Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/12 (M.T. iz Banja Luke)

Odluka donesena 20. 12. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-897/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine, u predmetu broj AP 897/12, rješavajući apelaciju M.T, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034631 11 Gž od 30. januara 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034631 07 P od 17. maja 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 6. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034631 11 Gž od 30. januara 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034631 07 P od 17. maja 2011. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 034631 07 P od 17. maja 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 034631 11 Gž od 30. januara 2012. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba, podnesena protiv tuženog Univerziteta u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražio isplatu razlike otpremnine zbog prestanka radnog odnosa sticanjem uslova za starosnu penziju. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je odrebom člana 118. stav 1. Zakona o radu - Prečišćeni teskt («Službeni glasnik RS», br. 55/07; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, s tim da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Stavom 2. pomenutog člana je propisano da radnik može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede.

3. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nesporno da je apelantu radni odnos prestao 30. septembra 2003. godine radi odlaska u starosnu penziju. Shodno navedenoj zakonskoj odredi, apelant je bio dužan, ukoliko je smatrao da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeti najkasnije do 30. septembra 2004. godine da bi njegova tužba bila blagovremena i da bi sud po istoj mogao meritorno odlučiti. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je tuženi 24. januara 2005. godine donio rješenje kojim je utvrdio da apelantu pripada pravo na otpremninu u visini od 1.659,00 KM i da će se predmetni iznos isplatiti po dogovorenoj dinamici, te je nesporno da je predmetni iznos apelantu i isplaćen. Nadalje, Osnovni sud je naveo da, ukoliko bi i uzeo u obzir činjenicu da je tuženi u januaru 2005. godine apelantu utvrdio pravo na isplatu otpremnine i njenu visinu, to je apelant ponovo bio dužan, ukoliko je smatrao da je tuženi donošenjem predmetnog rješenja povrijedio njegovo pravo povodom prestanka radnog odnosa, u narednom roku od godinu dana podnijeti tužbu sudu kojom bi tražio zaštitu svog prava za koje smatra da mu je povrijeđeno, odnosno u konačnom, apelant je tužbu u ovom slučaju bio dužan podnijeti najkasnije do 24. januara 2006. godine. Imajući u vidu da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio tek 19. decembra 2007. godine, Osnovni sud je istu odbacio kao neblagovremenu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je tužba podnesena po isteku zakonskog roka, stoga je odlučio kao u izreci shodno članu 67. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP-a i člana 118. ZOR-a i tužbu odbacio. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu od uticaja žalbeni navodi apelanta kojima je ukazivao da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari propustio da u prethodnom ispitivanju tužbe i pripremanju glavne rasprave odbaci tužbu već se upustio u raspravljanje i odlučivanje zbog čega nije bio ovlašten da nakon toga tužbu odbaci, jer je na osnovu odredbe člana 68. ZPP-a odluku o odbacivanju tužbe zbog neblagovremenosti prvostepeni sud bio ovlašten donijeti u kasnijem stadijumu parničnog postupka, nakon što prema dotad izvedenim dokazima utvrdi činjenice koje su bitne za ocjenu da li je održan rok za podnošenje tužbe utvrđen posebnim propisom.

5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju.

9. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/12 (M.T. iz Banja Luke) | Sudska praksa | Aktio