Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4036/09 (M. Ć.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4036/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4036/09, rješavajući apelaciju Mlađana Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađana Ćorića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 032736 09 Gz od 11. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 032736 03 P od 21. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mlađan Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 P 032736 09 Gz od 11. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 032736 03 P od 21. januara 2009. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda, broj AP 4036/09 od 20. aprila 2011. godine, predmetna apelacija je odbačena kao neblagovremena. Apelant je 6. septembra 2011. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke, koji je Ustavni sud usvojio 20. decembra 2012. godine.

3. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu. drugotuženi), «Jelšingrad Livar»

- livnica čelika a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Miloša Jamedžija i Aleksandra Jamedžija (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) radi utvrđivanja stanarskog prava, predaje u posjed stana u Banjaluci, ulica Nikole Tesle broj 17, prizemlje, stan broj 10, površine 43 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i poništenja rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), br. SL 05-050-02-02-174/02 od 1. novembra 2002. godine i 02-

7169/03 od 6. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja).

4. Prvostepenom presudom, broj 71 0 P 032736 03 P od 21. januara 2009. godine stavom 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da je rješenje o trajnom korištenju stana broj RDS-02/02 od 17. jula 2002.godine zakonito i da je na temelju tog rješenja apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da četvrtotuženi predmetni stan, slobodan od lica i stvari, predaju apelantu. Stavom 2. izreke iste presude sud se oglasio nenadležnim za postupanje po tužbi u dijelu kojim je apelant tražio da se poništie sporna rješenja kao nezakonita, ukidajući provedene radnje i odbacujući u tom dijelu tužbu, dok je stavom 3. izreke apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 640,00 KM.

5. Osnovni sud je nakon ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je tužba neosnovana. Obrazlažući svoj stav Osnovni sud je naveo da je trećetuženi apelantu dodijeli na privremeno korištenje stan u Banjaluci u ul. Vojvode Živojina Mišića broj 45 za koji je apelant zaključio ugovor o korištenju 28. oktobra 1998. godine. Međutim, navedeno je da je rješenjem Ministarstva od 26. avgusta 2002. godine za prethodno navedeni stan (u ul. Vojvode Živojina Mišića broj 45) stanarsko pravo potvrđeno ranijem nositelju stanarskog prava Mili Jelić iz Banjaluke, te da je istim rješenjem apelantu prestalo pravo privremenog korištenja na tom stanu koji je, shodno navedenom, morao napustiti. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) prestaje katagorija stanarskog prava kao i ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decemebra 1998. godine, a svi korisnici stanova koji stan koriste po osnovu tih ugovora smatraju se privremenim korisnicima. S obzirom na navedeno Osnovni sud je stao na stanovište da tvrdnje apelanta i dokazi o dodjeli stana u Banjaluci u ul. Živojina Mišića broj 45, kao i postupak koji je prethodio dodjeli predmetnog stana nisu od uticaja za pitanje prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, koji je ujedno i predmet spora. U tom konktekstu prema mišljenju prvostepenog suda nisu od uticaja ni odluka stambene komisije od 4. decembra 1997. godine, rješenje od 23. januara 1998. godine i rješenje od 2. maja 1995. godine jer su svi navedeni akti prestali da važe po samom zakonu.

6. Osnovni sud je naveo da je apelant tokom postupka tvrdio da je u predmetni stan uselio na temelju rješenja trećetuženog od 17. jula 2002. godine, ali to rješenje tokom postupka apelant sudu nije dostavio, a niti je trećetuženi to učinio po nalogu suda pismeno se očitujući da takvo rješenje ne posjeduje u svojoj dokumentaciji. Istaknuto je da je apelant svoje pravo na daljnje nesmetano korištenje predmetnog stana zasnovao na činjenici da mu je stan dodijeljen na temelju valjanog rješenja, te da mu u konkretnom slučaju nedostaje pravno valjan pravni osnov za korištenje, a to je ugovor o korištenju, odnosno zakupu stana. U vezi s tim Osnovni sud je naveo da je predmetni stan Ministarstvo dodijelilo četvrtotuženim kao alternativni smještaj nakon što je spornim rješenjima Ministarstva apelantu naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Na temelju svega navedenog Osnovni sud je naveo da apelant tokom postupka izvednim dokazima nije uspio da dokaže da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana po osnovu ugovora o zakupu, niti posjeduje akt o dodjeli stana, koji nije suprotan odredbi člana 22. Zakona o prestanku primjene, pa je iz tog razloga u tom dijelu odbijen sa tužbenim zahtjevom.

7. U vezi sa traženjem apelanta da se ponište sporna rješenja Ministarstva Osnovni sud je naveo da je ta rješenja donio organ uprave u provođenju upravnog postupka, da se radi o upravnim aktima, koja je donio organ uprave u stvarima koje nisu u nadležnosti suda, te se iz tog razloga u tom dijelu sud oglasio nenadležnim, a o troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Odlučujući o žalbi i dopuni žalbe apelanta Okružni sud je donio Presudu, broj 71 0 P 032736 09 Gz od 11. juna 2009. godine kojom je žalbe u cijelosti odbio, potvrđujući istovremeno osporenu prvostepenu odluku. Okružni sud se u obrazloženju prije svega pozvao na odredbe člana 11. st. 1 i 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87, 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZOSO) kojima je propisano da se stanarsko pravo stiče sa danom zakonitog useljenja, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje koje je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Navedeno je da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku i da ugovor ne proizvodi nikakvo pravno dejstrvo ukoliko nije zaključen u pismenom obliku, kako je to regulisano odredbom člana 26. st. 1. i 2. ZOSO-a. Prema ocjeni Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da izvedeni dokazi apelanta koji se odnose na stan u ul. Vojvode Živojina Mišića broj 45 koji je apelant prethodno koristio nisu od uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, pa se u vezi s tim neosnovanim ukazuju žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, budući da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze i dao dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Okružni sud je istakao da na ovakav stav ne mogu uticati ni žalbeni navodi iz dopune žalbe o priznanju trećetuženog o postojanju rješenja od 17. jula 2002. godine i ugovora o zakupu, jer se aktima na koje se apelant u dopuna žalbe poziva ne može steći stanarsko pravo što apelant traži postavljenim tužbenim zahtjevom. Navedeno iz razloga što je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 72/07 – prečišćen tekst; u daljnjem tekstu: ZPDS) propisano da se stanarsko pravo više ne može steći na stanovima u društvenoj svojini (odredba člana 69. stav 1. navedenog zakona). Okružni sud je na kraju naveo da ni ostali žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačiji ishod predmetnog parničnog postupka, posebno imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant iscrpno opisuje hronologiju postupka i ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant, između ostalog, navodi da je iz svih provedenih dokaza očigledno da su tuženi priznali postojanje rješenja o dodjeli predmetnog stana (s tim što mu osporavaju pravnu valjanost iz različitih razloga), pa prema tome sudovi nisu mogli preći preko priznanja da je apelantu stan dodijeljen, bez obzira što sporno rješenje nije dostavljeno prvostepenom sudu. U apelaciji se još navodi da je naknadno, nakon zaključenja glavne rasprave, pribavljeno rješenje i ugovor o zakupu iz 2002. godine, koji su i dostavljeni drugostepenom sudu. U vezi s tim apelant posebno naglašava da je Okružni sud očigledno prihvatio da analizira naknadno dostavljene dokaze jer je u spornoj presudi istakao da se na temelju takvih akata ne može steći stanarsko pravo, pa apelant ima dojam da ih je drugostepeni sud prihvatio kao naknadno pribavljene dokaze. Apelant smatra da mu je predmetni stan zakonito dodjeljen, pa je očigledno pogrešno utvrđenje suda da odlučne činjenice u predmetnoj parnici nisu dokazane.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant smatra da su osporene presude dovele do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na dom suštinski, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava kao pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom.

15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja bili saglasni u ocjeni da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preispitujući osporenu prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih navoda i novih dokaza koje je apelant naknadno dostavio u dopuni žalbe, a koje je drugostepeni sud uzeo u obzir prilikom preispitivanja prvostepene presude, naglasio da je prilikom odlučenja imao u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a, kojim je apelant, između ostalog, tražio utvrđenje stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim Okružni sud se pozvao na odredbu člana 72. stav 1. ZPDS-a (ranije odredba člana 69. stav 1.), kojom je propisano da stupanjem na snagu ovog zakona (koji je stupio na snagu 2000. godine) na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo, pa su u tom kontekstu i dokazi koje je apelant naknadno dostavio irelevantni kod nesporne činjenice da institut stanarskog prava više ne postoji. Imajući u vidu navedeno, a što je zapravo i suštinski prigovor apelanta, i činjenicu da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4036/09 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio