Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/11 (P. Č.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3880/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3880/11, rješavajući apelaciju Petra Čajevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čajevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001251 11 U od 20. septembra 2011. godine, Rješenja Fonda PIO RS – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu Banja Luka, broj 1071034006 od 26. aprila 2011. godine i Rješenja Fonda PIORS – Filijala Istočno Sarajevo, broj 1071034006 (broj predmeta:

1810-17333-10-4) od 28. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Čajević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 3. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 001251 11 U od 20. septembra 2011. godine, Rješenja Fonda PIORS – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 1071034006 od 26. aprila 2011. godine i Rješenja Fonda PIORS – Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 1071034006 (broj predmeta: 1810- 17333-10-4) od 28. februara 2010. godine. Apelant je 13. novembra 2012. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem prvostepenog organa od 28. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa od 26. aprila 2010. godine, apelantu je određena starosna penzija u iznosu od 640,81 KM mjesečno počevši od 1. februara 2010. godine, čime je zamijenjeno rješenje na osnovu kojeg je apelantu do tada isplaćivana penzija. Također, određeno je da će se ova penzija usklađivati mjesečno „prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu“. Prvostepeni organ je u obrazloženju naveo da je članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), propisano da se će penzije, određene primjenom člana 87. za borce VI-VII kategorije, kao i primjenom člana 89. Zakona o PIO-u, ponovo odrediti počevši od 1. februara 2010. godine. Dalje, prvostepeni organ je naveo da se apelantu, od penzijskog osnova utvrđenog u skladu sa odredbama čl. od 77. do 86. Zakona o PIO-u, koji iznosi 1.041,97 KM, „određuje penzija u visini od 61,500%“, shodno odredbama člana 88. Zakona o PIO-u, što iznosi 640,81 KM mjesečno i to od 1. februara 2010. godine.

3. Drugostepeni organ je u vrlo detaljnom obrazloženju naveo da je utvrđeno da je apelant korisnik starosne penzije od 31. decembra 1974. godine, da ima ukupno 31 godinu, pet mjeseci i 18 dana radnog staža, da je učesnik NOR-a od 14. januara 1945. godine, te da je rješenjem prvostepenog organa od 15. novembra 2011. godine, po osnovu kojeg je, do donošenja osporenog rješenja, primao penziju koja je bila određena primjenom čl. 48-57 (sada čl. 77-86) Zakona o PIO-u „od penzijskog osnova utvrđenog prema platama“, a koja je bila uvećana 10% kao borcu NOR-a, s tim da nije mogla iznositi više od 75% penzijskog osnova. Drugostepeni organ je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu ponovo odredio penziju postupajući po službenoj dužnosti, a u skladu sa izmjenama Zakona o PIO-u. Drugostepeni organ je obrazložio način obračuna penzijskog osnova i procent određene visine penzije u odnosu na taj osnov, zaključivši da je prvostepeni organ i u tom dijelu pravilno postupio. Također, drugostepeni organ je naveo da su članom 2. izmijenjenog Zakona o PIO-u brisane odredbe člana 89. „po osnovu kojih je penzija koja je pripadala korisniku kao borcu NOR-a od 1945. godine bila uvećana za 10%“, zbog čega je apelantu od 1. februara 2010. godine određena penzija „samo u odgovarajućem procentu utvrđenom u smislu člana 88. [Zakona o PIO-u], po osnovu navršenog penzijskog staža“. Međutim, kako je dalje obrazloženo, za korisnike penzije – učesnike NOR-a, Uredbom Vlade RS („Službeni glasnik RS“ broj 26/10) regulisana je posebna naknada, „o čemu će odlučiti prvostepeni organ rješavanja u posebnom postupku“. Imajući ovo u vidu, drugostepeni organ je naveo da se „penzija određena ožalbenim rješenjem zajedno sa posebnom naknadom učesnicima NOR-a počev od 01.02.2010. godine vraća na nivo penzije isplaćene za januar 2010. godine i dalje se isplaćuje bez umanjenja. U konkretnom slučaju u iznosu od 404,92 KM odn. sa povećanjem od 6% u iznosu od 747,22 KM“. Drugostepeni organ je naveo i da apelantovo pozivanje na primjenu odredaba Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Crne Gore („Službeni glasnik BiH – Međunarodni sporazumi“ broj 16/03; u daljnjem tekstu: Sporazum) nemaju utjecaja na drugačije rješenje ovog pitanja.

4. Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 001251 11 U od 20. septembra 2011. godine odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude Okružni sud se pozvao na iste odredbe Zakona o PIO-u kao i drugostepeni organ, te je zaključio da je u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant detaljno opisuje tok postupka, te navodi da je i u tužbi i u žalbi protiv prvostepene odluke isticao da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Sporazum „po osnovu kojeg bi apelantova penzija [...] bila određena u znatno povoljnijem iznosu“. Apelant navodi da ni sud ni upravni organi nisu naveli niti jedan razlog zbog kojeg se Sporazum nije mogao primijeniti, osim što je drugostepeni organ naveo da Sporazum nema utjecaja na drugačije rješenje, ali o tome nije dao „pravnu analizu“. Apelant u vezi s tim ukazuje na odredbu člana 5. stav 2. Sporazuma, kojom je propisano da se „penzije, novčane naknade i druga novčana davanja ne mogu umanjivati, staviti u stanje mirovanja ili zaplijeniti, zbog toga što korisnik ima prebivalište u drugoj državi ugovornici“, te na odredbu člana 40. stav 6. Sporazuma, kojom je propisano da se „davanja, utvrđena prije stupanja na snagu ovog Sporazuma, neće ponovo utvrđivati“. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je visina njegove penzije utvrđena „u znatno nižem iznosu, čak za 43% u odnosu na onu koju je trebao primati“.

6. Dopunom apelacije apelant je zatražio prioritetno rješavanje. U dopisu koji je dostavio Ustavnom sudu apelant je naveo da ima 85 godina i da je bolestan. Zatim je, između ostalog, naveo da je u „Fondu Pale do danas doživio lopovluk, pljačku i sve što ne valja oko penzije“, te da moli „da putem ove apelacije koja je [u Ustavnom sudu] od 29.09.2011. godine donesete rješenje ili presudu kako Vi znate da [mu] ovaj Fond PIO na Palama obešteti sve ovo što [mu] je bez razloga nanio“.

7. Imajući u vidu ovaj zahtjev, te odredbu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 6. decembra 2012. godine odlučio da se povodom apelantove apelacije hitno postupa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/11 (P. Č.) | Sudska praksa | Aktio