Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-764/12 (N. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Nije krivična optužba
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-764/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 764/12, rješavajući apelaciju Naila Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000562 od 24. jula 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000758 od 25. oktobra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 002637 11 Uvp od 19. januara 2012. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003873 09 Uz od 18. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nail Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 002637 11 Uvp od 19. januara 2012. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine, rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 U 003873 09 Uz od 18. maja 2009. godine, presude Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000562 od 24. jula 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000758 od 25. oktobra 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-000758 od 25. oktobra 2007. godine odbačena je kao neuredna apelantova tužba podnesena protiv Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna Agencija) i Agencije za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: Federalna Agencija), radi pretvorbe certifikata u dionice u postupku privatizacije. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant podnio predmetnu tužbu 10. jula 2007. godine, ali da je u toku postupka utvrđeno da je tužba neuredna. Shodno tome, Kantonalni sud je dopisom od 17. avgusta 2007. godine naložio je apelantu da u roku od 8 dana od dana prijema dopisa uredi tužbu na taj način što će označiti tužitelja i tužene, broj i datum upravnog akta koji osporava tužbom, navesti zakonske razloge za pobijanje upravnog akta, kao i u kom pravcu i obimu predlaže njegovo poništavanje, te da tako uređenu i potpisanu tužbu i pobijani upravni akt dostavi Sudu u ostavljenom roku, sa napomenom da će se tužba odbaciti primjenom člana 24. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUP) ukoliko u ostavljenom roku ne postupi po uputama iz dopisa. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant 30. avgusta 2007. godine lično primio predmetni dopis, te da je 31. avgusta 2007. godine dostavio tužbu u kojoj je naveo da u cjelosti ostaje pri navodima i dokazima citiranim i priloženim uz tužbu od 10. jula 2007. godine, ali da nije postupio po uputama iz dopisa, obzirom da nije naveo broj i datum upravnog akta koji osporava tužbom, niti ga je dostavio sudu, niti je naveo u kom obimu i pravcu predlaže poništavanje upravnog akta. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatatke tužbe, koji su takvi da spriječavaju rad suda, pa je tužbu odbacio na osnovu člana 24. stav
2. ZUP-a.
3. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-
07-000758 od 25. oktobra 2007. godine, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-
000562 od 24. jula 2008. godine.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 09 0 U 002637 08 Uvl od 18. maja 2011. godine odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-
000758 od 25. oktobra 2007. godine iz razloga što nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 47. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS).
5. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjem broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine odbacio apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav F BiH), podnesen zbog toga što je navodno došlo do povreda njegovih prava donošenjem rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 U 002637 08 Uvl od 18. maja 2011. godine. U obrazloženju je istaknuto da se u smislu člana 60. ZUS-a može zahtijevati zaštita prava i osnovnih sloboda garantovanih Ustavom FBiH, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je sam apelant naveo da se tužbom, zatim zahtjevom za vanredno preispitivanje odluke i zahtjevom za obnovu postupka, obračao nadležnim sudovima iz čega proizilazi da je u istim pravnim radnjama u vezi sa postupcima koji su vođeni pred sudovima, obezbjeđena druga sudska zaštita, zbog čega nisu ispunjene procesno-pravne pretpostavke iz člana 60. ZUS-a.
6. Vrhovni sud je donio presudu broj 09 0 U 002637 11 Uvp od 19. januara 2012. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno negativno odlučio o apelantovom zahtjevu, te da nije povrijedio federalni propis niti pravila federalnog zakona koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je, primjenom člana 46. stav 1. ZUS-a, zaključio da je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.
7. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000562 od 24. jula 2008. godine i rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000758 od 25. oktobra 2007. godine
9. S obzirom da iz stanja spisa proizilazi da je apelantu 4. septembra 2008. godine uručena presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000562 od 24. jula 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. februara 2012. godine, proizlazi da je,u ovom dijelu, podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija,u ovom dijelu, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Vrhovnog suda.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 002637 11 Uvp od 19. januara 2012. godine i rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine
10. U ovom dijelu apelacije apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 002637 11 Uvp od 19. januara 2012. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 U 00 2637 11 Uz od 1. jula 2011. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH jer nisu bile ispunjene procesno-pravne pretpostavke iz člana 60. ZUS-a.
11. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom FBiH koji je vođen pred Kantonalnim sudom, ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o tome da li su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetnog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da se o apelantovim građanskim pravima i obavezama odlučivalo u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu koji je apelant pokrenuo pred nadležnim sudom. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. (vidi odluku Ustavnog suda AP 4756/11 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o dopustivosti apelantovog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca garantovanih Ustavom FBiH nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
U odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 U 003873 09 Uz od 18. maja 2009. godine
12. Ustavni sud zapaža da apelant osporava i rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 U 003873 09 Uz od 18. maja 2009. godine koje je doneseno u postupku po prijedlogu apelanta za ponavaljanje pravosnažno okončanog postupka. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda apelantov prijedlog je odbačen iz razloga što nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 47. stav 1. ZUS-a.
13. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, odnosno osnovanosti krivične optužbe u postupku koji se okončao odlukama koje se osporavaju apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizilazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okonačanog postupka, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama, odnosno osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, kako je Ustavni sud već zaključio da se postupak povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se stoga navodi u vezi sa povredom prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić