Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3640/12 (D. Đ.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3640/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3640/12, rješavajući apelaciju Drage Đenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Đenića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 27. septembra 2012. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Đenića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Đenića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 27. septembra 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Đenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. oktobra 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine, 710 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 27. septembra 2012. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kpp od 27. septembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vijeća Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine, apelantu je određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana (od 27. septembra do 27. oktobra 2012. godine) iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP RS).

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je Okružno tužilaštvo u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) podnijelo prijedog za određivanje mjere pritvora protiv apelanta, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Iznude iz člana 242. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon podnošenja prijedloga, Osnovni sud je donio rješenje o spajanju predmeta, imajući u vidu da je protiv apelanta donesena naredba o sprovođenju istrage identično kao i protiv osumnjičenih B.S., S.K. i S.T. Osim toga, dokazi pribavljeni tokom predistražnih radnji su isti kao i protiv ostalih osumnjičenih, zbog čega je Osnovni sud zaključio da je u ovoj fazi cjelishodno voditi jedinstven postupak. U odnosu na apelanta, pritvor je predložen iz razloga koji su propisani u odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKP RS. Osnovni sud je povodom prijedloga za određivanje mjere pritvora održao ročište i uzeo izjave apelanta i ostalih osumnjičenih, te je ocijenio da je prijedlog za određivanje mjere pritvora osnovan. Naime, kako je obrazloženo u rješenju o određivanju pritvora, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret proizilazi iz dokaza navedenih u prijedlogu Okružnog tužilaštva: «presretnutih» telefonskih razgovora koje je apelant izvršio sa svjedokom – oštećenim S.M. i naredbe o sprovođenju istrage, na osnovu kojih je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za određivanje mjere pritvora propisanog u odredbi člana 197. stav 1. ZKP RS. Činjenica da do donošenja rješenja o određivanju pritvora nisu saslušani svjedoci - oštećeni S.M. i lice po nadimku «Jaca», a imajući u vidu da apelant zna da je i protiv ostalih osumnjičenih određena mjera pritvora, prema ocjeni Osnovnog suda upućuje na zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak uticajem na svjedoke. Naime, apelant i ostali osumnjičeni su u ovom predmetu prilikom izvršenja krivičnih djela izvršili veći broj kontakata sa svjedocima-oštećenim te su krivična djela vršili kontinuirano, zbog čega bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke koje je neophodno saslušati u ovom predmetu. Prema dokazima u spisu, kako je dalje navedeno, postoji osnovana sumnja da je apelant krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izvršio djelujući zajedno sa ostalim osumnjičenim te okolnost da je krivično djelo učinio u isto vrijeme kada i ostali osumnjičeni predstavlja naročitu okolnost koja opravdava bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, a za isto se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, zbog čega je osnovan pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v). ZKP RS.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja sudije za prethodni postupak, Vijeće Osnovnog suda je rješenjem broj 71 0 K 151263 12 Kv od 2. oktobra 2012. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, Vijeće je u pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na utvrđivanje postojanja osnovane sumnje u izvršenje krivičnih djela, naveo da je u rješenju sudije za prethodni postupak dato jasno obrazloženje kroz analizu iskaza saslušanih svjedoka i obrazloženje koje upućuje na zaključak da je u pitanju izvršenje većeg broja radnji. Osim toga, kako je ocijenilo Vijeće Osnovnog suda, pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) je opravdan, s obzirom da u postupku nije saslušan oštećeni Slobodan Marković.

5. Rješavajući o prijedlogu Okružnog tužilašta za produženje pritvora apelantu, Osnovni sud je donio rješenje broj 71 0 K 151263 12 Kv 2 od 23. oktobra 2012. godine kojim je apelantu produžen pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak za još dva mjeseca, najduže do 27. decembra 2012. godine, prema odredbi člana 197. stav 1. tač. a), b) i v) ZKP RS. Povodom prijedloga za produženje pritvora, Osnovni sud je zakazao i održao ročište, nakon čega je ocijenjeno da je prijedlog za produženje pritvora osnovan. Naime, iz prijedloga Okružnog tužilaštva proizilazi da je u odnosu na apelanata i ostale osumnjičene donesena naredba o proširenju istrage na nova krivična djela, koji su u prijedlogu taksativno navedeni od broja 1 do broja 14. Budući da su osnovi sumnje utvrđeni već ranije donesenim rješenjem o određivanju pritvora, a osnovi sumnje na izvršenje novih djela koji su obuhvaćeni u prijedlogu za produženje pritvora proizilaze iz dokumentacije i dokaza dostavljenih od strane tužioca, to je stav Vijeća Osnovnog suda da je Okružno tužilaštvo obezbijedilo dovoljno činjenica i dokaza u cilju utvrđenja postojanja osnova sumnje. U odnosu na apelanta, pritvor je produžen iz pritvorskih razloga koji su sadržani u članu 197. stav 1. tač. a), b) i v) ZKP RS. Nedvojbeno je, kako je dalje navedeno, da apelantova porodica (bivša supruga i malodobna djeca) žive u Švedskoj, gdje ima još poznanika kod kojih bi mogao boraviti, što sve skupa upućuje na opasnost od bjektstva, pa bi postao nedostupan organima gonjenja RS i BiH. Uz navedene razloge, Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da se radi o vrlo obimnom dokaznom materijalu kao i velikom broju istražnih radnji koje Okružno tužilaštvo treba poduzeti u narednom periodu, pa se sve ove činjenice uzimaju kao naročite okolnosti na osnovu kojih bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike.

6. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekst: Okružni sud) je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o produženju pritvora, donio rješenje broj 71 0 K 151263 12 Kž od 31. oktobra 2012. godine, kojim je uvažena apelantova žalba, ukinuto rješenje Osnovnog suda od 23. oktobra 2012. godine i predmet vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je ocijenio da je pravilno i argumentovano u izjavljenoj žalbi ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je pažljivom analizom rješenja utvrđeno da ono nije dalo razloge o opštim i posebnim osnovama za produženje pritvora, kako zahtijeva odredba člana 197. stav 1. ZKP RS.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže jasno, konkretno, precizno i potpuno obrazloženje, kako u pogledu općeg tako i u pogledu posebnih uslova za određivanje mjere pritvora. Na taj način je, kako tvrdi, učinjena bitna povreda postupka iz kog razloga se pobijano rješenje o određivanju pritvora ne može ispitati. Smatra da je Osnovni sud na osnovu paušalne procjene utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za određivanje mjere pritvora. S tim u vezi, istakao je da je sud kod određivanja pritvora u obavezi utvrditi postojanje bitnih obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a u konkretnom slučaju je ta analiza izostala. Osim toga, smatra da nije moguće ispitati pobijano rješenje u pogledu posebnih uslova za određivanje pritvora jer je u konkretnom slučaju potpuno izostala analiza ovih razloga.

8. U pogledu kršenja člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, apelant je istakao da rješenje kojim mu je određen pritvor zanemaruje činjenicu da razlozi navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora nisu jasni niti je jasno navedeno na koji način bi eventualno mogao ponoviti krivično djelo, niti koje su naročite okolnosti koje ga opravdavaju. Smatra da je u konkretnom slučaju nezakonito lišen slobode i da mu je pritvor određen protivno odredbi člana 5. Evropske konvencije prema kojoj svako ima pravo na slobodu i sigurnost. Smatra da dokazi koje je Okružno tužilaštvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora, a Osnovni sud prihvatio, nisu dovoljni za izvođenje zaključka da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a samim tim je po njegovom mišljenju «otpao» razlog za zadržavanje u pritvoru odnosno za produženje pritvora. Radi navedenog, smatra da je povreda člana 5. Evropske konvencije na njegovu štetu očigledna i nedopustiva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

- u odnosu na rješenje o određivanju pritvora

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva propisanih „nacionalnim pravom“ odnosno ZKP-om RS-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena na temelju odredaba ZKP RS, koji u odredbi člana 197. stav 1. tačka. b) propisuje da će se pritvor odrediti ako postoji osnovana bojazan da će lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U tački v) iste odredbe je propisano da se pritvor može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana 197. ZKP RS, Osnovni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret proizilazi iz naredbe o sprovođenju istrage, obrazloženja prijedloga za određivanje mjere pritvora i «presretnutih» telefonskih razgovora koje je apelant izvršio sa oštećenim svjedokom S.M., na osnovu kojih dokaza je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za određivanje pritvora. U pogledu posebnih uslova, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije saslušan svkjedok – oštećeni S.M. i lice po nadimku «Jaca» te da apelantovo saznanje da je protiv ostalih osumničenih u drugom predmetu određen pritvor, a njegov predmet je spojen s tim predmetom, i činjenica da su krivična djela vršili kontinuirano, ocijenejno je da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke koje je potrebno saslušati u ovom predmetu.

13. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP RS, Osnovni sud je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKP RS, na način da pritvor određen ovim rješenjem, u trajanju od mjesec dana, teče od 27. septembra 2012. do 27. oktobra 2012. godine. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo i ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi uticajem na svjedoke mogao ometati krivični postupak ili da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložio razloge za određivanje pritvora apelantu i osumnjičenim B.S., S.T. i S.K. koje obrazloženje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

- u odnosu na rješenje o produženju pritvora

15. U vezi sa pitanjem navodnog kršenja prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je predmet ove apelacije rješenje o određivanju pritvora od 27. septembra 2012. godine koje je potvrđeno rješenjem Vijeća prvostepenog suda od 2. oktobra 2012. godine, te da je apelant podneskom od 5. novembra 2012. godine osporio rješenje kojim mu je na prijedlog Okružnog tužilaštva, Osnovni sud produžio pritvor za još dva mjeseca, počev od 23. oktobra 2012. godine Međutim ovo rješenje je ukinuto uvažavanjem apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja o produženju pritvora, rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kž od 31. oktobra 2012. godine, kojim je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Iz navedenog proizilazi da rješenje o produženju pritvora nije konačna odluka suda, a Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke redovnih sudova prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija u odnosu na rješenje o produženju pritvora preuranjena, jer je podnesena prije odluke Osnovnog suda kojem je predmet rješenjem Okružnog suda vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon donošenja odluka redovnih sudova, apelant ima mogućnost da ponovno podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odbacio apelaciju, kao u dispozitivu ove odluke. Pravo na pravično suđenje

17. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. U skladu s tim, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, također i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim odlukama riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3640/12 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio