Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3154/12 (D. R.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3154/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3154/12, rješavajući apelaciju Dubravke Ristić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravke Ristić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 015448 12 Rev od 7. juna 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 015448 12 Rsž od 1. februara 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 015448 10 Rs od 21. septembra 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dubravka Ristić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 015448 12 Rev od 7. juna 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 015448 12 Rsž od 1. februara 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 015448 10 Rs od 21. septembra 2011. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 Rs 015448 10 Rs od 21. septembra 2011. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 85 0 Rs 015448 12 Rsž od 1. februara 2012. godine, odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba protiv tužene Javne zdravstvene ustanove «Dom zdravlja» Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražila da joj tužena isplati na ime troškova toplog obroka iznos od 2.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2007. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je odredbom člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) kao i članom 118. stav 2. Zakona o radu – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07) propisano da tužbu za zaštitu svojih prava, radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, odnosno u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Nadalje, sud je utvrdio da je apelantica u periodu od 1. marta 2005. godine pa do 1. aprila 2007. godine bila u stalnom radnom odnosu kod tužene, kao i da joj u tom periodu nisu isplaćivane naknade za topli obrok. Pored toga, sud je naveo da se predmetna potraživanja isplaćuju uz platu, pa se rokovi za blagovremenost računaju od dospjeća naknade za svaki mjesec, tako da bi krajni rok za podnošenje tužbe, shodno članu 105. odnosno članu 118. Zakona o radu, bio 1. januar 2009. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantica morala podnijeti tužbu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Kako je tužbu podnijela 25. augusta 2010. godine, Osnovni sud je zaključio da je na osnovu odredbe člana 105. Zakona o radu, njena tužba neblagovremena.

3. Apelantica je protiv rješenja Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 85 0 Rs 015448 12 Rev od 7. juna 2012. godine, reviziju odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a, između ostalog, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U konkretnom predmetu pobijani dio pravosnažnog rješenja je 2.180,00 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju ima uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

4. Apelantica je navela da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, već je njena tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju.

8. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njenoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3154/12 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio