Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4074/09 (A. P.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Upravni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4074/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4074/09, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Amira Pilava podnesene protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. U-17/07 od 23. novembra 2009. godine i U-18/07 od 15. decembra 2009. godine, rješenjā Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Odbora državne službe za žalbe br. 01-
07-117/06 od 4. decembra 2006. godine i 01-07-119/06 od 6. decembra 2006. godine i rješenjā Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine br. 02-
50-10034/06 od 2. novembra 2006. godine i 02-50-10030/06 od 6. novembra 2006. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-17/07 od 23. novembra 2009. godine, Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) broj 01-07-117/06 od 4. decembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 02-50-10034/06 od 2. novembra 2006. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 4074/09.
2. Apelant je, zatim, 25. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-18/07 od 15. decembra 2009. godine, Rješenja Odbora za žalbe broj 01-07-119/06 od 6. decembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva pravde broj 02-50-10030/06 od 6. novembra 2006. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4091/09.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4074/09 i AP 4091/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4074/09.
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak okončan Presudom Suda BiH broj U-17/07 od 23. novembra 2009. godine
5. Apelant je 31. oktobra 2002. godine podnio zahtjev Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo civilnih poslova) za obračun i isplatu razlike plate za period od 1. septembra 2000. godine do 15. aprila 2002. godine. Pošto po podnesenom zahtjevu Ministarstvo civilnih poslova nije donijelo odluku, apelant je 7. septembra 2006. godine podnio požurnicu Ministarstvu pravde za donošenje odluke po njegovom zahtjevu, jer smatra da je Ministarstvo pravde pravni sljednik Ministarstva civilnih poslova. Ministarstvo pravde nije u zakonskom roku donijelo odluku o apelantovom zahtjevu zbog čega je apelant podnio žalbu Odboru za žalbe. Rješenjem Odbora za žalbe broj 01-07-80/06 od 18. oktobra 2006. godine uvažena je apelantova žalba i naloženo Ministarstvu pravde da u roku od osam dana donese odluku po apelantovom zahtjevu od 31. oktobra 2002. godine. Obrazloženo je da Ministarstvo pravde Odboru za žalbe nije dostavilo zapisnik o primopredaji finansijskih i drugih obaveza između ministarstava prema Odluci Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 29. aprila 2003. godine o načinu preuzimanja poslova između ministarstava osnovanih ranijim Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 15/03) iz kojega bi se moglo utvrditi da li je Ministarstvo pravde preuzelo obaveze u odnosu na apelanta. Zbog navedenog, Odbor za žalbe nije mogao odlučiti u ovoj stvari, pa je predmet vratio Ministarstvu pravde uz obavezu da, nakon uvida u navedeni zapisnik i dokumente uz njega, odluči o osnovanosti apelantovog zahtjeva.
6. Postupajući po Rješenju Odbora za žalbe broj 01-07-80/06 od 18. oktobra 2006. godine, Ministarstvo pravde je donijelo Rješenje broj 02-50-10034/06 od 2. novembra 2006. godine kojim je apelantov zahtjev za obračun i isplatu razlike plate za period od 1. septembra 2000. godine do 15. aprila 2002. godine odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo pravde je navelo da je tokom postupka utvrdilo da je apelant 31. oktobra 2002. godine Ministarstvu civilnih poslova podnio zahtjev za obračun i isplatu razlike plate za navedeni period, te da je 7. septembra 2006. godine podnio požurnicu Ministarstvu pravde za donošenje odluke o njegovom zahtjevu. Dalje, Ministarstvo pravde je ukazalo da, s obzirom na to da se u konkretnom postupku radi o naknadi razlike plate koja je vezana za obavljanje poslova i obročnog karaktera, te se isplaćuje periodično u vremenskim razmacima ne dužim od 30 dana i svaka isplata dospijeva u određenom periodu koji je kraći od jedne godine, takva potraživanja, u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarijevaju za tri godine, računajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjesečne neisplaćene naknade. Ministarstvo pravde je, dalje, navelo da, s obzirom na to da je apelant podnio zahtjev za potraživanje koje se odnosi na period od 1. septembra 2000. godine do 15. aprila 2002. godine, dakle po proteku roka od tri godine, to je, prema članu 372. stav 1. ZOO, nastupila zastara, računajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjesečne neisplaćene naknade na ime razlike plate. Ministarstvo pravde je ukazalo da, s obzirom na to da je apelant u vrijeme postavljanja zahtjeva radio u Ministarstvu civilnih poslova, to je trebalo svoju požurnicu da blagovremeno uputi tome ministarstvu a u slučaju nepostupanja po njoj, da podnese žalbu, odnosno traži zaštitu putem suda ako je smatrao da ima pravo na to. S obzirom na to da nije tako postupio, u međuvremenu je nastupila zastara. Ministarstvo pravde je ukazalo da čak i da nije nastupila zastara, apelant ne bi imao pravo na isplatu navedenih potraživanja zbog toga što Ministarstvo pravde nije pravni sljednik Ministarstva civilnih poslova.
7. Rješenjem Odbora za žalbe broj 01-07-117/06 od 4. decembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 02-50-
10034/06 od 2. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Odbor za žalbe je ukazao da je apelant blagovremeno (31. oktobra 2002. godine) podnio zahtjev Ministarstvu civilnih poslova, ali s obzirom na to da u roku od tri godine nakon podnošenja navedenog zahtjeva nije poduzeo nijednu radnju propisanu u članu 388. ZOO kojom bi prekinuo zastaru, proizlazi da je njegovo potraživanje iz zahtjeva od 7. septembra 2006. godine zastarjelo pa ga je i trebalo odbiti. Odbor za žalbe je ukazao da je Ministarstvo pravde pogriješilo kada je odbilo apelantov zahtjev od 31. oktobra 2002. godine zbog zastarjelosti, jer je, ustvari, trebalo odbiti zahtjev-požurnicu od 7. septembra 2006. godine koji je podnesen po proteku roka od tri godine, ali da to nije bilo osnov za poništenje osporenog rješenja koje je zasnovano na zakonu i doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da je konačan ishod po apelantovom zahtjevu isti, zbog čega je Odbor, primjenom člana 228. stav 3. Zakona o upravnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.
8. Presudom Suda BiH broj U-17/07 od 23. novembra 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Odbora za žalbe broj 01-07-117/06 od 4. decembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela razlike plate za period od 1. septembra 2000. godine do 15. aprila 2002. godine. Utvrđeno je i da je apelant Ministarstvu pravde 7. septembra 2006. godine podnio požurnicu za donošenje odluke o njegovom zahtjevu podnesenom 31. oktobra 2002. godine. Apelant je, dakle, požurnicu podnio nakon skoro pune četiri godine od prvobitno postavljenog zahtjeva. Sud BiH je ukazao da apelant nije pismeno tražio postupanje po njegovom zahtjevu, niti je tužbom pokrenuo postupak kod nadležnog suda po osnovu iz člana 388. ZOO. Sud BiH je ukazao da razlika plate predstavlja povremena potraživanja koja dospijevaju u zakonom određenom roku koji je kraći od jedne godine i kao takva zastarijevaju protekom roka od tri godine prema odredbi člana 372. stav 1. ZOO. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je nesporno utvrdio da apelant u roku od tri godine nije poduzeo niti jednu radnju kojom bi prekinuo zastarijevanje. Konačno, Sud BiH je ukazao da su organi uprave pravilno postupili kada su odlučili da apelantu ne pripada pravo na isplatu neisplaćenog dijela plate zbog toga što je pravilno utvrđeno da je njegovo pravo na potraživanje razlike plata zastarjelo usljed čega je apelantovu tužbu odbio.
Postupak okončan Presudom Suda BiH broj U-18/07 od 15. decembra 2009. godine
9. Apelant je 10. marta 2003. godine podnio zahtjev Ministarstvu civilnih poslova za ispravak u obračunu i isplati plata za decembar 2002. godine, januar i februar 2003. godine i ubuduće dok za to budu postojali uvjeti. U daljnjem postupku je, na način kako je to opisano i u tač. 5. i 6. ove odluke, Rješenjem Odbora za žalbe broj 01-07-81/06 od 24. oktobra 2006. godine uvažena apelantova žalba i naloženo Ministarstvu pravde da u roku od osam dana donese odluku po apelantovom zahtjevu od 10. marta 2003. godine.
10. Rješenjem Ministarstva pravde broj 02-50-10030/06 od 6. novembra 2006. godine, u postupku po Rješenju Odbora za žalbe broj 01-07-81/06 od 24. oktobra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ispravak u obračunu i isplatu plata za decembar 2002. godine, januar i februar 2003. godine i ubuduće dok za to budu postojali uvjeti. U obrazloženju rješenja Ministarstvo pravde je navelo da je tokom postupka utvrdilo da je apelant 10. marta 2003. godine podnio zahtjev za potraživanja koja iz decembra 2002. godine i januara i februara 2003. godine, dakle, po proteku roka od tri godine, to je, prema odredbi člana 372. stav 1. ZOO, nastupila zastara potraživanja računajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjesečne neisplaćene naknade na ime razlike plaće, te ubuduće dok za to budu postojali uvjeti. Dalje, Ministarstvo pravde je, vezano za dio apelantovog zahtjeva za isplatu naknada, te ubuduće dok za to budu postojali uvjeti, ukazalo da se radi o nekom eventualnom budućem potraživanju, koje zavisi od nečega i traje neko neodređeno vrijeme, pa je, pored toga što je zahtjev neosnovan zbog toga što apelant Ministarstvu pravde nije dostavio dokaz da je na zakonit način vršio dužnost pomoćnika ministra u Ministarstvu civilnih poslova, nastupila i zastara potraživanja u smislu člana 372. stav 1. ZOO.
11. Rješenjem Odbora za žalbe broj 01-07-119/06 od 6. decembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 02-50-
10030/06 od 6. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Odbor za žalbe je ukazao da je apelant blagovremeno podnio zahtjev Ministarstvu civilnih poslova, ali s obzirom na to da u roku od tri godine nakon podnošenja navedenog zahtjeva nije poduzeo nijednu radnju propisanu u članu 388. ZOO kojom bi prekinuo zastaru, proizlazi da je njegovo potraživanje iz zahtjeva od 7. septembra 2006. godine zastarjelo pa ga je i trebalo odbiti. Odbor za žalbe je ukazao da je Ministarstvo pravde pogriješilo kada je odbilo apelantov zahtjev od 10. marta 2003. godine zbog zastarjelosti, jer je, ustvari, trebalo odbiti zahtjev-požurnicu od 7. septembra 2006. godine koji je podnesen po proteku roka od tri godine, ali da to nije bilo osnov za poništenje osporenog rješenja koje je zasnovano na zakonu i doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da je konačan ishod po apelantovom zahtjevu isti, zbog čega je Odbor, primjenom člana 228. stav 3. Zakona o upravnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.
12. Presudom Suda BiH broj U-18/07 od 15. decembra 2009. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Odbora za žalbe broj 01-07-119/06 od 6. decembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela razlike plata za decembar 2002. godine i januar i februar 2003. godine. Utvrđeno je i da je apelant Ministarstvu pravde 7. septembra 2006. godine podnio požurnicu za donošenje odluke o njegovom zahtjevu podnesenom 10. marta 2002. godine (u presudi Suda BiH, vjerojatno greškom, zamijenjeni su datumi podnošenja zahtjeva i požurnice). Sud BiH je ukazao da apelant nije pismeno tražio postupanje po njegovom zahtjevu, niti je tužbom pokrenuo postupak kod nadležnog suda po osnovu iz člana 388. ZOO. Dalje, Sud BiH je ukazao da razlika plate predstavlja povremena potraživanja koja dospijevaju u zakonom određenom roku koji je kraći od jedne godine, te kao takva zastarijevaju protekom roka od tri godine prema odredbi člana 372. stav 1. ZOO. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je nesporno utvrdio da apelant u roku od tri godine nije poduzeo niti jednu radnju kojom bi prekinuo zastarijevanje. Konačno, Sud BiH je ukazao da su organi uprave pravilno postupili kada su odlučili da apelantu ne pripada pravo na isplatu neisplaćenog dijela plate zbog toga što je pravilno utvrđeno da je njegovo pravo na potraživanje razlike plata zastarjelo, usljed čega je apelantovu tužbu odbio.
13. U obje apelacije apelant je naveo da smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je podnošenjem zahtjeva od 31. oktobra 2003. godine, odnosno 10. marta 2003. godine, pokrenuo upravni postupak čime je prekinuo zastaru. Ukazao je da nije mogao pokrenuti parnični postupak pred bilo kojim sudom prije decembra 2006. godine, budući da njegovi drugostepeni organi nisu riješili po njegovim zahtjevima, pa bi podnošenje tužbe sudu bilo preuranjeno. Da bi takav zahtjev došao na sud, istakao je da ga prvo mora riješiti drugostepeni organ u upravnom postupku, a s obzirom na to da je u konkretnom slučaju Odbor za žalbe odluke o njegovom zahtjevu donio tek u decembru 2006. godine, zastara nije mogla ni početi teći.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se apelant pozvao, odnosno da apelant ima opravdan zahtjev u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić