Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/12 (V. D. iz Prijedora, B. R. iz Omarske, Z. Đ. iz Prijedora, Rade Aleksić iz Ljubije, G. J. iz Prijedora i drugi)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-736/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 736/12, rješavajući apelaciju Vinka Dukića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Dukića, Boška Radulja, Zorana Đukića, Radeta Aleksića, Gorana Jurišića, Milenka Kobasa, Marinka Đurice, Ranka Kondića, Duška Mrđe, Mike Radaković, Radmile Reljić, Rajka Šalabalije, Milenka Topića, Dušana Grujičića, Drage Lukića, Bosiljke Radić, Gordane Torbica, Gojka Radivojca, Drage Uzelca, Gordane Uzelac, Milene Obradović, Dragice Obradović, Vere Došen, Zorana Pecelja, Živka Jugovića i Boška Bjelića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 004761 10 U od 11. januara 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Dukić iz Prijedora, Boško Radulj iz Omarske, Zoran Đukić iz Prijedora, Rade Aleksić iz Ljubije, Goran Jurišić iz Prijedora, Milenko Kobas iz Omarske, Marinko Đurica iz Prijedora, Ranko Kondić iz Prijedora, Duško Mrđa iz Prijedora, Mika Radaković iz Banja Luke, Radmila Reljić iz Prijedora, Rajko Šalabalija iz Prijedora, Milenko Topić iz Prijedora, Dušan Grujičić iz Prijedora, Drago Lukić iz Prijedora, Bosiljka Radić iz Prijedora, Gordana Torbica iz Prijedora, Gojko Radivojac iz Prijedora, Drago Uzelac iz Prijedora, Gordana Uzelac iz Prijedora, Milena Obradović iz Ljubije, Dragica Obradović iz Ljubije, Vera Došen iz Prijedora, Zoran Pecelj iz Prijedora, Živko Jugović iz Prijedora i Boško Bjelić iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja «Diskriminacija je zabranjena» iz Banja Luke, podnijeli su 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 004761 10 U od 11. januara 2012. godine.
2. Rješenjem Republičkog inspektorata rada Banjaluka - Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Republički inspektorat - Odjeljenje Prijedor) broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine naloženo je «Novim rudnicima Ljubija» d.o.o. Prijedor (kasnije «Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor, u daljnjem tekstu: poslodavac) da otkloni utvrđene nedostatke koji se odnose na otkaz ugovora o radu radnicima navedenim u izreci rješenja i drugim licima kojim je radni odnos prestao na osnovu sticanja prava na penziju, na taj način što će imenovanim radnicima i drugim radnicima kojima prestaje radni odnos po navedenim osnovima, prije prestanka radnog odnosa, obezbijediti isplatu neisplaćenih plata, naknada plata i drugih davanja utvrđenih Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom; obezbijediti uplatu neizmirenih doprinosa za PIO i osiguranje za slučaj nezaposlenosti; obračunati otpremninu radnicima kojima je radni odnos prestao po osnovu otkaza ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga i obezbijediti isplatu iste; utvrditi dužinu otkaznog roka prema ukupnom radnom stažu radnika, a u skladu sa odredbama člana 38. g Opšteg kolektivnog ugovora; kao i isplatiti naknadu plate za vrijeme trajanja otkaznog roka i priznati sva prava kao da su radili do isteka otkaznog roka u skladu sa članom 122. Zakona o radu.
3. Zaključkom Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka - Odjeljenje Prijedor - Inspekcija rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija) broj 26.2.100/173-111-10/09 od 20. novembra 2009. godine dozvoljeno je prinudno izvršenje rješenja Republičkog inspektorata - Odjeljenja Prijedor broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine i određeno da se isto sprovodi protiv izvršenika «ArcelorMittal» d.o.o. Prijedor, ranije DOO «Novi rudnici Ljubija» Prijedor.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv zaključka Inspekcije broj 26.2.100/173-111-10/09 od 20. novembra 2009. godine, Inspektor rada, Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka - Odjeljenje Prijedor - Inspekcija rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspektor) je donio zaključak broj 26.2.100/173-111-12/09 od 15. januara 2010. godine kojim je odbacio žalbe apelanata kao izjavljene od neovlaštenih lica. U obrazloženju zaključka je, između ostalog, navedeno da je postupak prinudnog izvršenja rješenja, postupak koji se isključivo vodi po službenoj dužnosti, a radi zaštite javnog interesa, te da eventualne predstavke građana, organa i slično nisu neophodne za samo pokretanje postupka. Imajuću u vidu navedeno, a temeljem pravilne primjene odredbi člana 26. stav 1. alineja 7. i člana 33. stav 2. Zakona o inspekcijama u RS, odnosno članova 111. do 114. Zakona o opštem upravnom postupku, Inspektor rada je zaključio da apelanti nisu stranka u predmetnom postupku inspekcijskog nadzora, niti su njihovi podnesci zahtjevi u formalnom smislu, jer se predmetni postupak pokreće i vodi isključivo po službenoj dužnosti i radi zaštite javnog interesa, a ne po zahtjevu nekog lica.
5. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je, rješavajući po žalbi apelanata izjavljenoj protiv zaključka Inspektora broj 26.2.100/173-111-12/09 od 15. januara 2010. godine, donijelo rješenje broj 16-173-55/10 od 12. jula 2010. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
6. Apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom protiv navedenog rješenja Ministarstva broj 16-173-55/10 od 12. jula 2010. godine. Odlučujući o tužbi apelanata Okružni sud je donio presudu broj 11 0 U 004761 10 U od 11. januara 2012. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Ministarstvo u obrazloženju svog rješenja pravilno navelo da apelanti nisu stranke u postupku, te se njihovi podnesci ne mogu smatrati zahtjevom u formalnom smislu, odnosno isti se smatraju inicijativom, kojom se nadležnom organu ukazuje na potrebu pokretanja i vođenja nekog upravnog postupka, a postupak se pokreće i vodi isključivo po službenoj dužnosti kada nadležni organ utvrdi da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba pokrenuti postupak radi zaštite javnog interesa, te pravilno utvrđuje da s obzirom da se zaključkom od 20. novembra 2009. godine apelantima ne nemaću nikakve obaveze, niti su oni nosioci prava u postupku prinudnog izvršenja rješenja, isti se ne mogu smatrati strankom u predmetnom postupku u smislu odredaba člana 38. Zakona o opštem upravnom postupku.
7. Apelanti smatraju da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. S obzirom na to da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava shodno kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: «Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza » (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, odluka od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i X protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
11. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju presudu Okružnog suda kojom je odbijena kao neosnovana njihova žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 12. jula 2010. godine, a kojim rješenjem je odbijena žalba apelanata izjavljena protiv zaključka Inspektora od 15. januara 2010. godine. Tim zaključkom je odbačena njihova žalba izjavljena protiv zaključka Inspekcije od 20. novembra 2009. godine, kao izjavljena od neovlaštenih lica u smislu člana 26. stav 1. alineja 7. i člana 33. stav 2. Zakona o inspekcijama u RS, te u smislu člana 38. Zakona o opštem upravnom postupku. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne žalbe, i da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima apelanata, niti im je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena pobijana odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. Ustavni sud dalje konstatuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu činjenicu da se osporenom odlukom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjma, nije odlučivalo ni o pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o pravima iz člana 13. Evropske konvencije, te da su navodi apelanata i u tom dijelu, takođe, ratione materiae, inkopaktibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić