Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3990/12 (S. D. iz Hadžića, N. Đ. iz Olova, I. K. iz Vogošće, R. O. iz Sarajeva, L. H. iz Sarajeva, S. M. iz Kiseljaka, M. T. iz Sarajeva i drugi)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3990/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3990/12, rješavajući apelaciju Safeta Divovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Safeta Divovića, Nurije Đogića, Ismeta Kerle, Reze Omeragić, Lušije Hrustan, Saše Matića, Mladena Tole, Zaima Šumana, Midhata Šunde, Safeta Šupca, Adema Šuše, Dženana Talovića i Džemaila Tanje podnesene protiv: -presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 RS 043494 09 Rsz od 15. augusta 2012. godine, 09 0 Rs 007720 08 Rsž od 12. jula 2012. godine, 65 0 Rs 051519 10 Rsž od 12. jula 2012. godine, 65 0 Rs 045895 09 Rsz od 5. septembra 2012. godine, 65 0 Rs 067337 10 Rsz od 29. augusta 2012. godine, 65 0 Rs 0495366 11 Rsž od 29. augusta 2012. godine, 65 0 P 050983 09 Gž od 9. augusta 2012. godine i 65 0 Rs 050927 1 1Rsž od 18. jula 2012. godine; -presuda Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 P 043494 08 P od 6. aprila 2009. godine, 65 0 P 067337 08 P od 4. decembra 2009. godine, 65 0 P 049534 05 P od 24. aprila 2009. godine i 65 0 P 050927 05 P od 31. marta 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Divović iz Hadžića, Nurija Đogić iz Olova, Ismet Kerla iz Vogošće, Reza Omeragić iz Sarajeva, Lušija Hrustan iz Sarajeva, Saša Matić iz Kiseljaka, Mladen Tolo iz Sarajeva, Zaim Šuman iz Goražda, Midhat Šundo iz Ustikoline, Safet Šupac iz Goražda, Adem Šuša iz Goražda, Dženan Talović iz Goražda i Džemail Tanjo iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. novembra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3990/12, AP 3991/12, AP 3992/12, AP 3993/12, AP 3994/12, AP 3995/12, AP 3996/12 i AP 3999/12, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3990/12. Ukupno je spojeno osam predmeta.

3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa i to za neisplaćene plaće, regres i razliku naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. U tužbenim navodima apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH („Službene novine FBiH“ broj 32/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave („Službene novine FBiH“ br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu („Službene novine FBiH“ broj 64/02) i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04). Tužena je u odgovorima na tužbe istakla prigovore zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH.

4. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je obavezao tuženu (izuzev u predmetima AP 3990/12, AP 3994/12, AP 3995/12 i AP 3999/12) da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za sporne periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

5. U predmetima u kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade zaposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. Dalje se navodi da je odredbom člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra odricanjem od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da je tužena apelantima priznala da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.

6. U predmetima br. AP 3990/12, AP 3994/12, AP 3995/12 i AP 3999/12 Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da su predmetna potraživanja apelanata (regres) zastarjela u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, jer je od dana nastanka potraživanja do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine. Općinski sud je istakao da je među strankama sporno da li obavještenja tužene od 25. oktobra i 15. novembra 2002. godine, Zaključak Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu, Instrukcija Federalnog ministarstva finansija od 9. januara 2003. godine, te Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH imaju kvalitet priznanja duga u smislu odredaba čl. 366. stav 1. i 387. Zakona o obligacionim odnosima. Prema stavu Općinskog suda, određeni pismeni izričaj ili pismena izjava može proizvesti djelovanje odricanja od zastarjelosti obaveze ukoliko je data na izričit način i ukoliko se odnosi na tačno određen osnov i visinu obaveze. Budući da je takvo ponašanje tužene u konkretnom slučaju izostalo, Općinski sud je zaključio da je protekom zakonski određenog vremena u kojem su apelanti mogli tražiti ispunjenje obaveze tužene prestalo i njihovo pravo da traže takvo ispunjenje. Također, Općinski sud je u apelaciji broj AP 3999/12 naveo da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) propisana Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00), Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je konstatirao da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku osigura mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada i da poslodavac može da se opredijeli da topli obrok zaposlenicima osigurava vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tužena osigurala apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

7. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama (izuzev u predmetima br. AP 3990/12, AP 3994/12, AP 3995/12 i AP 3999/12 u kojima su prvostepene presude potvrđene) žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu, budući da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta zakona ne proizlazi izričito priznanje duga niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa stavom Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom na to da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

8. U predmetima br. AP 3990/12, AP 3994/12, AP 3995/12 i AP 3999/12 Kantonalni sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO-a i člana 106. Zakona o radu. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. U predmetu broj AP 3999/12 Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je konstatirao da, uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 19/00), proizlazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. Dakle, propisima koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presuda propisana je samo visina novčane naknade na ime toplog obroka koja pripadaju zaposlenicima (apelantima) kada im poslodavac ne osigurava ishranu u toku rada. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci osporenih presuda.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu primijenili odredbe člana 12. ZOO-a, člana 106. Zakona o radu i člana 387. stav 1. ZOO-a. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta donošenjem obavještenja tuženog od 25. oktobra i 15. novembra 2002. godine, Zaključkom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu, te donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani u osporenim presudama potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Također, apelanti navode da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH i da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da su im povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U vezi sa navodima apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije priznala dug, te da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu. Također, vezano za navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenim presudama kojim je zaključeno da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav

2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.

14. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na internetskim stranicama kao i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, odnosno zašto apelantima ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženja i razloge navedene u odlukama br. AP 884/07 i AP 2651/09.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3990/12 (S. D. iz Hadžića, N. Đ. iz Olova… | Sudska praksa | Aktio