Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4188/09 (B. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Isplata duga
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4188/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4188/09, rješavajući apelaciju Branislava Gutalja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Gutalja podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 002 087 08 Gž od 7. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 002 087 07 P od 29. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Gutalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 002 087 08 Gž od 7. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 002 087 07 P od 29. maja 2008. godine. Apelant je 28. novembra 2012. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 2. septembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog AD "Elektrodistribucija" Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja ugovora.
3. Postupajući po nalogu suda od 10. novembra 2005. godine, apelant je 21. novembra 2005. i 23. februara 2006. godine ispravio i dopunio predmetnu tužbu.
4. Tuženi je 3. aprila 2006. godine podnio protivtužbu, a apelant 5. maja 2006. godine odgovor na protivtužbu.
5. Osnovni sud je 31. maja 2006. godine održao pripremno ročište, a 26. juna i 7. jula 2006. godine ročište za glavnu raspravu.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj P-1227/04 od 3. avgusta 2006. godine, koja je Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 018 od 11. aprila 2007. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 8. novembar 2007, zatim, za 29. januar i 15. februar 2008. godine, koja je odgodio zato što prvom ročištu apelant nije pristupio, drugo je odgodio na apelantov zahtjev i treće je odgodio zbog apelantove bolesti. Osnovni sud je 25. marta 2008. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu 29. aprila 2008. godine.
8. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 002 087 07 P od 29. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se poništi ugovor o plaćanju duga za isporučenu električnu energiju koji je zaključen između tuženog i apelantove supruge, te da se obaveže tuženi da vrati apelantu iznos od 1.000,00 KM koji je uplaćen na ime duga. Takođe je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je prestalo pravo tuženog da prinudnim putem zahtijeva naplatu potraživanja u iznosu od 4.224,00 KM za isporučenu električnu energiju apelantu, zaključno sa 31. januarom 2006. godine, zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja. Predmetnom presudom obavezan je apelant da na ime duga za isporučenu električnu energiju isplati tuženom iznos od 4.269,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2006. godine, kao dana podnošenja protivtužbe, pa do isplate, kao i da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 2.610,00 KM.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelant od 1992. godine živi u kući koja je vlasništvo Zejida Hajdara u naselju Donji Pribanj. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je tuženi 1. aprila 2003. godine ispostavio apelantu račun za isporučenu električnu energiju za obračunski period od 1. januara do 31. marta 2003. godine u iznosu od 2.993,83 KM. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi 7. aprila 2003. godine obustavio isporuku električne energije apelantu, da su nakon toga tuženi i apelantova supruga zaključili ugovor o plaćanju duga za isporučenu električnu energiju (u ratama) od 9. aprila 2003. godine, te da je apelantova supruga, u skladu sa tim ugovorom, uplatila prvu ratu u iznosu od 1.000,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant istakao da nije dao saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora o plaćanju duga za isporučenu električnu energiju, te da smatra da takav ugovor nije ni zaključen u smislu odredaba člana 55. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega i traži da se predmetni ugovor poništi. Međutim, Osnovni sud je ukazao da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe člana 279. Porodičnog zakona kojima je propisano "da za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom". Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Osnovni sud je zaključio da nema osnova da se poništi predmetni ugovor, te da je, stoga, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu, kao i apelantov zahtjev za vraćanje iznosa od 1.000,00 KM koji je uplaćen na ime duga u skladu sa tim ugovorom. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je prestalo pravo tuženog da prinudnim putem zahtijeva naplatu potraživanja u iznosu od 4.224,00 KM, Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja. Naime, Osnovni sud je ukazao da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da li se uplate za električnu energiju koje je izvršio u toku 2005. godine odnose na raniji dug ili na tekuću potrošnju, odnosno da li je tim uplatama plaćen dug po zaključenom ugovoru od 9. aprila 2003. godine, ili dug koji je nastao nakon zaključenja tog ugovora. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredaba čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Osnovni sud je, takođe, naveo da je, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog, zaključio da je taj zahtjev osnovan, te je, stoga, obavezao apelanta da tuženom na ime duga za isporučenu električnu energiju isplati iznos od 4.269,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2006. godine, kao dana podnošenja protivtužbe.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 P 002 087 08 Gž od 7. oktobra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je valjan ugovor o plaćanju duga za isporučenu električnu energiju od 9. aprila 2003. godine, te da sama okolnost da je predmetni ugovor potpisala apelantova supruga ne dovodi u pitanje valjanost tog ugovora. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je zaključenjem predmetnog ugovora došlo do prekida zastarjelosti potraživanja, te da nakon toga rokovi zastarjelosti počinju teći iznova, u smislu odredaba čl. 387. i
392. ZOO. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog. Naime, Okružni sud je ukazao da osnovanost protivtužbenog zahtjeva proizlazi iz dokaza koje je tuženi izveo na glavnoj raspravi (račun broj 0501-09908-4- 8/2006 P1 od 28. februara 2006. godine). Pri tome Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je navedeno potraživanje tuženog zastarjelo, te da prvostepeni sud nije ocijenio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je apelant istakao u toku postupka. Naime, Okružni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je apelant redovno plaćao tekuću potrošnju i da je na taj način prekidao zastarjelost, te je, stoga, pravilan zaključak prvostepenog suda da potraživanje tuženog nije zastarjelo.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, te u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 7, 14. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz čl. 2, 3, 4, 6, 16. i 24. Konvencije o pravima djeteta. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je valjan ugovor o plaćanju duga za isporučenu električnu energiju od 9. aprila 2003. godine, te da su pogrešno zaključili da potraživanje tuženog za isporučenu električnu energiju nije zastarjelo u smislu odredaba člana 378. ZOO. Takođe, apelant smatra da je predmetni sudski postupak dugo trajao, te da mu je, stoga, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" i pravo na djelotvoran pravni lijek.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
14. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču kršenja prava na "suđenje u razumnom roku", Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao ukupno pet godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ukinuo prvobitno donesenu prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, što je dovelo do toga da se u predmetnoj pravnoj stvari vode dva seta postupaka. Međutim, imajući u vidu aktivno postupanje prvostepenog suda u ponovnom postupku, te činjenicu da su prvostepeni i drugostepeni sud u ponovnom postupku donijeli svoje odluke u relativno kratkom vremenskom periodu, Ustavni sud smatra da prethodno vraćanje predmeta na ponovni postupak nije značajno utjecalo na ukupno trajanje predmetnog postupka. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelant podnio neurednu tužbu, koju je u dva navrata ispravljao i dopunjavao, kao i to da je prvostepeni sud u ponovnom postupku otkazao tri ročišta zbog razloga koji su se ticali isključivo apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant u ovom dijelu nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i u ovom dijelu, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
17. Što se tiče apelantovih navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je pravo na djelotvoran pravni lijek akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na "suđenje u razumnom roku". U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, član 13. Evropske konvencije tumači tako da taj član zahtijeva domaći pravni lijek u vezi sa pritužbama koje se mogu smatrati "spornim" u okviru Evropske konvencije. Kriterijum po kojem se neka pritužba smatra "spornom" ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterijum koji se primjenjuje pri proglašavanju pritužbe "očigledno neosnovanom". Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju prava na "suđenje u razumnom roku" proglašeni očigledno (prima facie) neosnovanim, Ustavni sud ukazuje da iz toga proizlazi da se ovi apelantovi navodi ne mogu smatrati "spornim" u smislu člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 22893/05, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82).
Ostali navodi
18. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu, te u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 7, 14. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz čl. 2, 3, 4, 6, 16. i 24. Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, niti dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić