Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/12 (Đ. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1079/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1079/12, rješavajući apelaciju Đure Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Maksimovića podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu eksproprijacije nekretnina, koji je okončan Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-2-1335/08 od 27. januara 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Đuro Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu eksproprijacije nekretnina.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je Općinska uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) donijela rješenje broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine, a kojim je usvojen prijedlog Rudnika uglja Tuzla da se radi izgradnje ulaza glavnog sloja od apelanta, uz naknadu, potpuno ekspropriraju nekretnine označene kao k.č.broj 881/2, njiva površine 1227 m², zvana «Luka». Tačkom 2. dispozitiva navedenog rješenja odbijen je apelantov zahtjev da mu se ekspropriraju i preostale nekretnine označene kao k.č. broj 882/2, livada površine 773 m², zvana «Luka».

3. Nadalje, iz stanja spisa proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio presudu u upravnom sporu broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i zaključili da eksproprijacijom susjedne parcele nije onemogućeno niti bitno pogoršano normalno korištenje preostalog dijela apelantovih nekretnina, te da je na pravilan način primijenjeno materijalno pravo.

4. Apelant je protiv navedenih odluka 22. juna 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je odlukom o meritumu AP 528/04 od 13. oktobra 2005. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio navedenu apelaciju, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda od 24. februara 2000. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovni postupak obavezujući ga da svoju odluku donese po hitnom postupku u skladu sa članom 64. st. 1, 5. i 6. Pravila Ustavnog suda.

5. U postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, broj AP 528/04, Vrhovni sud je svojim aktom broj U-1100/98 od 30. juna 2006. godine proslijedio apelantovu tužbu Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na ponovno rješavanje, a u skladu sa članom 5. u vezi sa članom 76. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu. ZUP).

6. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-U-06-000 354 od 5. marta 2008. godine kojom je poništio rješenje Federalne uprave broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine, kao i rješenje Općinske uprave broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

7. Nakon toga, Služba je donijela zaključak broj 11-473-97/86-10 11-473-110/86 od 17. juna 2008. godine kojim je odlučeno da se obustavlja postupak pokrenut po prijedlogu RO Rudnici lignita «Kreka» u Tuzli RZZS-Poslovi rudarskih šteta i eksproprijacije, a čiji je pravni sljednik Rudnici «Kreka» u Tuzli d.o.o. broj 2082/86 od 4. decembra 1986. godine, za potpunu eksproprijaciju nekretnine po novom premjeru označene kao k.č. broj 881/2 KO Mramor (po starom premjeru k.č. broj 428/2 KO Dobrinja).

8. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1335/08 od 27. januara 2009. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Službe broj 11-473-97/86-10 11-473-110/86 od 17. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 266. stav 1. ZUP-a propisano da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Kako je Kantonalni sud svojom presudom poništio rješenje prvostepenog organa od 4. aprila 1998. godine, u predmetu eksproprijacije nekretnina, a u ponovnom postupku korisnik eksproprijacije u skladu sa odredbom člana 33. stav 1. ZE u potpunosti odustao od prijedloga za eksproprijaciju broj 2082/86 od 4. decembra 1986. godine u pogledu spornih nekrenina, Federalna uprava je zaključila da je pobijani zaključak donesen na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih pravno relevantnih činjenica u skladu sa odredbom člana 33. stav 1. ZE, te pravilnom primjenom člana 129. stav 2. ZUP-a. Rješenje je sadržavalo pouku o pravnom lijeku kojom je apelant poučen da protiv rješenja može tužbom pokrenuti upravni spor kod Kantonalnog suda u Tuzli u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, međutim, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv osporenog rješenja.

9. Apelant smatra da mu je zbog dužine postupka eksproprijacije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant potražuje iznos od 2.000,00 KM na ime troškova postupka, kao i isplatu iznosa od 10.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog trajanja postupka 26 godina i nepostupanja po odluci Ustavnog sud broj AP 528/04.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

11. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak eksproprijacije konačno riješen zaključkom Službe broj 11-473-97/86-10 11-473-110/86 od 17. juna 2008. godine, koji je potvrđen rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1335/08 od 27. januara 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud daalje zapaža da je, prema dokazima u spisu, apelantovom advokatu, Subhiji Đuzić, 5. februara 2009. godine uručeno rješenje Federalne uprave broj 05-31-2-1335/08 od 27. januara 2009. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 21. marta 2012. godine, pa proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio rješenje Federalne uprave.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U odnosu na apelantov zahtjev za isplatu pravične naknade na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi samo naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije, apelantu u svakom slučaju ne pripada to pravo.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/12 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio