Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3984/09 (A. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Penzija
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3984/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3984/09, rješavajući apelaciju Ankice Pilipović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ankice Pilipović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001 513 09 U od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci, broj 1044104772 od 31. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Prijedor, broj 1044104772 od 22. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Pilipović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banjaluke, podnijela je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 513 09 U od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond za PIO) broj 1044104772 od 31. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Fond za PIO- Filijala Prijedor), broj 1044104772 od 22. septembra 2008. godine. Apelantkinja je 23. januara 2010. godine i 20. juna 2011. godine dostavila dopune apelacije.

2. Rješenjem Fonda za PIO - Filijala Prijedor broj 1044104772 od 22. septembra 2008. godine apelantkinji je priznato pravo na starosnu penziju od 20. septembra 2008. godine u iznosu od 498,80 KM mjesečno. Penzija je određena na osnovu penzijskog staža od 40 godina i jedan dan u visini od 75% utvrđenog osnova i iznosi 453,74 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku povodom apelantkinjinog zahtjeva od 19. septembra 2008. godine, za priznavanje prava na starosnu penziju, utvrđeno da je apelantkinja rođena 3. januara 1949. godine i da na dan podnošenja zahtjeva ima navršenih 59 godina života sa ukupnim penzijskim stažem od 40 godina i jedan dan, u koji je uračunat ostvareni staž osiguranja u bivšoj SRBiH od 18. septembra 1968. godine do 30. aprila 1992. godine, te staž u Republici Srpskoj od 1. maja 1992. do 19. septembra 2008. godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Fond PIO - Filijala Prijedor je donio predmetno rješenje kojim se apelantkinji, shodno odredbama čl. od 77 do 87 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), priznaje pravo na starosnu penziju na način preciziran u izreci rješenja. Navedeno je da apelantkinjin penzijski osnov za ostvareni ukupan penzijski staž prema obračunu koji se nalazi u spisu predmeta iznosi 604,99 KM, s čim u vezi je određena penzija u visini od 75% od osnova i iznosi 453,74 KM, a taj iznos je uvećan shodno Odluci o usklađivanju penzija („Službeni glasnik RS“ broj 49/08) pa tako da na kraju njena penzija iznosi 498,80 KM.

3. Rješenjem Fonda za PIO broj 1044104772 od 31. marta 2009. godine apelantkinjina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Fond za PIO je istakao da je ocijenio apelantkinjine navode i nakon uvida u spise predmeta utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakonskih propisa. Navedeno je da je odredbama čl. od 77 do 81 Zakona o PIO-u propisano da penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos plata, odnosno neto osnovica osiguranja počevši od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, koje su saglasno odredbama člana 82 Zakona o PIO-u valorizovane prema kretanju prosjeka plata svih zaposlenih u SR Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i na taj način dovedene na nivo neto plata u 2004. godine koja prethodi godini na koju su penzije usklađene. Plate i osnovice osiguranja koje su uzete u obračun penzijskog osnova preračunate su odgovarajućim koeficijentima prema godini u kojoj su ostvarene, a koji su propisani odredbama člana 3 Odluke o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata u 2008. godini („Službeni glasnik RS“ broj 26/08). U tom smislu, apelantkinji je od pravilno utvrđenog iznosa penzijskog osnova u iznosu od 604,99 KM određena starosna penzija, s obzirom na ostvareni penzijski staž u trajanju od 40 godina i jedan dan a shodno odredbi člana 88 Zakona o PIO-u, u visini od 75%, što iznosi 453,74 KM. Ovako određena penzija, shodno Odluci o usklađivanju penzija, povećana je za 9.9291%. Slijedom navedenog, odlučeno je da je postupak, koji je prethodio donošenju osporenog prvostepenog rješenja, pravilno sproveden, a samo rješenje je pravilno i na zakonu zasnovano. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02).

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001 513 09 U od 10. novembra 2009. godine, u upravnom sporu protiv Rješenja Fonda za PIO broj 1044104772 od 31. marta 2009. godine, apelantkinjina tužba je odbijena kao neosnovana.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično i pravno utvrđenje upravnih organa, te je istakao da je utvrdio da su u konkretnom slučaju apelantkinjine plate valorizovane primjenom koeficijenata u skladu sa Odlukom o utvrđivanju koeficijenata, kako je to sve pravilno i konstatovano u obračunu penzijskog osnova od 23. septembra 2008. godine (koji se nalazi u spisu predmeta) a na osnovu kog je apelantkinji i utvrđen penzijski osnov u iznosu od 604,99 KM. Okružni sud je istakao da je apelantkinja zahtjev za ostvarivanje penzije podnijela u 2008. godini, te da su prilikom obračuna penzijskog osnova, u skladu sa članom 77 stav 1 Zakona o PIO-u, pravilno uzete godine navedene u obračunu penzijskog osnova. Dalje je navedeno i da su pravilno utvrđeni iznosi plata koje je apelantkinja u tim godinama ostvarivala, te da su na te iznose plata pravilno primijenjeni koeficijenti primjenom Odluke o utvrđivanju koeficijenata. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjine navode da su u konkretnom slučaju kod obračuna penzijskog osnova pogrešno primijenjeni koeficijenti za obračun. U vezi s tim, navedeno je da je Fond za PIO pri utvrđivanju penzijskog osnova bio dužan da primijeni Odluku o utvrđivanju koeficijenata, pa je u tom smislu Okružni sud naveo da je osporeni akt Fonda PIO-a zakonit jer je pravilnom primjenom tih koeficijenata i zbirom valorizovanih iznosa plata Fond PIO pravilno utvrdio da penzijski osnov za apelantkinju, u smislu člana 89 stav 2 Zakona o PIO-u. Dalje je navedeno da se, uz usklađivanje penzija sa Odlukom o usklađivanju penzija, penzije od 1. maja 2005. godine povećavaju za 9,9291% i na taj način dovode na nivo penzija iz 2006. godine i iznose 498,80 KM, koliko je apelantkinji i utvrđena visina penzije, a o čemu su, kako u prvostepenom rješenju Fonda PIO - Filijala Prijedor, tako i u osporenom aktu (koji sa prvostepenim rješenjem čini pravno jedinstvo), i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi koje u svemu prihvata i Okružni sud. Takođe, Okružni sud je naveo da se i povodom njegovog zaključka činjenično i pravno utvrđenje izraženo u osporenom aktu ne može dovesti u sumnju navodima žalbe, te je stoga apelantkinjinu tužbu odbio kao neosnovanu.

6. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, te prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantkinja tvrdi da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja ukazuje da obračun njenog penzijskog osnova nije zakonit, jer koeficijenti valorizacije njenih plata nisu utvrđeni u skladu sa statističkim podacima o kretanju plata u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj. U dopunama apelacije apelantkinja je dodatno potkrijepila istaknute navode o nezakonitosti odluka organa uprave i Okružnog suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije tiču načina na koji su upravni organi i Okružni sud u upravnom sporu utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2359/09 (Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 13. juna 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. U navedenoj Odluci, Ustavni sud je zaključio da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud naglašava da je predmet ovog upravno-sudskog postupka isključivo odluka kojom je apelantici priznato pravo na starosnu penziju (kako prvostepena tako i drugostepena) te način na koji je utvrđena njena visina i da je Okružni sud obavezan da zakonitost osporenog akta ispituje na bazi činjenica utvrđenih u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenice koje se odnose na postojanje uslova za sticanje prava na penziju i utvrdili penzijski osnov prema relevantnim odredbama Zakona o PIO i Odlukom o utvrđivanju koeficijenata. Okružni sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja upravnih organa također dovoljno jasno obrazložio na koji način je utvrđena visina apelanticine penzije, odnosno da je zaključio da je Fond PIO pravilno obračunao penzijski osnov za apelanticu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica i u podnijetoj tužbi protiv Rješenja Fonda PIO-a isticala skoro identične navode kao i u apelaciji koje je Okružni sud, u okviru zakonom utvrđenih okvira ispitao, i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U tom smislu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantkinjine navode koji su se odnosili na pravo iz člana 17 Evropske konvencije, te pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj 2359/09 zaključio da Ustavni sud primjećuje da apelantica posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 113/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se isti zaključci mogu donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2359/09.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3984/09 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio