Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/08 (D. G.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1371/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1371/08, rješavajući apelaciju Dragomira Grujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Grujića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000012 od 31. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-64/05 od 8. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-543/01 od 26. juna 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Mirsad Kadić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000012 od 31. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-64/05 od 8. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-543/01 od 26. juna 2002. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-543/01 od 26. juna 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u predmetu u kojemu je apelant tražio da se utvrdi pravo vlasništva na stanu u Bihaću, bliže označenom u navedenoj presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u fotokopiju ugovora o korištenju stana koji je apelant zaključio sa Stambenim preduzećem Bihać 1969. godine, utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Navedeni ugovor zaključen je na temelju Rješenja Komande Garnizona Bihać broj 762 od 1. oktobra 1968. godine. Dalje, uvidom u potvrdu YU Garant banke ADE Beograd utvrđeno je da je apelant 15. februara 1992. godine uplatio iznos od 320.000,00 tadašnjih dinara na ime cijene za otkup stana u korist stambenog fonda bivše JNA. Utvrđeno je i da se apelant „pismeno obraćao Federalnom ministarstvu odbrane BiH vezano za zaključenje ugovora o korištenju stana, gdje je odbijen zahtjev uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema članu 39.a […] u kojem stoji da tužitelj mora koristiti stan legalno i da mora imati zaključen ugovor o otkupu stana sa SSNO prije 6. 4. 1992. godine“. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan bio proglašen napuštenim, kao i da apelant zahtjev za povrat stana u posjed nije podnio u zakonskim rokovima. Konačno, na temelju iskaza Đure Galića, predratnog rukovodioca Finansijske službe JNA u Bihaću, utvrđeno je i da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu stana, ali da sa SSNO nije zaključio pismeni ugovor o otkupu stana. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je, na temelju člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, apelantov zahtjev neosnovan zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-64/05 od 8. juna 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Općinskog suda broj P-543/01 od 26. juna 2002. godine i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđenje Općinskog suda da je apelant na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, da je YU Garant banci uplatio iznos od 320.000,00 tadašnjih dinara na ime cijene za otkup stana i da nije zaključio pisani ugovor o otkupu stana. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina u kojoj je izričito propisano da ugovor na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. S obzirom na to da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da apelant takav ugovor nije zaključio, Kantonalni sud je zaključio da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Dalje, u odgovoru na apelantove žalbene navode da je na temelju ugovora iz 1992. godine stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je apelant platio kupoprodajnu cijenu predmetnog stana i da je bio u posjedu predmetnog stana sve do izbijanja rata, sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo da je apelant imao status vlasnika predmetnog stana, posebno zbog toga što apelant nije zaključio ugovor o otkupu stana, predmetni stan je bio proglašen napuštenim, a apelant u zakonskim rokovima nije podnio zahtjev za povrat stana. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da mu se uskraćuje pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je apelant propustio tražiti povrat stana u zakonskim rokovima, odnosno nije iscrpio sve zakonske mogućnosti da sporni stan prvo vrati u posjed, pa onda pristupi otkupu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000012 od 31. januara 2008. godine revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-64/05 od 8. juna 2006. godine je odbijena primjenom člana 375. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da se, umjesto posebnog obrazloženja, temeljem odredbe člana 376. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, poziva na razloge drugostepene presude.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je ukazao da je njegov tužbeni zahtjev pred redovnim sudovima odbijen prvenstveno zbog toga što ugovor o otkupu predmetnog stana nije bio zaključen u pismenoj formi i potpisan od ugovornih strana. Ukazao je i da tokom postupka pred redovnim sudovima apelant nije bio u posjedu ugovora o otkupu stana, te da ga je naknadno pronašao. Dalje, apelant je naveo da, s obzirom na to da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali prvenstveno na nepostojanju pismeno zaključenog ugovora o otkupu stana, apelant smatra da bi, da je imao predmetni ugovor, mogao ishoditi presudu u svoju korist zbog čega ga dostavlja Ustavnom sudu kao dokaz da je ugovor zaključen. Apelant je ukazao i da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude naveo da apelant nije u posjedu predmetnog stana zbog toga što nije podnio zahtjev za povrat stana u zakonskim rokovima. Apelant smatra da ovakav stav suda nije ispravan zbog toga što je apelant tužbom tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu kao stvarnog prava, pa je sud trebalo da primijeni član 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na temelju dokaza provedenih tokom postupka utvrdili da apelant nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana, niti je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u zakonom određenim, prekluzivnim rokovima, zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu, a u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Stoga, ni apelantovi navodi vezani za naknadno pronađeni ugovor ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari budući da je nesporno da apelant u toku postupka okončanog osporenim odlukama taj ugovor nije prezentirao. Zbog toga Ustavni sud, s obzirom na svoju nadležnost, ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, budući da je nesporno da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/08 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio