Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/09 (M.J.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83a
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2871/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2871/09, rješavajući apelaciju M.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001564 07 U od 15.
juna 2009. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5434/07 od 23. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23- 295/02 od 21. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hidajet Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001564 07 U od 15. juna 2009. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu Ministarstvo) broj 27/02-23-5434/07 od 23. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-295/02 od 21. marta 2007. godine.
2. Nakon provedenog ponovnog postupka, Uprava je Rješenjem broj 23-04/III-23- 295/02 od 21. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5434/07 od 23. maja 2007. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed stana, koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Ilije Engela broj 12/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji zahtjev je apelant podnio 25. juna 2002. godine. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je postupajući po uputama Kantonalnog suda datog u Presudi broj U-589/04 od 9. februara 2006. godine, provela poseban ispitni postupak u smislu odredbi čl. 8., 141. i 149. u vezi sa odredbom člana 139. Zakona o upravnom postupku. Navedeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke LJ.J., koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te da je taj stan 30. aprila 1991. godine bio njegov dom. Apelant je u predmetnom stanu živio do 1994. godine, kada je otišao u Ameriku. Navedeno je da je apelantova majka preminula 6. juna 1996. godine, nakon čega je predmetni stan, 20. oktobra 1996. godine, dodijeljen na privremeno korištenje R.M., koja je 23. oktobra 1997. godine zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana. U rješenju Uprave je, također, navedeno da je predmetni stan od 7. juna 1996. godine pa nadalje, bio pogodan za stanovanje i nikada nije bio devastiran ili uništen kao posljedica ratnih dejstava.
3. Uprava je istakla da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), propisano da se zahtjevi za vraćanje u posjed stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji su proglašeni napuštenim, morao podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, odnosno do 4. jula 1999. godine, dok je odredbom stav 2 istog člana utvrđen rok za podnošenje zahtjeva za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, do 4. oktobra 1999. godine. Dalje je navedeno da je odredbom člana 18e. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od roka predviđenog odredbom člana 5. tog zakona podnijeti zahtjev za povrat stana do 5. novembra 2002. godine. Primjenjujući navedene odredbe na utvrđene činjenice, Uprava je istakla da je evidentno da je apelant podnio zahtjev za povrat stana u roku koji je propisan za uništene ili oštećene stanove, pa je stoga zaključila da je apelantov zahtjev neosnovan.
4. Ministarstvo je u svom rješenju istaklo da je Uprava u predmetnoj pravnoj stvari, pravilno utvrdila relevantne činjenice, koje, kako je to navedeno u drugostepenom rješenju, nisu ni sporne, te da je pravilno i zakonito postupila kada je apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana odbila kao neosnovan. Naime, kako je to i Ministarstvo ponovilo, budući da je utvrđeno da predmetni stan nije bio uništen niti oštećen to se na njega nije mogla primijeniti odredba člana 18e. Zakona o prestanku primjene, budući da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed 25. juna 2002. godine. Ministarstvo je naročito istaklo da se apelant ne može pozivati da mu je postupanjem upravnih organa povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) niti Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH, jer je njegovo propuštanje da u zakonskom roku podnese zahtjev za povrat predmetnog stana, rezultiralo zakonskom posljedicom „gubitka stanarskog prava“.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001564 07 U od 15. juna 2009. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23- 5434/07 od 23. maja 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je osporeno upravno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Navedeno je da u predmetnoj upravnoj stvari, među strankama nije sporno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva LJ.B., koja je sve do svoje smrti 6. juna 1996. godine, bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da predmetni stan nije spadao u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova. Također je navedeno da je predmetni stan proglašen napuštenim i da je apelant podnio zahtjev za povrat 25. juna 2002. godine, što također nije sporno među strankama. Kantonalni sud je istakao da su akti upravnih organa pravi1ni i zakoniti, jer propuštanjem roka predviđenog za podnošenje zahtjeva za povrat stana u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, prestaje stanarsko pravo. Naročito je Kantonalni sud istakao da apelantovi navodi kako je predmetni stan nezakonito proglašen napuštenim, nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari budući da je, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed stanova, kako je to istakao Kantonalni sud, koji nisu formalno proglašeni napuštenim, bio 4. oktobar 1999. godine, a apelant je, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, protekom i tog roka, odnosno 25. juna 2002. godine.
6. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani prigovori apelanta da su upravni organi postupili protivno Evropskoj konvenciji i njenim Protokolima i Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je članom II.2. Ustava Bosne i Hercegovine, propisano da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim Protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. To, pak, znači da se prilikom donošenja i provođenja domaćih propisa moraju poštovati standardi predviđeni navedenim propisima ali i da se njima dopušta da se, pod određenim uvjetima, od posebnog društvenog interesa, može odstupiti i od njenih načela standarda. To se odnosi i na navode tužbe, jer član 5. Zakona o prestanku primjene, kako je zaključio Kantonalni sud, svojim odredbama ne odstupa od posebnog standarda „prava države·da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom“. Također, Kantonalni sud je istakao da smatra da je propisivanje roka do koga se mogu podnijeti zahtjevi za povrat stana, proporcionalno cilju koji se želi postići, primjenom člana 5. Zakona o prestanku primjene, što je također, standard Evropske konvencije. Kantonalni sud je istakao i da je za podnošenje zahtjeva za povrat stanova, bio propisan dug vremenski period o čemu je na različite načine informisana javnost te da su rokovi produžavani, tako da je apelant imao mogućnost da u propisanom roku podnese zahtjev. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant je propustio prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, zbog njegovih propusta, a ne zbog toga što je bio uskraćen navedenim propisima da podnese takav zahtjev. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, donošenjem osporenih odluka, upravni organi nisu povrijedili apelantova prava iz Evropske konvencije i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su upravni organi u dva navrata odbili njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kao neosnovan, te da je u konačnici i Kantonalni sud u upravnom sporu, njegovu tužbu odbio. Također, apelant je istakao da je važno da napomene da je njegova majka umrla u predmetnom stanu 1996. godine, te da zbog toga stan nije mogao biti proglašen napuštenim. Osim toga, istakao je da je Služba za zajedničke poslove Vlade Federacije, donijela Rješenje broj 03/1-23-847/07 od 25. avgusta 2008. godine kojim je oglašeno ništavim rješenje kojim je predmetni stan „proglašen trajno napuštenim“
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na dom i imovinu. Naime, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud odbili apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana uz obrazloženje da je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u roku propisanom odredbama člana 5. stav 1 Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene, propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (stav 1.) te da izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine (stav 2).
12. Dakle, budući da je Zakon o prestanku primjene stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, to je prema odredbi člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed stanova bio 4. juli 1999. godine, odnosno 4. oktobar 1999. godine, a apelant je, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, 25. juna 2002. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 18b. stav 1. Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da se odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizilazi da je lice koje je napustilo stan prije 4. aprila 1998. godine bilo dužno da podnese zahtjev za povrat tog stana u posjed do 4. oktobra 1999. godine, bez obzira da li je taj stan proglašen napuštenim ili ne. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant, podnošenjem zahtjeva za povrat predmetnog stana na obrascu koji je sačinjen u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o prestanku primjene, organu nadležnom za vraćanje u posjed stana u skladu sa odredbama predmetnog zakona, odnosno nadležnoj Upravi, sam inicirao predmetni postupak. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je apelant, ukoliko je smatrao da se odredbe Zakona o prestanku primjene ne mogu primijeniti na njegov slučaj, imao mogućnost da shodno relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, koja je preminula 6. juna 1996. godine, pokrenuo neki drugi postupak kod nadležnih organa (postupak iseljenja bespravnih korisnika ili postupak prenosa stanarskog prava sa njegove umrle majke na njega), a što, prema stanju spisa, nije učinio.
13. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić