Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/10 (J. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3847/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 3847/10, rješavajući apelaciju Jove Bubulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Bubulja podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 P 003715 10 Gz od 8. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj P-

116/96 od 4. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Bubulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnio je 7. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 P 003715 10 Gz od 8. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-116/96 od 4. januara 2010. godine.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud donio presudu broj P-116/96 od 13. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1055/02 od 25. januara 2005. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da on nije prirodni otac mldb D.B. i da je istovremeno usvojen protivtužbeni zahtjev mldb. D.B, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica V.M. i utvrđeno da je apelant otac mldb. D.B, te je isti obavezan da mldb. D.B, plaća na ime izdržavanja 500,00 KM mjesečno.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj P-116/96 od 4. januara 2010. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-116/96 od 13. novembra 2001. godine, a koja presuda je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1055/02 od 25. januara 2005. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelant svoj prijedlog za ponavljanje pravosnažno završenog postupka temeljio na odredbi člana 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant je u prijedlogu, između ostalog, naveo da zahtjeva ponavljanje postupka iz razloga što je u svojoj dokumentaciji pronašao pismeno priznanje tužene V.M. da nije imala intimni odnos sa njim. Nadalje, sud je naveo da su odrebom člana 257. stav 1. ZPP-a propisani rokovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka i to rok od 30 dana. Osnovni sud je istaknuo da se, u slučaju podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka zbog saznanja za nove činjenice ili kad stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, primjenjuje rok od 30 dana koji teče od dana kada je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva (član 257. stav 1. tačka 5. ZPP-a). Nadalje, sud je naveo da je apelant u svojoj izjavi jasno i nedvosmisleno iznio da je za pismenu izjavu tužene V.M. saznao dva mjeseca prije podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka i jasno i nedvosmisleno iznio da je to bio deseti mjesec 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio 24. decembra 2008. godine iz čega proizilazi da je isti neblagovremen, jer je apelant mogao isti podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja, odnosno, najkasnije do 1. decembra 2008. godine. Osnovni sud je još naveo da su odredbe čl. 255. i 257. ZPP-a, koje se odnose na rokove za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, identične sa odredbama čl. 421. i 423. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) koji je bio na snazi do 1. augusta 2003. godine.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 P 003715 10 Gz od 8. juna 2010. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i rješenje Osnovnog suda broj P-116/96 od 4. januara 2010. godine potvrđeno.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja Okružnog i Osnovnog suda koja su donesena u postupku po prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno završenog parničnog postupka. U vezi s navedenim apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, u postupku koji je okončan odlukama koje se osporavaju apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se meritorno raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje pravomoćno završenog parničnog postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/10 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio