Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/10 (N. P.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-105/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 105/10, rješavajući apelaciju N. P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 303 od 13. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 267 od 22. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-212 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 303 od 13. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 267 od 22. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-212 od 27. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-212 od 27. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 267 od 22. novembra 2007. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je uplatom otkupne cijene u iznosu od 125.000 YU dinara, 14. februara 1992. godine, prihvatila ponudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) odnosno njenog pravnog prednika za zaključenje ugovora o otkupu jednosobnog stana u Trebinju, ul. Garibaldijeva broj 9 (ranije Omladinska 19), prizemlje površine 34,94 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) a koji je u sastavu stambene zgrade izgrađene na parceli pobliže navedenoj u dispozitivu presude i da se shodno prednjem obaveže tužena da sa apelanticom zaključi pismeni ugovor o otkupu predmetnog stana u roku od 30 dana po odredbama i po uslovima iz člana 17. Zakona o privatizaciji državnih stanova pri čemu se otkupna cijena ne može mijenjati. Apelantica je obavezana nadoknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 2.920,00 KM.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio, a što među strankama nije ni bilo sporno, da je apelantici rješenjem Komande garnizona Trebinje (u daljnjem tekstu: Komanda garnizona) broj 17-4 od 26. augusta 1976. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje, da je apelantica zaključila ugovor o predaji predmetnog stana Komandi garnizona 29. januara 1987. godine, a koji je ovjeren u tom sudu pod brojem Ov.19/07 od 30. novembra 1987. godine i prema kojem se apelantica obavezala da će saglasno odredbama čl. 12. st. 1. i 2. i člana 14. Pravilnika o stambenim kreditima u JNA predmetni stan predati prazan od ljudi i stvari Komandi garnizona najkasnije dvije godine od zaključenja ugovora o kreditu za izgradnju porodične stambene zgrade. Osnovni sud je dalje istakao da je apelantica sa Vojnim servisom Narodne banke Jugoslavije kao davaocem kredita zaključila 24. marta 1988. godine ugovor o kreditu na iznos od 10.000,00 YU dinara u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade u Trebinju. Također je utvrđeno da je apelantica uplatila iznos od 125.000,00 YU dinara a uplata je knjižena «na partiji na kojoj se knjiže uplate vezane za otkup stanova u Stambenom fondu bivše JNA». Osnovni sud je dalje naveo da je apelantica prije uplate navedenog iznosa primila «Informaciju o uslovima otkupa stanova iz stambenog fonda JNA» od 29. januara 1992. godine koju je dostavio stambeni organ Komande garnizona kao i da je rješenjem Ministarstva odbrane-uprave za nekretnine Republike Srpske broj 8/1-07-372-1357/03 od 6. novembra 2003. godine odbijen zahtjev apelantice za otkup predmetnog stana. Osnovni sud je također utvrdio da je pravosnažnom presudom Okružnog suda broj Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine naloženo apelantici da izvrši obavezu iz ugovora od 29. januara 1987. godine i predmetni stan preda u posjed tuženoj te da je rješenjem tog suda broj R-222/05 od 16. juna 2006. godine odbijen prijedlog apelantice za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o otkupu stana.

4. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», br. 38/78-

22/92 i «Službeni glasnik RS» broj 29/94) prema kojoj ugovor o prenosu vlasništva mora biti pismen a ako nije sastavljen u pismenoj formi ne proizvodi pravno dejstvo. Uplatom otkupne cijene stana, kako je dalje istakao Osnovni sud, ne može se smatrati da je došlo do zaključenja ugovora o otkupu stana, pa se tužena ne može ni obavezivati da takav ugovor u pismenom obliku zaključi sa apelanticom. Navedeni zakon kao i Zakon o privatizaciji državnih stanova su lex specialis pa se odredbe ovih zakona imaju primijeniti na rješenje ove pravne stvari tim prije što je uplata izvršena poslije zaključenja ugovora o predaji stana od 29. januara 1987. godine po kojem je apelantica bila dužna predati stan i čime je isključena iz prava na otkup predmetnog stana.

5. Obrazlažući odluku o žalbi Okružni sud je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda navodeći da tužena nije u obavezi da sa apelanticom zaključi ugovor o otkupu strana jer plaćanje otkupne cijene stana nije prihvat ponude za zaključenje ugovora o otkupu stana niti je «Informacija o uslovima otkupa stanova iz Stambenog fonda JNA» koju je prednik tužene dostavio apelantici imala karakteristike opšte ponude iz člana 33. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) ali i da je imala to nije od značaja sve dok se ne ispune zakonom propisani uslovi za zaključenje ugovora o otkupu stana. Na kraju je Okružni sud istakao da je nesporna činjenica da je pravosnažnom presudom apelantica obavezana da iseli iz predmetnog stana a na šta se obavezala zaključenjem ugovora o kreditu 24. marta 1988. godine (da stan napusti u roku od dvije godine od zaključenja ugovora o kreditu) te je isključeno pravo apelantice na otkup predmetnog stana.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 303 od 13. oktobra 2009. godine, reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su Zakonom o stambenom obezbijeđenju u JNA («Službeni listi SFRJ» broj 84/90), Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA («Službeni vojni list» broj 6/91) i drugim podzakonskim aktima propisani svi bitni uslovi za zaključenje ugovora o otkupu stana. Među strankama nije sporno da je apelantica 14. februara 1992. godine tj. u propisanom roku uplatila otkupnu cijenu stana, da ugovor o otkupu stana u pismenoj formi nije zaključen jer je u međuvremenu izbio rat na prostorima bivše SR BiH tj. postupak otkupa predmetnog stana je započet ali nije dovršen. Međutim, u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenom obezbijeđenju u JNA, stan je mogao otkupiti samo nosilac stanarskog prava a apelantica je taj status izgubila prije nego što je pokrenuta procedura otkupa stanova. Naime, jedan od zakonom predviđenih načina prestanka stanarskog prava propisan je odredbom člana 53. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) po kojoj se nosilac stanarskog prava i davalac stana na korištenje mogu pismeno, vansudskim putem sporazumjeti o raskidu ugovora o korištenju stana. Apelantici je po tom osnovu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu jer se ona zaključenjem ugovora o predaji stana od 29. januara 1987. godine saglasila da trajno prestane koristiti predmetni stan dvije godine od zaključenja ugovora o kreditu po kojem je dobila novčana sredstava u cilju izgradnje porodične stambene zgrade. Vrhovni sud je na kraju zaključio da apelantica nije ispunjavala uslove za otkup stana u smislu navedenih propisa, bez obzira što je izvršila uplatu otkupne cijene stana te su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev postavljen u cilju nametanja obaveze tuženoj da sa njom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. Također je Vrhovni sud istakao da je neosnovana tvrdnja apelantice o povredi prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelantica dobivanjem kredita za individualnu stambenu izgradnju i gradnjom porodične kuće stekla drugi dom a svojevoljno je pristala da predmetni stan vrati davaocu na korištenje.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je navela da sudovi nisu na jasan i nedvosmislen način cijenili svaki dokaz zasebno niti sve dokaze zajedno da su previdili da je tuženom rok za izvršenje ugovora o predaji prošao i da je na taj način tužena prešutno odustala od ugovora o predaji predmetnog stana koji je zaključen 29. januara 1987. godine a postupak njenog iseljenja iz predmetnog stana pokrenut je tek 1997 godine. Također je istakla da su sudovi previdili da je uplatom iznosa od 125.000 YU dinara «stan faktički postao njeno vlasništvo i nikakva pismena forma joj ga ne može oduzeti» te smatra da ima pravo na otkup stana koji i dalje koristi te da nitko nema pravo da njoj i njenoj porodici uskrati pravo na dom i imovinu. Predložila je da Ustavni sud osporene odluke ukine i njoj omogući ostvarivanje prava na pravično suđenje, imovinu i doma.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tuženoj da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi navoda apelantice da joj povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama, kojim je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelantice a koji je postavljen prvenstveno u cilju nametanja obaveze tuženoj da sa njom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, ni na koji način se ne dira u navedeno pravo apelantice. Apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu već je naprotiv i sama u apelaciji navela da predmetni stan «i dalje koristi». Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguće, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/10 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio