Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-677/12 (M. I.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-677/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 677/12, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.01-052-1683/11 od 27. aprila 2011. godinem, broj 18.03/1-07-325/11 od 6. maja 2011. godine i broj 18.03/1-07-325/11 od 11. oktobra 2011. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 008251 11 Uz od 30. decembra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 15. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008251 11 Uz od 30. decembra 2011. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.01-052-1683/11 od 27. aprila 2011. godine, broj 18.03/1-07-
325/11 od 6. maja 2011. godine i broj 18.03/1-07-325/11 od 11. oktobra 2011. godine.
2. Ministarstvo je donijelo rješenje o isplati novčane naknade za alternativni smještaj broj 18.03/1-07-325/11 od 6. maja 2011. godine, kojim rješenjem je određeno da će se isplatiti naknada za alternativni smještaj svim privremenim korisnicima koji to pravo ostvaruju putem Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka i to licima pobliže navedenim u izreci rješenja za period od 1. januara 2011. godine do 30. juna 2011. godine.
3. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje o isplati novčane naknade za alternativni smještaj broj 18.03/1-07-325/11 od 11. oktobra 2011. godine, kojim rješenjem je određeno da će se isplatiti naknada za alternativni smještaj svim privremenim korisnicima koji to pravo ostvaruju putem Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka i to licima pobliže navedenim u izreci rješenja za period od 1. jula 2011. godine do 31. decembra 2011. godine.
4. Ministarstvo je donijelo rješenje o visini zakupnine na ime alternativnog smještaja broj 18.01-
052-1683/11 od 27. aprila 2011. godine kojime je utvrđena visina zakupnine koju će Ministarstvo uplaćivati na ime alternativnog smještaja po osnovu individualnog zakupa za sve korisnike koji to pravo ostvaruju, po opštinama u Republici Srpskoj, i to: Petočlana i višečlana domaćinstva – 60 KM, tročlana i četveročlana domaćinstva – 55 KM i jednočlana i dvočlana domaćinstva – 50 KM. Istim rješenjem je određeno da se za realizaciju istog zadužuje Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove i Odjeljenje finansijsko-planskih i računovodstvenih poslova, te da predmetno rješenej stupa na snagu danom donošenja, kao i da će se primnjenivati od 1. januara 2011. godine, dok je rješenje Minstarstva broj 18.01-052-81-1/11 od 24. marta 2011. godine stavljeno van snage. U obrazloženju rješenja je navedeno da su Odlukom o usvajanju budžeta i Zakonom o izvršenju budžeta Republike Srpske za 2011. godine («Službeni glansik RS» broj 1/11), sredstva Ministarstva, namjeniski izdvajana za rješavanje problema izbjeglica i raseljenih lica, odobrena u iznosu od 2.000.000,00 KM, a da su Programom rješavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbjeglica za 2011. godinu odobrena sredstva za individualni alternativni smještaj u iznosu od 990.000,00 KM. Imajući u vidu visinu raspoloživih sredstava iz Programa rješavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbjeglica za 2011. godinu, Ministarstvo je riješilo kao u dispozitivu rješenja.
5. Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 U 008251 11 Uz od 30. decembra 2011. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Republike Srpske a povrijeđenih rješenjem Ministarstva broj 18.01-052-1683/11 od 27. aprila 2011. godine.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je članom 53. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» br. 109/05 i 63/11; u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da fizičko lice čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavnom (Republike Srpske) povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom organa, ima pravo da zahtjeva zaštitu tih prava i sloboda kod suda, u skladu sa tim zakonom, ako nije osigurana druga pravna zaštita, s tim da prema odredbi člana 54. o zahtjevima iz člana 53. ZUS-a, rješava Okružni sud, a podnošenje takvog zahtjeva, kao i rješavanje tog zahtjeva od strane suda, vrši se shodnom primjenom odredaba ZUS-a koje se odnose na upravni spor, a o zahtjevu sud odlučuje rješenjem. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji nesporno da je akt, za koji apelant kao podnosilac zahtjeva smatra da su mu njime povrijeđene Ustavom zajamčene slobode i prava, nije pojedinačni akt, već se radi o opštem aktu, jer sadrži opšte odredbe koje se odnose na sva individualno neodređena fizička lica a koja ostvaruju pravo na alternativni smještaj, što znači da se tim aktom i ne rješava o pravima i obavezama određenog fizičkog lica u pojedinačnoj pravnoj stvari, što sve i ukazuje da se protiv predmetnog akta i ne može podnijeti zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenih sloboda i prava, a usljed čega je zahtjev nedopušten. Osim toga, Okružni sud je naveo da je, s druge strane, članom 115. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 21/92 – Prečišćeni tekst) propisano da Ustavni sud odlučuje o saglasnoti propisa i opštih akata sa zakonom, pa tako da se zakonitost opšteg akta jedino i može ispitivati pred Ustavnim sudom Republike Srpske, što nije u nadležnosti Okružnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant je predložio Ustavnom sudu da naloži Republici Srpskoj da mu isplati odštetu u iznosu od 5.000,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.01-052-1683/11 od 27. aprila 2011. godinem, broj 18.03/1-07-325/11 od 6. maja 2011. godine i broj 18.03/1-07-325/11 od 11. oktobra 2011. godine
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o ovom dijelu apelacije koja je izjavljena protiv rješenja Ministarstva o visini zakupnine na ime alternativnog smještaja broj 18.01-052-1683/11 od 27. aprila 2011. godine i rješenja o isplati novčane naknade za alternativni smještaj broj 18.03/1-07-325/11 od 6. maja 2011. godine i broj 18.03/1-07-325/11 od 11. oktobra 2011. godine, jer navedena rješenja nemaju svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ih je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 008251 11 Uz od 30. decembra 2011. godine
10. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 008251 11 Uz od 30. decembra 2011. godine kojim je odbačen njegov zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom RS. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje uživa li predmetni postupak zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H v. Franceod 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita jesu li ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza.
12. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost zahtjeva za zaštitu prava ili sloboda zajamčenih Ustavom RS, koji je apelant izjavio protiv opšteg pravnog akta, a ne o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donijeto pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o dopustivosti apelantovog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom RS nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
13. Imajući u vidu da je u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornim pravima, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zato što Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić