Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4462/10 (N. Č., N. K. i E. K.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o parničnom postupku · čl. 497
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4462/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 4462/10, rješavajući apelaciju Nure Čolaković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nure Čolaković, Nedima Kapetanovića i Edine Kapetanović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-
001491 od 29. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1547/04 od 25. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P 2028/00 od 4. marta 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Nura Čolaković, Nedim Kapetanović i Edina Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, koje zastupa Tarik Kapetanović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001491 od 29. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1547/04 od 25. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 2028/00 od 4. marta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P 2028/00 od 4. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1547/04 od 25. decembra 2007. godine, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da sud utvrdi da je testament broj R 143/77 od 14. novembra 1977. godine Zuber Memnune, umrle 26. oktobra 1982. godine, ništav, te da apelanti tuženim Muniri Haznadarević, Đuli Hadžiosmanović i Edinu Hadžiosmanović (u daljnjem tekstu: tuženi) naknade troškove postupka u iznosu od 15.985,00 KM.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001491 od 29. jula 2010. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: važeći ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje ništavosti testamenta, dakle tužbeni zahtjev koji se ne odnosi na novčani iznos, te da su apelanti podnošenjem tužbe u predmetnoj pravnoj stvari 21. marta 1983. godine propustili da, u skladu sa odredbom člana 186. stav 2. u vezi sa odredbom člana 35. stav 2. tada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80 i 69/82; u daljnjem tekstu: stari ZPP), odrede vrijednost predmeta spora. Vrhovni sud je naveo da su apelanti na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 5. juna 2001. godine precizirali tužbeni zahtjev, te kao predmet raspravljanja odredili tužbeni zahtjev kako je bio određen u tužbi od 21. marta 1983. godine. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su apelanti podneskom od 18. februara 2002. godine vrijednost predmeta spora označili u iznosu od 40.000,00 KM.
4. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je odrebom člana 497. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 3/99; u daljnjem tekstu: raniji ZPP) propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona prestaju primjenjivati odredbe propisa o parničnom postupku koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine do dana sutpanja na snagu tog zakona, uz izuzetak sadržan u odredbama člana 495. st. 1. i 3. navedenog zakona. Dakle, daljnji postupak u predmetima u kojima prije stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava se provodi prema ranijem ZPP-u. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakuo da su bez pravnog učinka preduzete radnje apelanata u pogledu oznake visine vrijednosti predmeta spora nakon 2. novembra 1983. godine, kada je održano ročište za glavnu raspravu, čime je u pogledu utvrđivanja vrijednosti predmeta nastupila prekluzija još po starom ZPP-u (član 40. stav 3. starog ZPP-a). Naknadnim određivanjem vrijednosti predmeta spora preduzetim radnjama apelanata tokom provođenja postupka po ranijem ZPP-u, apelanti nisu mogli otkloniti nastalu prekluzivnost u pogledu određivanja vrijednosti predmeta spora jer ovaj zakon, preuzimajući svojim odrebama člana 34. stav 3. rješenja starog ZPP-a, tu mogućnost nije predvidio. Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa navedenim određenjem u pogledu visine vrijednosti predmeta spora i vođen predmetni postupak sve do stupanja na snagu važećeg ZPP 5. novembra 2003. godine, prema kojem je ovaj postupak i nastavljen, postupanjem prvostpenog suda u smislu odredbi člana 454. stav 3. važećeg ZPP-a, opozivanjem ročišta za glavnu raspravu zakazanu za 4. decembar 2003. godine, smatrajući to pripremnim ročištem, provodeći na njemu sve radnje koje bi prema odrebama zakona sud bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Vrhovni sud je naglasio da su apelanti na tom ročištu ukratko izložili tužbu, te da su istaknuli da ostaju kod tužbe podnesene 21. marta 1983. godine i preciziranog tužbenog zahtjeva, dakle, procesno pravne radnje preduzete 5. juna 2001. godine, pri čemu se nisu pozvali na pismeni podnesak od 18. februara 2002. godine, kojim su visinu vrijednosti predmeta spora označili iznosom od 40.000,00 KM. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je neoznačena vrijednost predmeta spora po tužbi utvrđena kao nedoređena u smislu odredbi člana 53. stav 2. tačka 5, člana 316. stav 1. i člana 321. stav 2. važećeg ZPP-a, u odnosu na koju neodređenu vrijednost je ovaj postupak i okončan donošenjem pobijane presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se kao predmet revizionog postupka pojavljuje presuda u kojoj je vrijednost pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, što je čini nedopuštenom, pa je ista odbačena u skladu sa odredbama člana 247. stav 1. u vezi sa stavom 2. važećeg ZPP-a, jer je izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti. Također, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP-a.
5. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi iz člana 237. stav 2. ZPP-a, te da je revizija neosnovano odbačena, kao i da je trebalo primjeniti član 237. stav 3. ZPP-a, jer bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1547/04 od 25. decembra 2007. godine izjavili reviziju, ali je revizija, rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001491 od 29. jula 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj Gž-1547/04 od 25. decembra 2007. godine.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 29. jula 2010. godine, pa se podrazumijeva da su osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti morali primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. oktobra 2010. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić