Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-543/12 (I. J.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-543/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 543/12, rješavajući apelaciju Ive Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Jurića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068050 11 Rev od 26. oktobra 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 068050 11 Gz od 28. februara 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 068050 09 P od 15. novembra 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sunja, Republika Hrvatska, podnio je 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 068050 11 Rev od 26. oktobra 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 71 0 P 068050 11 Gz od 28. februara 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 068050 09 P od 15. novembra 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 068050 09 P od 15. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 068050 11 Gz od 28. februara 2011. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba protiv tuženog GP «Krajina» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 20. augusta 2009. godine protiv tuženog kao svog poslodavca zahtjevajući isplatu plata za period od 5. maja 1992. godine do 31. augusta 1996. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je članom 105. stav 1. (članom 118. Prečišćeni tekst) Zakona o radu («Službeni Glasnik» broj 55/07) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Prema odrebi stava 2. istog člana tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je naglasio da je apelant podnio tužbu 20. augusta 2009. godine za potraživanja koja su dospjela do 31. augusta 1996. godine, iz čega proizilazi da je apelant propuštanjem prekluzivnog roka izgubio samo pravo čiju zaštitu traži u predmetnom parničnom postupku, pa je sud, primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio tužbu kao neblagovremenu.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 068050 11 Rev od 26. oktobra 2011. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 068050 11 Gz od 28. februara 2011. godine.
4. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić