Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/12 (A. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-775/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 775/12, rješavajući apelaciju Aćima Kezunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aćima Kezunovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 V 001728 10 Rev od 23. novembra 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 001728 09 Gž od 15. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 001728 07 V od 18. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Aćim Kezunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 V 001728 10 Rev od 23. novembra 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 V 001728 09 Gž od 15. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 V 001728 07 V od 18. marta 2009. godine.

2. Osnovni sud je rješavjući u vanparničnom predmetu apelatna kao predlagača protiv protivnika predlagača opštine Sokolac (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, donio rješenje broj 89 0 V 001728 07 V od 18. marta 2009. godine kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, provedene radnje ukinuo i prijedlog apelanta odbacio. Istim rješenjem je obavezan apelant da protivniku predlagača naknadi troškove postupka u iznosu od 1.280,00 KM. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem SO Sokolac broj 02-023-260/81 od 5. novembra 1981. godine od apelanta kao ranijeg korisnika izuzeto iz posjeda neizgrađeno građevinsko zemljište, a u korist SIZ-a opštine Sokolac. Nadalje je navedeno da je na osnovu zapisnika o raspravi SO Sokolac broj 03/III-475-32 od 14. januara 1982. godine utvrđeno da isti zapisnik sadrži sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine u kojem su se stranke sporazumjele o visini naknade u iznosu od 114.000,00 dinara, iz čega proizilazi da u postupku određivanja pravične naknade vanparnični sud ne može preispitivati zakonitost rješenja o eksproprijaciji, jer sud ne odlučuje od koga, u čiju korist, za koje i čije potrebe se vrši eksproprijacija, dakle, ne odlučuje o pravu na naknadu. Osnovni sud je naveo da sud donosi rješenje, kojim određuje obim, oblik, odnosno visinu naknade pod pretpostavkom da naknada nije određena pred organom uprave. Imajući u vidu da su učesnici predmetnog postupka pred nadležnim organom uprave 14. januara 1982. godine zaključili sporazum o visini naknade, koji je po tadašnjim propisima (član 65. stav 4. Zakona o eksproprijaciji) imao snagu izvršnog rješenja, a po važećim izvršnog naslova, Osnovni sud je zaključio da nema pravo, niti je nadležan da određuje naknadu, obzirom da je naknada dogovorena, odnosno sporazum zaključen, potpisan od strane obje stranke i kao takav podoban je za izvršenje. Obzirom da je apelant svoj prijedlog za naknadu zasnovao po osnovu eksproprijacije, a ne po opštim propisima građanskog prava, Osnovni sud je odlučio da odbaci njegov prijedlog, ukine provedene radnje i oglasi se nenadležnim, a shodno članu 67. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 16. stav 1. ZPP-a, jer vanparnični sud nije nadležan utvrđivati zakonitost upravnog akta odnosno valjanost zaključenog sporazuma. Osim toga, Osnovni sud je naveo da na ovakav stav upućuje i odredba člana 146. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) koji propisuje da sud određuje visinu naknade za eksproprisane nekretnine kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim opštinskim organom uprave ne postignu sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine.

3. Okružni sud je rješenjem broj 89 0 V 001728 09 Gž od 15. februara 2010. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda broj 89 0 V 001728 07 V od 18. marta 2009. godine. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov prijedlog, ali ne iz razloga apsolutne nenadležnosti suda, već iz razloga što je apelantov prijedlog nedozvoljen. Naime, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet vanparničnog postupka apelantov zahtjev kojim traži da sud donese rješenje kojim će obavezati protivnika predlagača, kao korisnika eksproprijacjie, da apelantu kao ranijem korisniku isplati naknadu za oduzeto zemljište, te ako protivnik predlagača ne isplati naknadu u roku od 15 dana, da je dužan apelantu na iznos neisplaćene naknade platiti zakonsku zateznu kamatu, koja se računa od dana isteka tog roka pa do potpune isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Nadalje, Okružni sud je iznio hronologiju predmetnog slučaja i naveo da, sporazum o novčanoj naknadi, zaključen pred nadležnim organom uprave u smislu člana 76. Zakona o eksproprijacji («Službeni list SR BiH» broj 19/77), koji je u vrijeme zaključenja sporazuma bio na snazi, a iste odrebe sadrži i Zakon o eksproprijaciji koji je sada na snazi («Službeni glasnik RS» 8/96, 9/96, 15/96 i 64/04), po svojoj pravnoj prirodi predstavlja institut poravnanja u upravnom postupku, kojim stranke uređuju imovinsko-pravne odnose. Procesno pravno dejstvo sporazuma o naknadi je u tome što se njegovim zaključenjem okončava postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, te zaključeni sporazum zamjenjuje pravosnažno sudsko rješenje o određivanju naknade za eksproprisane nekretnine i isti ima snagu izvršnog naslova. Sud je naveo da je apelant kao predlagač imao mogućnost, ukoliko mu sporazumom dogovorena naknada nije isplaćena, da na osnovu zaključenog sporazuma o naknadi, kao izvršnog naslova, naplatu traži sudskim putem u izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio procesni zakon kada je odbacio apelantov prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer je sud nadležan za određivanje naknade za oduzete nekretnine u postupku eksproprijacije, ali smo ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi pred nadležnim organom uprave (čl. 77. i 79. Zakona o eksproprijaciji). Okružni sud je naveo da je apelantov prijedlog valjalo odbaciti iz razloga što je, u konkretnom slučaju okončan postupak određivanja nakanade, zaključenjem sporazuma o naknadi, pa apelant ne može tražiti određivanje naknade i u sudskom postupku.

4. Vrhovni sud je rješenjem broj 89 0 V 001728 10 Rev od 23. novembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 001728 09 Gž od 15. februara 2010. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odluka drugostepenog suda na zakonu zasnovana. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je postupak određivanja naknade za zemljište izuzeto od apelanta okonačan sporazumom pred nadležnim organom uprave 14. januara 1982. godine, kako su to pravilno zaključili Osnovni i Okružni sud, što u krajnjem slučaju znači da nije bilo moguće pokrenuti vanparnični postupak za određivanje naknade pred prvostpenim sudom.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke redovnih sudova kojima je odbačen njegov prijedlog kojim je tražio da se odredi naknada za eksproprisane nekretnine, jer je predmetni postupak okončan zaključenjem sporazuma o naknadi.

8. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim.

9. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1887/06 od 6. marta 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost apelantovog prijedloga za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom, koji su donijeli osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u postupku koji se osporava apelacijom utvrđeno da je predmetni prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine nedozvoljen, jer je, u konkretnom slučaju, postupak određivanja naknade, okončan zaključivanjem sporazuma o nakndi od 14. januara 1982. godine.

10. Imajući u vidu navedeno, slijedi da ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i njegovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/12 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio