Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/12 (I. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-939/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 939/12, rješavajući apelaciju Ivice Marinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Marinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003495 08 U od 30. januara 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Marinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003495 08 U od 30. januara 2012. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-

04/II-23-P-4162/99 od 28. februara 2008. godine, odbijen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Olovska broj 18/pr, u Sarajevu. Prethodno je Uprava bila donijela zaključak broj 23-04/II-23-P-4162/99 od 28. januara 2004. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-

625/04 od 12. juna 2004. godine, kojim je predmetni zahtjev odbacila kao neblagovremen. Međutim, rješavajući u upravnom sporu, Kantonalni sud je presudom broj U:871/04 od 25. maja 2006. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje i prvostepeni zaključak poništio i predmet vratio prvostpenom organu na ponovni postupak iz razloga što nisu bili doneseni na zakonit i pravilan način.

3. U obrazloženju rješenja broj 23-04/II-23-P-4162/99 od 28. februara 2008. godine, Uprava je navela da je apelant 4. oktobra 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Nadalje, Uprava je na osnovu rješenja Gradskog Sekreterijata za stambene poslove Grada Sarajeva broj 14/10-372-5980/96 od 22. aprila 1996. godine utvrdila da je predmetni stan proglašen trajno napuštenim. Također, Uprava je navela da predmetni stan koristi Irfan Šukalić na osnovu rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje izdatog od strane Gradskog Sekreterijata za stambene poslove od 27. jula 1993. godine. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da je predmetni zahtjev podnesen neblagovremeno, u smislu odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon), gdje je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana bio 4. juli 1999. godine, za stanove koji su proglašeni napušteni i 4. oktobar 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napušteni.

4. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2068/08 od 27. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave broj 23-04/II-23-P-4162/99 od 28. februara 2008. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003495 08 U od 30. januara 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-2068/08 od 27. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelant propustio da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona, pa mu je iz tog razloga prestalo stanarsko pravo, zbog čega je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona za neblagovremenost zahtjeva za povrat stana u posjed bitno samo da je zahtjev podnesen nakon roka od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, te da se ne radi o izuzecima predviđenim odredbom člana 5. stav 2. Zakona. Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o izuzecima iz stava 2. člana 5. Zakona, jer je stan proglašen napuštenim, a zahtjev za vraćanje stana u posjed nije podnesen u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, pa je isti neblagovremen, kako su to pravilno ocijenili prvostepeni i drugostepeni upravni organ. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da predmetni stan ne pripada kategoriji stanova iz člana 5. stav 2. Zakona, kao i iz člana 18e. istog Zakona, te da su rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed u smislu citiranog Zakona prekluzivni, i kao takvi se ne mogu produžavati.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke nadležnih organa uprave i Kantonalnog suda kojima je odbijen kao neblagovremen njegov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana koji ne spada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova podnio 4. oktobra 1999. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 1644/09 od 11. februara 2010. godine i broj AP 1066/09 od 12. januara 2010. godine dostupne na www.ustavnisud.ba ).

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/12 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio