrtni ostaci srodnika apelanata.
39. Shvatajući značaj koji temeljita i sveobuhvatna istraga ima u procesu traženja nestalih srodnika, pojedini apelanti su, iako sa njima Tužilaštvo BiH do sada niti jednom nije kontaktiralo, samoinicijativno tražili od Tužilaštva BiH podatke u vezi sa nestankom i, kako navode, ubistvom njihovih srodnika, tako da su od Tužilaštva BiH dobijali informacije da se u nekim predmetima sprovode neke istražne radnje.
40. Prema mišljenju Ustavnog suda, sama okolnost da postoje evidencije nestalih lica, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o nestalim licima koje regulišu obavezu da se obezbijede informacije i da se izvrši razmjena i saradnja (čl. 4 i 6 Zakona o nestalim licama) u vezi sa odredbama Zakona o krivičnom postupku koje regulišu obavezu nadležnih tužilaštava, pred ta tužilaštva stavlja obavezu da preduzmu poslove vezane za otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela u smislu obaveze istraživanja spornih događaja, što se u konkretnim slučajevima, dakle, svodi na istraživanja i pronalazak lica koja se mogu dovesti u vezu sa nestankom srodnika apelanata. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su samo pojedini apelanti od Tužilaštava BiH tražili informacije u vezi sa nestankom i ubistvom njihovih srodnika, a da većina apelanata zapravo ne raspolaže podacima da je u konkretnom slučaju pokrenuta bilo kakva aktivnost, odnosno istraga, pa u vezi s tim Ustavni sud podsjeća nadležne organe vlasti da su, u skladu sa zakonskom obavezom, dužni i obavezni da po službenoj dužnosti pokrenu krivično gonjenje u slučaju postojanja krivičnog djela. Ustavni sud posebno naglašava da je od nestanka srodnika apelanata protekao dugi niz godina i da u tom kontekstu svako odlaganje sprovođenja temeljite i sveobuhvatne istrage, s obzirom na vremensku distancu, nadležnim organima objektivno otežava put u procesu rasvjetljavanja okolnosti njihovog nestanka, otkrivanja lica odgovornih za njihov nestanak, kao i njihovo procesuiranje.
41. U vezi sa odgovorom Tužilaštva BiH, koji je dat u predmetu broj AP 4677/11 na zahtjev apelanata, kojim su apelanti informisani da je u konkretnom slučaju donesena naredba o nesprovođenju istrage, budući da okolnosti iz podnesenog zahtjeva upućuju na zaključak da ne postoji osnov sumnje koji bi ukazivao da je smrt srodnika apelanata uzrokovana pričinjenjem krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz glave XVII KZBiH od prijavljenih lica, Ustavni sud smatra da su, bez obzira na navedeno, nadležni organi, dakle tužilaštva, i dalje obavezna da istraže sporni događaj radi utvrđivanja da li je počinjeno neko drugo krivično djelo, budući da je obaveza tužilaštava da traže počinioce bilo kojeg krivičnog djela, a ne samo počinioce iz glave XVII KZBiH, jer apelanti imaju pravo da znaju šta se desilo sa njihovim srodnikom pri nespornoj činjenici da se o radi o licu koje je nestalo krajem maja 1992. godine, koje je, prema saznanjima apelanata, ubijeno, a njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Takvo postupanje bi korespondiralo pozitivnoj obavezi države u smislu garancije apelantovih ustavnih prava i obezbjeđenja da se sprovede djelotvorna istraga.
42. Podržavajući svoju praksu usvojenu u citiranim odlukama, imajući pri tome u vidu da i predmetne apelacije pokreću identično, odnosno gotovo identično činjenično i pravno pitanje, a nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini u konkretnom slučaju do sada ni na koji način nisu obavijestile apelante o sudbini njihovih nestalih srodnika i okolnostima njihovog nestanka, niti im je u tom pravcu pružena bilo kakva pomoć, niti su informisani da li je u vezi s nestankom njihovih srodnika pokrenuta službena istraga (osim na lično traženje), pri čemu su prepušteni da sami, pored bola i patnje koju preživljavaju zbog nestanka najbližih srodnika, traže informacije u vezi sa njihovim nestankom, budući da su svi do sada prikupljeni podaci i informacije o sudbini njihovih nestalih srodnika, zapravo, rezultat njihovog ličnog angažmana, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je i u predmetnim apelacijama došlo do kršenja prava apelanata, i to iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Ostali zahtjevi
43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.
Pitanje kompenzacije
44. U vezi sa pitanjem kompenzacije koju je tražila većina apelanata, Ustavni sud podsjeća da je u već citiranoj Odluci broj AP 129/04 naloženo nadležnim organima vlasti da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana, u skladu sa Zakonom o nestalim licima obezbijede operetivno funkcionisanje Fonda za pomoć porodicama nestalih lica (u daljnjem tekstu: Fond). Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u citiranom predmetu 27. maja 2006. godine doneseno rješenje o neizvršenju odluke, kojim je utvrđeno da predmetna odluka nije u potpunosti izvršena (budući da su porodicama nestalih-apelantima u tim predmetima dostavljene dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica koji su nestali u ratu, ali da nije obezbijeđeno operativno funkcionisanje Instituta, Fonda i Centralne evidencije).
45. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu sa praksom Ustavnog suda (koju su tražili pojedini apelanti), zbog neaktivnosti i nepostupanja nadležnih organa vlasti u «razumnom» roku na pronalaženju tijela njihovih srodnika i rasvjetljavanju okolnosti njihovog nestanka, Ustavni sud zapaža da, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Ocjenjujući složenost okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju dosuđivanje kompenzacije, u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljnjem usložnjavanju situacije i što bi dodatno otežalo aktivnosti na prevazilaženju spornih pitanja u vezi sa funkcionisanjem Fonda. Osim toga, Ustavni sud smatra da je usvajanje apelacije i nalaganje nadležnim organima vlasti, između ostalog, preduzimanje aktivnosti kako bi se u odnosu na predmetne apelacije pokrenula sveobuhvatna i temeljita istaga na rasvjetljavanju okolnosti nestanka njihovih srodnika odgovarajuća satisfakcija za apelante.
VII. Zaključak
46. Činjenica da ni nakon 17 godina od prestanka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini nadležne vlasti nisu apelantima dostavile informacije o sudbini članova njihovih porodica, koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini, a što su, u smislu Zakona o nestalim licima, bile dužne da učine, a većina apelanata ne raspolaže informacijom da li je u vezi sa nestankom njihovih srodnika pokrenuta službena istraga, osim kada su to apelanti sami tražili, ili kada je službena istraga pokrenuta tek na zahtjev apelanata, te da za sve to vrijeme niko od nadležnih organa vlasti nije kontaktirao sa apelantima, pri čemu su apelanti prepušteni da sami prikupljaju informacije o okolnostima nestanka najbližih srodnika, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da je u odnosu na apelante kao članove porodica nestalih lica povrijeđeno pravo na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić