Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4146/09 (H. V.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Posjed
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4146/09
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4146/09, rješavajući apelaciju Hamdije Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hamdije Veladžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Bihaću broj P-642/98, a okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-685/05 od 12. decembra 2009. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Hamdiji Veladžiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 642/98, koji se, u vrijeme podnošenja apelacije, nalazio na odlučivanju povodom žalbe pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 26. jula 2010. godine, a od Općinskog suda 8. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. jula, a Općinski sud 9. novembra 2010. godine. Također, od Općinskog suda je 20. marta 2012. godine zatraženo da dostavi spis broj P-642/98, koji je Osnovni sud dostavio 22. marta 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. augusta 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 21. maja 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed poslovnog prostora i naknade štete zbog izgubljene zarade – zakupnine. Ova tužba je zavedena pod brojem P-1177/97. Nakon toga, apelant je 15. jula 1998. godine protiv iste tužene podnio tužbu radi naknade štete na inventaru, a ovaj predmet je zaveden pod brojem P-642/98. Općinski sud je u predmetu broj P-1177/97 donio djelimičnu presudu 4. marta 1999. godine, kojom je tuženoj naložio da apelantu preda u posjed sporni poslovni prostor, dok o zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade – zakupnine nije odlučio. Općinski sud je na ročištu od 27. juna 2002. godine spojio oba navedena predmeta, pa se postupak nastavio dalje voditi pod jedinstvenim brojem P-642/98.
7. Općinski sud je, zatim, rješenjem od 3. decembra 2002. godine prekinuo postupak zato što je tužena u međuvremenu podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u dijelu koji se odnosi na priručni magazin – podrum. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio žalbu, koju je naknadno, 8. oktobra 2003. godine, povukao, pa je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-101/03 od 27. aprila 2004. godine njegova žalba odbačena. Nakon toga, apelant je podneskom od 12. maja 2004. godine obavijestio sud da povlači tužbu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu zakupnine za skladišni prostor – priručni magacin, dok je ostao pri zahtjevu za naknadu štete – zakupnine za sporni poslovni prostor, te je predložio da se u tom dijelu postupak nastavi, naročito zato što postupak povodom te pravne stvari „traje predugo“, te je urgirao da se što prije uzme u rad. Općinski sud je, nakon toga, zaključio da „postoji pravni osnov“ da nastavi postupak, pa je zakazao i održao pripremno ročište 6. decembra 2004. godine, te dva ročišta za glavnu raspravu 10. i 11. januara 2005. godine, nakon čega je donio Presudu broj P-642/98 od 8. februara 2005. godine.
8. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, a kako do dana podnošenja apelacije nije imao informaciju o tome da je Kantonalni sud odlučio o njegovoj žalbi, podnio je apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na dužinu trajanja postupka i pred Općinskim i pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud je naknadno obaviješten da je Kantonalni sud Presudom broj Gž-685/05 od 21. decembra 2009. godine odlučio o apelantovoj žalbi. Ustavni sud je, dalje, iz spisa Općinskog suda broj P-642/98 utvrdio da je apelant protiv drugostepene odluke izjavio reviziju koju je Vrhovni sud FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odbio Presudom broj 70 0 P 000484 10 Rev od 24. marta 2011. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant isključivo ukazuje na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom i navodi da u konkretnom slučaju „ovaj predmet [apelanta] i nakon 11 godina od dana podnošenja tužbe [Općinskom sudu] nije okončan“. Apelant, također, ističe da se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu urgencijama za rješavanje predmeta, a da ga je Kantonalni sud dopisom od 23. novembra 2007. godine obavijestio da se „ovaj predmet nalazi na 19-om mjestu redosljeda rješavanja i da bi s obzirom na to mogao biti završen do kraja 2007. godine“. Također, apelant navodi da ga je nakon njegove urgencije iz marta 2009. godine Kantonalni sud obavijestio da je sudija koji je bio zadužen predmetom umro, te da „sud nije u mogućnosti ni približno odrediti kada će ovaj predmet biti riješen“. Apelant smatra da mu je postupanjem i Općinskog i Kantonalnog suda u dugom vremenskom periodu prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, pa na ime nematerijalne štete po tom osnovu traži ukupan iznos od 7.000,00 KM. Apelant nije obavijestio Ustavni sud o revizijskom postupku, niti je naknadno tražio da Ustavni sud uzme u obzir period u kojem je Vrhovni sud odlučivao o reviziji.
b) Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne može osporiti navode iz apelacije, već se može „pokušati 'braniti' činjenicom da je predmetom bio zadužen sudija [...] koji je nakon dužeg vremena odsustva zbog bolesti preminuo 11. 3. 2009. godine“. Nakon toga, kako je naveo Kantonalni sud, predmet nije bio raspoređen do 4. maja 2009. godine, kada je njime zadužen drugi sudija koji je imenovan 1. maja 2009. godine i koji ga je iznio na sjednicu vijeća 21. decembra 2009. godine. Kantonalni sud je, također, naveo da je „'hronično' opterećen velikim brojem građanskih predmeta i ažurnost, zaista, nije na zavidnom nivou i za postupak koji je trajao pet godina nema racionalnog objašnjenja, ali treba znati da su se i kriteriji za rangiranje predmeta mijenjali: najprije je to bila starost inicijalnog akta (datum podnošenja tužbe), a onda donošenjem Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju [...] taj kriterij je bio datum prijema prvostepenog predmeta u ovaj sud“, zbog čega se izmijenio redoslijed rješavanja predmet. Nakon izmjene Pravilnika, kriterij je ponovo starost inicijalnog akta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da ostavlja Ustavnom sudu da na osnovu činjenica iz spisa donese odluku.
11. Općinski sud je naveo da je iz apelacije „vidljivo da se suštinski apelacija odnosi na dužinu predmeta sada kod [Kantonalnog suda] koji još nije donio odluku u predmetnoj stvari“. Što se tiče postupka pred tim sudom, Općinski sud je naveo da je taj sud „postupao i raspravljao po navedenom predmetu koji je i djelimično složen tako da se ne može reći da je ovaj sud kršio apelantova prava“.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. Ustavni sud ukazuje i na član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije, 28. decembra 2009. godine, apelant nije imao informaciju o tome da je Kantonalni sud donio odluku o njegovoj žalbi, jer je tu odluku primio 18. januara 2010. godine. Uzimajući u obzir ove činjenice, Ustavni sud smatra da je apelacija, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bila dopustiva već u vrijeme podnošenja. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant smatra da mu je postupanjem Općinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“, Ustavni sud ponovo ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak za odlučivanje o naknadi štete koju je apelant tražio tužbom trajao pred Općinskim sudom od 1997. godine (kada je podnesena prva tužba), odnosno 1998. godine (kada je podnesena druga tužba). Dakle, pred prvostepenim sudom je, do donošenja prvostepene odluke 8. februara 2005. godine, postupak trajao skoro osam godina, a zatim je bilo potrebno još pet godina da Kantonalni sud odluči o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke. Ustavni sud zapaža i da Općinski sud nije ponudio bilo kakvo obrazloženje zbog čega je postupak u kojem je trebalo odlučiti o izgubljenoj zaradi – zakupnini, odnosno o naknadi štete na inventaru, dakle o pitanjima za koja se ne može reći da su naročito složena, trajao osam godina, dok je Kantonalni sud priznao da ne može opravdati dugi period u kojem nije odlučio o apelantovoj žalbi, te da nije ažuran u rješavanju predmeta. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno i detaljno analizirati postupak u kojem je sudovima trebalo ukupno nešto manje od 13 godina da odluče o relativno jednostavnim pravnim pitanjima, što se ne može na bilo koji način objektivno opravdati. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. S obzirom na to da apelant nije osporio period u kojem je Vrhovni sud odlučivao o njegovoj reviziji, Ustavni sud nije ovaj period uzeo u obzir prilikom donošenja odluke.
Kompenzacija
23. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
24. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese konačna odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud određuje apelantu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je relativno jednostavan trajao skoro 13 godina na dvije sudske instance, a sudovi za tako dugo odlučivanje nisu dali bilo kakvo relevantno obrazloženje, niti se, sa aspekta prava na pravičan postupak, općenito može smatrati prihvatljivim da postupak odlučivanja u relativno jednostavnim građanskopravnim stvarima traje toliko dugo.
26. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić