Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3915/09 (S. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 127
- Zakon o građenju · čl. 64
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o građenju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 185
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 185
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3915/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3915/09, rješavajući apelaciju Stipe Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Galića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900103 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 900103 07 Gž od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 0 P 900103 04 P od 26. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900103 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900103 07 Gž od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900103 04 P od 26. aprila 2007. godine.
2. Apelant je podnio tužbeni zahtjev protiv prvotuženog Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog „Market tours“ d.o.o. Sarajevo-BS Gnojnice (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje stana, koji odgovara stanu na kojem je apelant nositelj stanarskog prava, u površini od 90 m² i isplate mjesečne zakupnine od 1. maja 2003. godine pa do 20. septembra 2006. godine.
3. Apelant je podnio i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate iznos od 35.919,45 KM na ime naknade za stan.
4. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je na osnovu ugovora o korištenju stana od 17. maja 1980. godine bio nositelj stanarskog prava na stanu u površini od 27 m² u Mostaru (u daljnjem tekstu: stan), da mu je ovo pravo potvrđeno Odlukom CRPC-a od 9. jula 2002. godine, da mu je Rješenjem Službe uprave za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina Općine Mostar-Jugoistok (u daljnjem tekstu: Služba) od 22. oktobra 2001. godine stan vraćen u posjed, da mu je stan zapisnički predat u posjed 27. augusta 2002. godine, te da je uz stan koristio i dograđeni stambeni objekt površine od 60 m². Drugotuženi je u maju 2003. godine započeo gradnju benzinske pumpe na prostoru gdje se nalazio apelantov stan zbog čega traži stan koji odgovara stanu i dograđenom stambenom objektu, zakupninu i naknadu štete.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900103 04 P od 26. aprila 2007. godine odbijeni su apelantov tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev i obavezan apelant da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka. Obrazlažući zašto nije osnovan tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da je utvrdio da je apelant nositelj stanarskog prava na stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 17. maja 1980. godine, odnosno da mu je Rješenjem Službe od 22. oktobra 2001. godine stan vraćen u posjed, da mu je 28. augusta 2002. godine stan predat u posjed, što je zapisnički konstatirano (iz zapisnika slijedi da je stan u ratu devastiran i da nije uvjetan za stanovanje), te da je ovo pravo apelantu priznato i odlukom CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da, u skladu sa odredbom člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za BiH, svi zakonski propisi kojima se regulira vraćanje imovine u posjed isključivo se odnose na fizičku restituciju, a ukoliko to nije moguće, onda se omogućava kompenzacija. Također, odredbom člana 185. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) izričito je propisana obaveza odgovorne osobe da uspostavi stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala. Tek kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, sud će odrediti da se oštećenom isplati odgovarajuća svota novca na ime naknade štete. S obzirom na to da predmetni stan prema svojim bitnim obilježjima predstavlja sui generis – individualno određenu stvar, čiji povrat u konkretnom slučaju nije moguć, Općinski sud je istakao da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se preda drugi odgovarajući stan. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete na ime mjesečne zakupnine, Općinski sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka V. L. zaključio da apelant nije po tom osnovu koristio stan u prizemlju stambenog objekta koji je vlasništvo ovog svjedoka. Osim toga, čak da je apelant bio u obavezi plaćati mjesečni iznos zakupnine, kod činjenice da je apelantu devastirani stan predat u posjed 27. augusta 2002. godine i da se u tom stanju nalazio i u vrijeme njegovog uklanjanja, a apelant nije sudu ponudio niti jedan dokaz mogućnosti njegove sanacije, Općinski sud je zaključio da se ovakvi izdaci, u skladu sa članom 16. ZOO-a, ne mogu podvesti pod umanjenje imovine apelanta usljed štetnog događaja. Upravo suprotno apelant se svojim pasivnim ponašanjem u periodu od preuzimanja stana sve do njegovog uklanjanja svjesno izložio troškovima korištenja tuđeg objekta.
6. U odnosu na odbijanje alternativnog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da, u skladu sa odredbama čl. 172. i 184. ZOO-a, pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija, odnosno u slučaju kada je stvar oduzeta imatelju na nedopušten način propala uslijed više sile odgovorna osoba je dužna dati naknadu u novcu. Također, odredbama člana 64. Zakona o građenju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 55/02) propisano je da je rekonstrukciju objekta kao i demolaciju (uklanjanje) moguće izvršiti na osnovu dozvole općinskog organa nadležnog za poslove građenja. Nesporno je da je rješenjem Vijeća Gradske općine Mostar-Jugoistok od 14. maja 2002. godine iz posjeda dosadašnjih posjednika radi privođenja trajnoj namjeni preuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište i dodijeljeno drugotuženom na korištenje radi izgradnje benzinske pumpe. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je stan bio izgrađen na nekretnini-dodijeljenom zemljištu, koja prema posjedovnom listu u naravi predstavlja kuću i zgradu, gradilište i zidine, a pravo posjeda upisano je u korist Hercegovina P kombinata Mostar sa dijelom 1/1. Rješenjem Službe od 10. marta 2003. godine drugotuženom je odobrena izgradnja benzinske pumpe sa pratećim sadržajima na navedenom građevinskom zemljištu, dok je rješenjem od 14. novembra 2003. godine drugotuženom odobrena upotreba navedenog objekta. Općinski sud je naveo da je utvrdio da zgrada u sklopu koje se nalazio stan više ne postoji, u što se neposredno uvjerio na uviđaju održanom 25. januara 2007. godine. Međutim, imajući u vidu datum kada je predmetno zemljište dodijeljeno drugotuženom kao neizgrađeno građevinsko zemljište (14. maja 2002. godine), kao i datum kada je stan predat u posjed apelantu (27. august 2002. godine), Općinski sud je zaključio da je u vrijeme preuzimanja zemljišta i njegove dodjele na korištenje stan postojao (iako je usljed ratnih djelovanja bio uništen i nije bio uvjetan za stanovanje). U skladu sa navedenim, prvotuženi kao nadležni organ koji je raspolagao predmetnom nekretninom a drugotuženi kao njen faktički korisnik, odgovorni su za naknadu štete koja je nastala apelantu, zato što, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), nositelju stanarskog prava pripada pravo na naknadu štete u slučaju ako se njegovo iseljenje iz stana vrši u javnom interesu (eksproprijacija), ali i u slučajevima kada je to uvjetovano dotrajalošću i stanjem objekta koji nije uvjetan za stanovanje. Nesporno je da stan više ne postoji, a da je na njegovom mjestu drugotuženi izgradio benzinsku pumpu, tako da se solidarna odgovornost prvotuženog i drugotuženog zasniva na odredbi člana 414. u vezi sa članom 185. ZOO-a i to u vrijednosti stana sličnih karakteristika.
7. Međutim, Općinski sud je istakao da na osnovu iskaza saslušanih svjedoka nije mogao na nedvosmislen način utvrditi tačnu površinu i strukturu stana osim da je stan dograđen nakon zaključenja ugovora o korištenju stana 1980. godine. Nesporno je da je apelant nositelj stanarskog prava na stanu, međutim u preostalom dograđenom dijelu nije moguće utvrditi tačnu površinu i strukturu stana. Naime, iz apelantovog iskaza slijedi da je površina stana zajedno sa dograđenim dijelom iznosila 90 m², dok iz iskaza svjedoka M. K. proizlazi da je površina dograđenog dijela iznosila oko 50 m². Osim toga, i ostali svjedoci nisu se sa sigurnošću mogli izjasniti, jer nisu imali saznanja o tačnoj strukturi, površini, rasporedu prostorija i sl. Dalje, kako je predmetni stan u ratu devastiran, Općinski sud je istakao da apelantu, u skladu sa članom 185. u vezi sa članom 190. ZOO-a, pripada naknada štete za vrijednost stana u stanju u kojem se nalazio prije njegovog uklanjanja, a ne tržišne vrijednosti funkcionalnog i u cijelosti izgrađenog objekta sličnih karakteristika. Naime, u konkretnom slučaju razlika ovih vrijednosti odnosno vrijednost umanjenja nužno se podvodi pod ratnu štetu zbog činjenice da je predmetni stan uništen tokom rata za koju štetu prvotuženi i drugotuženi ne mogu biti odgovorni. Prema nalazu i mišljenju vještaka, sadašnja tržišna vrijednost za površinu od 27 m² iznosi 10.775,83 KM, a za površinu od 90 m² (stan i dograđeni dio) tržišna vrijednost iznosi 35.919,45 KM. Međutim, stan je devastiran, tako da navedeni iznosi ne odražavaju stvarnu vrijednost niti visinu za koju je umanjena apelantova imovina. Općinski sud je istakao da niti primjenom odredaba člana 127. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) nije mogao utvrditi koji bi to iznos bio realan i odražavao stvarnu vrijednost stana prema njegovom stanju u kojem se nalazio u vrijeme štetnog događaja, tako da je i apelantov alternativni zahtjev odbio u cijelosti.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 900103 07 Gž od 22. januara 2008. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, brižljivo ih ocijenio i dao jasne i valjane razloge za svoju odluku, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud na osnovu iskaza saslušanih svjedoka mogao tačno i nesporno utvrditi površinu stambenog objekta na osnovu čega bi se mogla utvrditi visina tužbenog zahtjeva, odnosno isplata naknade štete, Kantonalni sud je istakao da iz apelantovog iskaza i iskaza svjedoka V. B. i I. K. proizlazi da je radnički savjet Hepoka 1979. godine donio odluku o proširenju stana, te da je apelant zaključio poseban ugovor o korištenju novoizgrađenog dijela stana. Međutim, apelant navedenu odluku i ugovor nije priložio kao dokaze navodeći da je cjelokupan arhiv Hepoka u toku rata izgorio, dok je istovremeno priložio ugovor o korištenju stana od 17. maja 1980. godine. Osim toga, pravilna je ocjena prvostepenog suda da su iskazi saslušanih svjedoka kontradiktorni, paušalni i neodređeni i da kao takvi ne predstavljaju realnu osnovu temeljem koje bi se mogla tačno utvrditi površina novoizgrađenog stana, odnosno ukupna površina. Dakle, ne postoji bilo kakav materijalni dokaz kojim bi se mogla utvrditi proširena površina novoizgrađenog dijela stana ili ukupna površina proširenog stana, tako da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne može nesporno utvrditi površina proširenog stana od čijeg utvrđenja zavisi njegova vrijednost. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao mjesečnu zakupninu, jer priloženi ugovor o zakupu zaključen između apelanta kao zakupoprimca i V. L. kao zakupodavca nije ovjeren u sudu ili nekom drugom nadležnom organu, tako da ne može predstavljati dokaz na kojem se može temeljiti odluka o ovom tužbenom zahtjevu, tim prije što iskaz svjedoka V. L. u cijelosti pobija apelantove tvrdnje da se radilo o ugovoru o zakupu, odnosno da su apelant i navedeni svjedok u srodstvu i da zakupninu nisu dogovarali već je stan apelantu dat na korištenje uz uvjet da plaća struju, vodu i ostale komunalije. Također, ovaj svjedok u iskazu negira apelantovu tvrdnju da su dospjele zakupnine prebijane sa apelantovim ulaganjima u iznajmljeni stan.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 900103 08 Rev od 15. septembra 2009. godine revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja slijedi da je zgrada u sklopu koje se nalazi apelantov stan izgrađena na zemljištu na kojem je upisano pravo raspolaganja u korist Hepoka, da zgrada više ne postoji, da u postupku nije utvrđeno ko je zgradu uklonio, kada je uklonjena, niti u kakvom stanju je bio stan u momentu rušenja, ali proizlazi da je do 23. jula 2003. godine zgrada odnosno stan još uvijek postojao. Kod navedenog nižestepeni sudovi su našli da postoji odgovornost prvotuženog, jer nije proveo postupak eksproprijacije u skladu sa zakonom, i drugotuženog kao korisnika eksproprijacije. Međutim, apelant nije uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, tj. da je koristio površinu od 90 m² stambenog prostora za koji potražuje naknadu štete. Kako je stan bio devastiran radi ratnih okolnosti i kako apelant nije dokazao niti u kakvom stanju je bio taj stambeni prostor u vrijeme njegovog uklanjanja, to je odbijen njegov tužbeni zahtjev za predaju odgovarajućeg stambenog prostora na korištenja kao nositelja stanarskog prava, kao i zahtjev za isplatu zakupnine.
10. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi daju odgovarajući stan u zamjenu za stan koji je koristio. Naime, odredbama člana 52. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima propisana su tri slučaja prestanka ugovora o korištenju stana kada se zgrada ili dio zgrade u kojem se nalazi stan mora rušiti i to: na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, na osnovu rješenja o eksproprijaciji i kada se mora izvršiti iseljenje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara. Ukoliko se ruši zgrada u kojoj se nalazi stan, Zakon propisuje da ugovor o korištenju stana nositelja stanarskih prava prestaje, a korisnik stana se može iseliti iz svog stana tek na osnovu pravosnažnog rješenja o rušenju objekta i nakon što mu se osigura drugi stan koji će zadovoljiti njegove minimalne potrebe stanovanja, dok u slučaju eksproprijacije nakon što mu se osigura odgovarajući stan. Međutim, u predmetnom postupku nije dokazano da je vođen bilo kakav postupak a pogotovo da je nezakonitim radom organa apelantu nanesena šteta. Naime, apelant u momentu rušenja objekta nije bio u stanu tako da organ ili osoba koja je vršila rušenje nisu bili upoznati sa potrebom osiguranja drugog stana po nekom od navedenih osnova. Zbog navedenog, apelant kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji je srušen ne može zahtijevati da mu se dodijeli drugi odgovarajući stan. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni niti apelantovi navodi koji se odnose na naknadu na ime zakupnine, budući da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da apelant nije stanovao u stanu koji je preuzeo u posjed u devastiranom stanju, a plaćanje zakupnine, ako je i bilo, nije u uzročnoj vezi sa posljedicom rušenja objekta.
11. Vezano za apelantov zahtjev za naknadu štete u protivvrijednosti stana, Vrhovni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao da je šteta nastala, tj. kada je zgrada u kojoj je stan srušena i u kakvom se stanju nalazio stan. Osim toga, ostala je nejasna i činjenica površine stambenog prostora, s obzirom na to da je apelant nesporno dokazao površinu od 27 m², a traži naknadu za ukupno 90 m², tako da nije dokazana površina od 67 m². S tim u vezi, nižestepeni sudovi nisu mogli sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice, pa su primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP odbili apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode da je sud mogao dosuditi naknadu bar za površinu od 27 m², Vrhovni sud je naveo da bi to bilo logično, ali samo u situaciji da je sud prethodno mogao utvrditi u kakvom je stanju bio taj stan u vrijeme rušenja. Apelantov zahtjev je određen po tržišnoj cijeni 1 m² stana koji iznosi 600,00 KM, međutim, iz apelantove izjave proizlazi da je stan u vrijeme rušenja bio devastiran. Dakle, apelant je bio taj koji je trebao dokazati visinu svog zahtjeva, ali kako nije, odluke nižestepenih sudova su pravilne.
12. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije apelant navodi i da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) i člana
8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili zakon odnosno da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno i nepravično primijenili materijalnopravne propise na njegovu štetu. Povredu odredaba parničnog postupka apelant nalazi u tome što je istom presudom odbijen njegov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i alternativni zahtjev, te što se Vrhovni sud uopćeno pozvao na materijalnopravne norme u obrazloženju presude. Apelant ističe da je proizvoljan zaključak redovnih sudova kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev koji se odnosi na obavezu tuženih da mu daju odgovarajući stan u zamjenu za onaj koji je koristio. Apelant smatra da je trebao biti uključen u upravni postupak koji je prethodio rušenju i dodjeli predmetne nekretnine drugotuženom. Također, apelant navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da nije dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva, jer nije dokazao u kakvom je stanju bio stambeni objekt u momentu rušenja, te površinu predmetnog stana. Apelant navodi da mu je sud, u skladu sa članom 190. ZOO-a, trebao dosuditi potpunu naknadu štete koja je potrebna da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (čl. 155, 185, 189. i 180. ZOO-a). Također, apelant smatra da je propustom Vrhovnog suda da obrazloži njegove revizione navode kojim pobija dio odluke koja se odnosi na naknadu mjesečne zakupnine došlo do povrede odredaba parničnog postupka.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić