Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4091/10 (S. A.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
- Dionice
- Zloupotreba službenog položaja
- Upravni spor
- Pravo na rad
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Državni službenik
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4091/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4091/10, rješavajući apelaciju Suada Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Agića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-15/10 od 23.
avgusta 2010. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-141/10 od 27. maja 2010. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Agića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-15/10 od 23.
avgusta 2010. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-141/10 od 27. maja 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 17. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Siž-15/10 od 23. avgusta 2010. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-2-07- 8-141/10 od 27. maja 2010. godine.
2. Odlukom CIK-a broj 05-2-07-8-141/10 od 27. maja 2010. godine utvrđeno je da je apelant u periodu od 6. novembra 2008. godine do donošenja odluke, istovremeno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, zastupnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona i funkciju člana Skupštine „BH Telecom“ d.d. Sarajevo, koje ima status javnog preduzeća, čime je izvršio povredu odredaba člana 5. stav 1. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa), pa mu je, na osnovu navedenog propisa i člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa, izrečena sankcija - nepodobnost za kandidovanje na bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja tj. od 27. maja 2010. godine, kao datuma počinjenog prekršaja.
3. U navedenoj odluci je istaknuto da je u postupku pred CIK-om utvrđeno da je apelant osvojio mandat zastupnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona na Općim izborima održanim 2006. godine, koju funkciju i obavlja i da, u skladu sa članom 3. stav (1) tačka e) Zakona o sukobu interesa ima status „izabranog dužnosnika“. Nadalje istaknuto je da je CIK, na osnovu uvida u Obrazac ličnih podataka od 12. februara 2009. godine, utvrdio da je apelant naveo da ima vlasnički interes u „BH Telecom“-u d.d. Sarajevo, po osnovu vlasništva dionica u tom preduzeću, te je utvrđeno da je apelant vlasnik 1.510 dionica emitenta „BH Telecom“ d.d. Sarajevo, nominalne vrijednosti 10,00 KM po dionici. Slijedom toga, utvrđeno je da apelant ima status dioničara i da zajedno sa više od 6.000 fizičkih i pravnih lica, koji također imaju status dioničara čini Skupštinu Društva.
4. Navedeno je i da je Dioničko društvo „BH Telecom“ Sarajevo javno preduzeće, u smislu člana 3. stav 1. tačka 1) Zakon o sukobu interesa, budući da se kao jedini osnivač navedenog preduzeća pojavljuje Federacija BiH. Članom 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim-preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/08) propisano je da je javno preduzeće, pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo i koje obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa (energetika, komunikacije, komunalne djelatnosti, upravljanje javnim dobrima i druge djelatnosti od javnog društvenog interesa) ili pravno lice definisano kao javno preduzeće posebnim propisom. Dalje, da je članom 2. stav 3. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH" br. 8/05, 81/08 i 22/09) propisano da se javna preduzeća mogu organizirati u obliku dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću. Iz naprijed navedenog proizilazi, kako je dalje naveo CIK, da nisu tačni navodi apelanta da ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo nije javno preduzeće.
5. Nadalje je CIK naveo da je članom 5. stav 1. Zakona o sukobu interesa propisano između ostalog i da izabrani dužnosnici, za vrijeme vršenja javne funkcije i šest mjeseci nakon prestanka vršenja te funkcije ne mogu biti članovi skupštine u javnom preduzeću, a članom 4. stav 4. da izabrani dužnosnici moraju podnijeti ostavku na svaku od nespojivih funkcija i poslova najkasnije u roku od tri dana nakon preuzimanja javne funkcije. Kako je apelant, kao zastupnik u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona izabrani dužnosnik, u skladu sa članom 3. stav 1. tačka e) Zakona o sukobu interesa, i kako je obavljanje navedene funkcije sa istovremenim obavljanjem funkcije člana skupštine u javnom preduzeću, kažnjivo po članu 5. stav 1. Zakona o sukobu interesa, CIK je zaključio da se u navedenim radnjama, u potpunosti stiču obilježja kršenja navedenog zakonskog propisa.
6. U pogledu izrečene sankcije, CIK je naveo da je apelantu izrekao obaveznu sankciju nepodobnosti kandidovanja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o sukobu interesa, te je naglasio da apelantu nije izrekao novčanu sankciju, koja je fakultativna, obzirom da je uzeo u obzir vremenski period u kojem je apelant bio u sukobu interesa, da nije ostvarivao novčanu naknadu za obavljanje funkcije člana Skupštine ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo, da je novčane naknade koje je primao za obavljanje funkcije zastupnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona uplaćivao u fond za stipendiranje studenata, da ranije nije odgovarao za povredu propisa iz oblasti sukoba interesa.
7. Sud BiH je Rješenjem broj Siž-15/10 od 23. avgusta 2010. godine, apelantovu žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je CIK pravilno utvrdio da je apelant izvršio povredu člana 5. stav 1. Zakona o sukobu interesa, jer je pravilno utvrdio da je apelant istovremeno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, zastupnika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona i funkciju člana Skupštine ,,BH Telecom", koje ima status javnog preduzeća. Naime, uvidom u spise predmeta, Sud BiH je zaključio da je CIK pravilno utvrdio da skupštinu dioničarskog društva čine dioničari, da je apelant vlasnik dionica navedenog preduzeća, da je i član skupštine preduzeća te da činjenica ne učestvovanja u radu skupštine navedenog preduzeća ne može biti razlog za drugačije rješavanje sukoba interesa. Navedeno je i da je od odlučne važnosti i samo postojanje činjenice istovremenog obavljanja funkcije izabranog zvaničnika i funkcije članstva u skupštini javnog preduzeća, a ne i konzumiranje obaveza i prava proisteklih iz članstva u skupštini navedenog preduzeća. Sud BiH je ocijenio neosnovanim navode apelanta da se preduzeće ,,BH Telecom" ne može smatrati javnim preduzećem, jer je zaključio da je CIK pravilno utvrdio da je preduzeće ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo upisano u sudski registar kao privredno društvo i da obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa, i da je registrovano za obavljanje djelatnosti pružanja usluga telekomunikacija. Pored toga, Sud BiH je istakao da su apelantovi navodi da preduzeće ,,BH Telecom" d.d. nije javno preduzeće neosnovani, jer je uvidom u predmetni spis utvrdio da je, 13. jula 2010. godine, Federalno ministarstvo prometa i komunikacija dostavilo CIK-u akt broj: 03/1-02-2-648-1/09 od 15. juna 2010. godine iz kojeg jasno proizilazi da ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa iz nadležnosti Federalnog ministarstva prometa i komunikacija i da se definiše kao javno preduzeće.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da mu je navedenim odlukama „indirektno“povrijeđeno i „pravo na rad i slobodu rada“ zagarantovano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Navodi da su Sud BiH i CIK u predmetnom postupku proizvoljno primijenili odredbe Zakona o sukobu interesa. S tim u vezi ističe da su CIK i Sud BiH ispustili iz vida odredbe Zakona o sukobu interesa kojima je definisan „sukob interesa“, budući da, kako apelant tvrdi, sukob interesa postoji samo onda kada neki privatni interes izabranog dužnosnika dovede ili može dovesti do kršenja osnovnih principa u obavljanju javne funkcije. Dalje, apelant tvrdi da se odredbe čl. 4. i 5. Zakona o sukobu interesa, ne mogu posmatrati samostalno, nego samo u vezi sa odredbom člana 1. stav 2. tog zakona. Pored toga, apelant smatra da sukob interesa može postojati samo kada se radi o članstvu u javnom preduzeću i vršenju javne funkcije na istom nivou vlasti (npr. član Skupštine javnog preduzeća čiji je većinski vlasnik FBiH, odnosno koje obavlja svoju djelatnost na teritoriji cijele FBiH i član Parlamenta FBiH). Slijedom toga navodi da, između „BH Telecom“-a dd i Skupštine Zeničko - dobojskog kantona ne postoji takva veza. Nadalje, apelant smatra da je CIK pogrešno tumačio propise koji se odnose na članstvo u skupštini dioničarskog društva i da se odredbe zakona odnose na izabrane članove skupštine a ne članove skupštine po sili zakona, odnosno vlasnike dionica. Ističe da ne smatra da je član Skupštine ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo jer, kako dalje navodi, nikada nije učestvovao u radu Skupštine, nije bio pozivan niti je imao doticaj sa ovim organom preduzeća i da je dionice u preduzeću ,,BH Telecom" d.d. Sarajevo stekao prije stupanja na snagu Zakona o sukobu interesa te da posjedovanjem dionica nije stekao položaj člana skupštine. Smatra da se ,,BH Telecom" ne može smatrati javnim preduzećem nego da je isto po strukturi kapitala dioničko društvo. Smatra da javna funkcija može zahtijevati ograničenja u sticanju, ali ne može obavezivati na prodaju legalno stečene imovine (apelant je kupio dionice prije donošenja zakona). Apelant smatra da bi obavezivanje njega „da se što prije i pod bilo kojim uslovima „riješi" svoje legalno stečene imovine može se posmatrati samo kao povredu prava na imovinu/vlasništvo“. U vezi sa tim, apelant ističe da CIK i Sud BiH nisu cijenili činjenicu da je on, odmah po saznanju za moguću nespojivost, 22. aprila 2010. godine, u „ BH Telecom“-u dd dao ostavku na poziciju člana Skupštine i dao nalog ovlaštenog posredniku na tržištu vrijednosnih panira za prodaju ovih dionica.
Relevantni propisi
9. Zakon o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 70/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Opće odredbe (1) Radi sprečavanja sukoba interesa ovim Zakonom uređuju se posebne obaveze izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona i jedinica lokalne samouprave u vršenju javne funkcije.
(2) Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u vršenju javne funkcije.
Član 4. stav 4.
Nespojivosti (4) Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici moraju podnijeti ostavku na svaku od nespojivih funkcija i poslova najkasnije u roku od tri dana nakon preuzimanja javne funkcije.
Član 5.stav 1.
Javna preduzeća i agencije za privatizaciju (1) Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici za vrijeme vršenja javne funkcije i šest mjeseci nakon prestanka vršenja te funkcije ne mogu biti članovi upravnog odbora, nadzornog odbora, skupštine, uprave ili menadžmenta niti biti u svojstvu ovlaštenog lica u javnom preduzeću.
Član 16.
Sankcije (1) Ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM.
[...].
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav
2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Sud BiH i CIK primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Sud BiH i CIK u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također primjećuje da se donesenim odlukama nije osporavalo apelantovo pravo vlasništva na dionicama u „BH Telekom“-u d.d. Sarajevo, niti je predmetnim odlukama na bilo koji način, kako to on tvrdi „obavezan, da se što prije i pod bilo kojim uslovima „riješi" svoje legalno stečene imovine. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Nadalje u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba uslijed čega mu je izrečena sankcija. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIK, u obrazloženju svojih odluka, dali jasne i nedvosmislene razloge zašto smatraju da je apelant izvršio povredu člana 5. stav 1. Zakona o sukobu interesa, zbog čega mu je i izrečena predmetna sankcija. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te naglašava da su Sud BiH i CIK ocijenili kao očigledno neosnovane tvrdnje apelanta da je sukob interesa riješio davanjem ostavke na mjesto člana u Skupštini preduzeća. Naime, Ustavni sud zapaža da su CIK i Sud BiH jasno naveli, pozivajući se na relevantne dokumente, kao i na relevantne odredbe Zakona o javnom preduzećima u Federaciji BiH, da je apelant kao vlasnik dionica u javnom preduzeću bio i član Skupštine Društva, što je nespojivo sa funkcijom koju je apelant, kao izabrani dužnosnik obavljao. Osim toga, suprotno navodima apelanta, u obrazloženjima donesenih odluka su utvrđene činjenice veoma detaljno obrazložene, kao i primjena materijalnog prava na njih, što, prema mišljenju Ustavnog suda, navodima apelanta nije dovedeno u pitanje.
15. Imajući u vidu navedeno, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno, prima facie, neosnovani.
16. Ustavni sud, nadalje, u odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine- Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad. S obzirom da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno, prima facie, neosnovani Dopustivost ratione materiae
17. U vezi sa navodima apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno da postoji spor o pravu i obavezi i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997- VI).
18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su navodi apelanata u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da u postupku koji je okončan osporenimm odlukama Suda BiH nisu utvrđivana «građanska prava i obaveze» apelanata iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su navodi apelanata u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić