Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/10 (D. Đ.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 119/10, rješavajući apelaciju Dragomira Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Đukanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001 259 09 U od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/2-1-1-560-
392/08 od 25. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 259 09 U od 15. oktobra 2009. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-1-560-392/08 od 25. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Kostajnica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-560.31/07 od 15. oktobra 2007. godine usvojen je apelantov zahtjev i priznato mu pravo i status ratnog vojnog invalida 4. grupe sa 80% invaliditeta.
3. Protiv navedenog rješenja Ministarstvo je po službenoj dužnosti pokrenulo reviziju i Rješenjem broj 16-15113/07 od 29. juna 2008. godine ukinulo navedeno rješenje Odjeljenja i odbilo apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 000 049 08 U od 25. decembra 2008. godine tužbu uvažio, poništio rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da drugostepeni organ nije dao dovoljno i jasno obrazloženje kako je došao do zaključka da je ukupan vojni invaliditet kod apelanta 30% iako je prvostepeni organ zaključio da invaliditet iznosi 80%, te je naloženo Ministarstvu da u ponovnom postupku, shodno odredbama člana 93. Zakona o pravima boraca (u daljnjem tekstu: Zakon), otkloni navedene nedostatke, te da, ako to nije moguće, zatraži mišljenje specijalizirane medicinske ustanove.
4. U ponovljenom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-03/2-1-1-560-
392/08 od 25. februara 2009. godine kojim je u postupku revizije ukinulo rješenje Odjeljenja od 15. oktobra 2007. godine i utvrdilo apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida 8. kategorije sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog u vrijeme vršenja vojne službe u Vojsci RS, sa pravom na ličnu invalidninu u visini 9% od osnovice počevši od 1. jula 2008. godine pa nadalje dok postoji zakonom propisani uslovi-trajno. Rješenjem je utvrđeno da osnov za utvrđivanje visine invalidnine predstavlja novčani iznos od 500,00 KM koji se usklađuje početkom svake godine sa indeksom kretanja maloprodajnih cijena u prethodnoj godini, prema saopštenju Zavoda za statistiku RS i visini raspoloživih sredstava planiranih u budžetu RS za tekuću godinu. Rješenjem je obavezan apelant da nadležnom opštinskom organu uprave prijavi svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje i prestanak ovog prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, prihvatajući stajalište Okružnog suda izneseno u presudi od 25. decembra 2008. godine, Ministarstvo ponovno izvršilo reviziju prvostepenog rješenja. Navedeno je i da je Ministarstvo prije revizije rješenja apelanta uputilo na pregled pred Drugostepenu ljekarsku komisiju koja je svojim nalazom i mišljenjem broj 47/09 od 23. februara 2009. godine, detaljno interpretiranim u rješenju, potvrdila da kod apelanta postoji invaliditet nastao usljed služenja u Vojsci RS i da, shodno odredbama člana 4. stav 1. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 22/93; u daljnjem tekstu: Pravilnik), ukupno i trajno iznosi 40%. Zbog navedenog, Ministarstvo je donijelo rješenje kao u dispozitivu.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 001 259 09 U od 15. oktobra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja dostavljenog upravnog spisa proizlazi da je apelant u oružanim snagama Vojske RS proveo od 23. jula 1992. godine do 31. maja 1993. godine, te da je Rješenjem Ministarstva odbrane, Sekretarijat Banja Luka, Odsjek Novi Grad, broj 05/4-846-323-86 od 24. marta 1995. godine, a na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Regrutne komisije od 24. marta 1995. godine, proglašen nesposobnim za vojnu službu. Osim toga, u presudi je navedena hronologija postupka prezentiranog u prethodnim tačkama, te zaključeno da su neosnovani navodi u tužbi da je na apelantovu štetu grubo prekršen zakon, odnosno da se nalazi prvostepene i drugostepene komisije opet bitno razlikuju. Naime, kako je naveo Okružni sud, Drugostepena ljekarska komisija, koja se u smislu člana 91. Zakona o pravima boraca-Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon) sastoji od pet članova i pet zamjenika koji svi moraju biti ljekari specijalisti, kao i Ministarstvo, dala je valjane razloge za donošenje osporenog akta koji apelant svojim tužbenim navodima ne dovodi u pitanje. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantov navod da ukupan zbir njegovog invaliditeta, shodno odredbama člana 10. stav 2. Pravilnika, iznosi 50% kada se zbroje procenti za svaku pojedinačnu povredu i bolest koja je kod apelanta konstatovana, a ne 40% kako je utvrđeno u spornom rješenju. Okružni sud je naveo da je članom 4. stav 1. Pravilnika propisano da se, ako je vojni invaliditet nastao kao posljedica više rana, povreda ili bolesti, procenti predviđeni u listi za pojedina oštećenja organizma ne sabiru nego se kao osnov uzima oštećenje koje povlači najveći procent, pa se taj procent povećava za 10% do 30% s obzirom na utjecaj ostalih oštećenja na organizam i to samo ako je i za svako od tih oštećenja u listi predviđeno najmanje po 20% invaliditeta. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da su svi apelantovi navodi neosnovani, te je u cijelosti odbio njegovu tužbu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su upravni organi i Okružni sud pogrešno primijenili odredbe Zakona i Pravilnika kada su mu umjesto prvobitno utvrđenog invaliditeta od 80% utvrdili invaliditet od 40% a da prethodno, zbog velike razlike u utvrđenom procentu invaliditeta, nisu zatražili mišljenje odgovarajuće specijalizirane ustanove shodno odredbama člana 93. Zakona. Zbog toga smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu jer je značajno smanjen iznos invalidnine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto apelantu pripada pravo na svojstvo ratnog vojnog invalida u procentu od 40% a ne 80% kako je bilo utvrđeno prvostepenim rješenjem i da su se pri tom pozvali na odgovarajuće odredbe člana 4. stav 1. Pravilnika i čl. 91. i 93. Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je prije izvršene revizije u ponovljenom postupku apelant upućen na Drugostepenu ljekarsku komisiju koja je dala novi nalaz i mišljenje u skladu sa uputama Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2008. godine, čime su otklonjene nepravilnosti iz prethodnog rješenja i zbog čega nije bilo potrebe za supervizijom rješenja specijalizirane medicinske ustanove. Ustavni sud ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić