Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/12 (A. A.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-756/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 756/12, rješavajući apelaciju Agima Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agima Ademija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003580 08 Gž od 13. decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj P-257/02 od 25. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Agim Ademi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 003580 08 Gž od 13. decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-257/02 od 25. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-257/02 od 25. marta 2008. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv tuženog Dževada Omanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da se utvrdi da mu nije pravilno izvršeno uručenje usvojenog Platnog naloga Općinskog suda broj Pl-50/00 od 13. decembra 2000. godine, te da mu na osnovu tog utvrđenja utvrdi da nije pravno valjana klauzula pravosnažnosti na platnom nalogu i da se isti ukida, kao i da mu se daje pravo izjavljivanja prigovora na usvojeni platni nalog Općinskog suda. Istim rješenjem su odbijeni kao neosnovani zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio utvrđenje da mu nije pravilno uručen usvojeni platni nalog odbačen u skladu sa odredbom člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, navedenom zakonskom odredbom je propisano da tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost neke isprave. Imajući u vidu navedenu odrebu, proizilazi da se tužbom za utvrđenje ne može tražiti utvrđivanje pravno relevantnih činjenica koje su osnov pravnog odnosa i kao takve, ukoliko su sporne, mogu biti predmet dokazivanja u funkciji odlučivanja o spornom pravnom odnosu, ali same po sebi ne mogu biti predmet odlučivanja. Nadalje, Općinski sud je odbacio i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio ukidanje klauzule pravomoćnosti u skladu sa članom 67. stav 4, a u vezi sa članom 68. ZPP, obzirom da se radi o presuđenoj stvari. Općinski sud je istakao da je rješenjem broj PL 50/00 od 13. decembra 2000. godine usvojio predloženi platni nalog, koji je u odnosu na apelanta postao pravomoćan 5. septembra 2001. godine. Općinski sud je dalje istakao da je apelant 11. oktobra 2001. godine podnio zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti platnog naloga broj PL 50/00, koji je rješenjem tog suda broj PL 3/01 od 27. marta 2003. godine odbijen. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koju je Kantonalni sud odbio svojim rješenjem broj Gž 437/03 od 5. jula 2004. godine, naznačivši da je Općinski sud izvršio pravilno dostavljanje rješenja broj PL 50/00 od 13. decembra 2000. godine, te da nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje klauzule pravomoćnosti, čine je isto rješenje poostalo pravomoćno. Također, Općinski sud je u obrazloženju rješenja u dijelu kojim je odbacio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se da pravo izjavljivanja prigovora na usvojeni platni nalog, istaknuo da je isti moga biti samo predmet raspravljanja i odlučivanja u parnici koja je tekla povodom spornog odnosa, odnosno u predmetnom sporu PL 50/00, koji je postao pravomoćan 5. jula 2004. godine, donošenjem odluke Kantonalnog suda kojom je potvrđena prvostepena odluka kojom je odbijen njegov zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 P 003580 08 Gž od 13. decembra 2011. godine djelimično je uvažena žalba tuženog tako da je prvostepeno rješenje u dijelu kojim je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preinačeno i apelant obavezan da tuženom nakanadi troškove postupka u iznosu od 360,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena. Istim rješenjem je odbijena apelantova žalba u cijelosti kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Stavom II izreke rješenja je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 63,00 KM dok je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava žalbe preko dosuđenog iznosa odbijen. Konačno, stavom III izreke rješenja je odbijen zahtjev tuženog kojim je tražio naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.263,60 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud, primjenom člana 54. stav 1. ZPP-a odbacio tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje da apelantu nije pravilno uručen predmetni platni nalog polazeći od zaključka da se takav tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje pravno relevantnih činjenica. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio i tužbeni zahtjev koji se odnosi na ukidanje klauzule pravosnažnosti, odnosno utvrđenja da nije pravno valjana klauzula pravosnažnosti jer se radi o presuđenoj stvari.

4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

6. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke redovnih sudova kojima je odbačena njegova tužba radi utvrđenja, u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenje da mu nije pravilno uručen predmetni platni nalog, odnosno da nije pravno valjana klauzula pravosnažnosti platnog naloga broj PL 50/00, jer se radi o presuđenoj stvari.

7. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim.

8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1887/06 od 6. marta 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji su donijeli osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u postupku koji se osporava apelacijom utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer se odnosi na utvrđenje pravno relevantnih činjenica, odnosno jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, već pravomoćno presuđeno. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku utvrđeno da je o apelantovom zahtjevu za ukidanje klauzule pravomoćnosti platnog naloga broj PL 50/00, konačno odlučeno rješenjem tog suda broj PL 3/01 od 27. marta 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž 437/03 od 5. jula 2004. godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu, po kojoj se u postupku po zahtjevu za ukidanje klauzule pravomoćnosti ne odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da u predmetnom postupku redovni sudovi odlučuju o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja uslova za ukidanje klauzule pravomoćnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP-459/08 od 12. juna 2008. godine, stav 8., dostupna na www.ustavnisud.ba )

9. Imajući u vidu navedeno, slijedi da ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

10. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, iz čl. 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te iz čl. 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da se povreda navedenih prava ne može dovesti u kontekst predmetnog postupka, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/12 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio