Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/10 (S. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-104/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 104/10, rješavajući apelaciju Sanite Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanite Božić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09- 000 066 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 113 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-300 od 21.
decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanita Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijela je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 066 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 113 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-300 od 21. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-300 od 21. decembra 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavo Rješenje AD „Hercegovinaputevi“ Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj 145 od 9. jula 1993. godine o dodjeli jednosobnog stana bliže označenog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) Miodragu Sparavalu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao i da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu predmetnog stana, ovjerenog kod tog suda 1. jula 2004. godine pod poslovnim brojem Ov-I-3246/04, te da se na predmetnom stanu izvrši brisanje prava svojine sa imena drugotuženog u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova za k.o. Trebinje, list broj 817 k.o. Trebinje, kao i da se drugotuženi obaveže da joj stan preda u posjed. Navedenom presudom apelantica je obavezana da tuženima naknadi troškove postupka u iznosu 2.890,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom povedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelantičini roditelji bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu i da je apelantica bila član njihovog porodičnog domaćinstva. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelantica nastavila da živi u predmetnom stanu i nakon smrti svojih roditelja, te da se nakon zaključenja braka sa Mladenom Božićem (1990. godine) i rođenja djeteta (1991. godine) preselila u stan roditelja njenog muža u Ulici Trebinjskih brigada broj 8. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelantičin suprug sredinom 1993. godine predao ključeve od predmetnog stana pravnom predniku prvotuženog, te da apelantica nakon toga nije više bila u posjedu predmetnog stana. Osnovni sud je, također, utvrdio da apelantica nije do 19. aprila 2000. godine podnijela Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana u smislu odredaba člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, Osnovni sud je obrazložio da je apelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu imala pravo da, u smislu odredaba člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, podnese zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Budući da je navedeni zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, Osnovni sud je ukazao da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed istekao 19. aprila 2000. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da, „ukoliko se zahtjev za vraćanje stana u posjed ne podnese u navedenom roku, kako nadležnom upravnom organu- Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, nadležnom sudu ili Komisiji za rješavanje imovinskih zahtjeva u Sarajevu, prestaje stanarsko pravo na stanu“.
4. Budući da apelantica nije podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed do 19. aprila 2000. godine, kao ni do podnošenja predmetne tužbe (4. decembar 2006. godine), Osnovni sud je zaključio da je apelantica protekom navedenog roka izgubila pravo da traži vraćanje u posjed predmetnog stana. Stoga, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana da u predmetnom postupku traži utvrđenje ništavosti Rješenja broj 145 od 9. jula 1993. godine kojim je prvotuženi predmetni stan dao na korištenje drugotuženom, te utvrđivanje ništavosti Ugovora o otkupu predmetnog stana koji su 22. juna 2004. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi i ovjerili kod tog suda pod brojem Ov-I- 3246/04 od 1. jula 2004. godine, kao i da se naloži nadležnom organu kod kojeg je izvršen upis navedenog otkupa da izvrši brisanje drugotuženog kao vlasnika na predmetnom stanu. Budući da apelantica nije uspjela u postupku, odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbi člana 386. ZPP.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-08-000 113 od 12. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelantica nije u zakonom propisanom roku (do 19. aprila 2000. godine ) podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, zbog čega je, i prema mišljenju Okružnog suda, apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 066 od 21. oktobra 2009. godine odbio apelantičinu reviziju protiv drugostepene odluke. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je zaključio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantici prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ex lege u smislu odredaba člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se, u smislu odredbe člana 14. stav 2. navedenog zakona, pod pojmom raseljenog lica podrazumijeva lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo. Također, Vrhovni sud je istakao da, u smislu odredaba stava 1. navedenog člana, pravo na vraćanje stana u posjed pripada i članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Budući da apelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije do 19. aprila 2000. godine, zakonom propisanog roka, podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, Vrhovni sud je zaključio da apelantici u odnosu na predmetni stan ne pripada nikakvo subjektivno pravo, a iz čega, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi i pravna nemogućnost da ostvari postavljene tužbene zahtjeve. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da se prvostepeni sud nije upuštao u ocjenu pravovaljanosti rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje drugotuženom i pravovaljanosti ugovora kojim je drugotuženi otkupio taj stan, nema utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u ovoj pravnoj stvari, u smislu odredaba člana 209. ZPP.
7. Vrhovni sud je, također, zaključio da nije osnovan apelantičin prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 109. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi stava 1. navedenog člana, sud na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozivati svako zainteresovano lice. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, to podrazumijeva situaciju kada od toga zavisi ostvarenje određenog subjektivnog prava stranke u postupku, odnosno postojanje opravdanog pravnog interesa lica koje se na ništavost poziva. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da apelantica takav pravni interes nema, a s obzirom na gubitak stanarskog prava na predmetnom stanu i činjenicu da na njemu nema nikakvo drugo subjektivno pravo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, u skladu sa odredbama člana 248. ZPP, odbio apelantičinu reviziju kao neosnovanu.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica je istakla da u predmetnom postupku i nije bilo sporno da nije podnijela zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, ali smatra da kao član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, kao ranijih sunosioca stanarskog prava, u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZOSO ima pravo da traži poništenje rješenja o dodjeli stana drugotuženom, a potom i utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu zaključenog na osnovu navedenog rješenja. Navedeno iz razloga što „nije nikada stavljena van snage odluka pravnog prednika prvotuženika broj RS-3733 od 21. decembra 1965. godine o dodjeli predmetnog stana na trajno korištenje (apelantičinom) pokojnom ocu Ahmetu Bučuku“. S tim u vezi, apelantica je istakla da je, prema odredbi člana 24. ZOSO, predmetni stan dodijeljen njenom pokojnom ocu u skladu sa opštim aktom davaoca stana na korištenje i postupka njegove dodjele po tom opštem aktu. Također, apelantica je istakla da prvotuženi nije ponudio sudu „bilo kakve dokaze da je u odnosu na dodjelu predmetnog stana drugotuženom prethodno provedena bilo kakva zakonska procedura“. Stoga, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer se, prema njenom mišljenju, nisu u skladu sa odredbom člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) „upuštali u ocjenu zakonitosti rješenja prvotuženog o dodjeli predmetnog stana drugotuženom i ugovora o otkupu zaključenog između tuženih“. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, ukine pobijane odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama primjenom relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić