Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-135/10 (D. V.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-135/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 135/10, rješavajući apelaciju Dragana Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vasiljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000484 od 29. oktobra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-61/94 od 5. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Zajedničke advokatske kancelarije Tuzla, podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-
000484 od 29. oktobra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-61/94 od 5. septembra 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj K-61/94 od 5. septembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Apelantu je, na osnovu odredbe člana 48. stav 1. KZFBiH, u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 20. jula 1991. godine do 24. februara 1992. godine, te je primjenom odredaba člana 68. stav 1. KZFBiH od apelanta oduzet pištolj, kao sredstvo izvršenja krivičnog djela. Presudom je oštećeni Milan Miličević upućen da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parničnom postupku, a apelant je obavezan da sudu nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 616,00 KM i paušal u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju presudu Kantonalni sud je naveo da je analizom apelantove odbrane u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka, posebno u vezi sa materijalnim dokazima (oduzetim predmetima - pištoljima, čahurama nađenim na mjestu događaja, kao i zrnima pronađenim u tijelu oštećenog), utvrdioda je 19. jula 1991. godine oko 17 sati u mjestu Rastošnica oštećeni Arsen Miličević (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa pištoljem u ruci krenuo prema apelantovoj kafani kako bi pomogao Milanu Gajiću, koga je apelant sa ocem i bratom u svojoj kafani pretukao i iz kafane izbacio, te kako bi dovezao svoje vozilo koje je bilo ispred apelantove kafane. Nakon što su oštećenom na prostoru ispred kafane pritrčali Branko Vasiljević a odmah iza njega i Branislav Vasiljević i uhvatili ga za ruku u kojoj je držao pištolj, podigli je uvis i pri tome ga udarali, apelant je prišao njima i udarajući pri tome i sam pištoljem u glavu oštećenog, kako bi ga lišio života iz svog pištolja, i to iz neposredne blizine od 1 do 3 cm, odnosno prislanjanjem cijevi pištolja na grudi oštećenog, u njega ispalio tri metka, nanijevši mu ozljede u sklopu kojih je došlo do unutrašnjeg krvarenja i smrti oštećenog. Kantonalni sud je zaključio, na osnovu tragova barutnih čestica i gareži oko ulaznih otvora rane, da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je ispaljenje iz svog pištolja izvršio pucajući uvis i iz daljine dok je prilazio oštećenom. Dalje, apelantovu odbranu da je oštećeni pucao iz pištolja prije nego što je apelant potegao za pištolj i pucao Kantonalni sud nije prihvatio, jer nije imala uporište u objektivnim - materijalnim dokazima, tragovima nađenim na mjestu događaja prikazanim u zapisniku o uviđaju i nalazu vještačenja tragova vatrenog oružja. Iskaze svjedoka Branka Vasiljevića, Branislava Vasiljevića, Milenka Vasiljevića, Svjetozara Krstića i Zdravka Đokića da je oštećeni pucao iz svog pištolja Kantonalni sud nije prihvatio, smatrajući da iskazi navedenih svjedoka ne samo što su u suprotnosti sa svim ostalim izvedenim dokazima već su i u međusobnoj protivrječnosti s obzirom na to da su se svjedoci različito izjašnjavali o udaljenosti i broju projektila koji su tom prilikom ispaljeni. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio iskaze ovih svjedoka nelogičnim, posebno pri činjenici da su navedeni svjedoci vidjeli da je oštećeni pucao iz pištolja, a da nisu vidjeli, iako je to nesporno, da je i apelant tom prilikom vršio ispaljenja iz svog pištolja, što je i razumljivo kada se ima u vidu srodstvo Branka Vasiljevića i Branislava Vasiljevića sa apelantom, sračunatim da svojim iskazima pomognu apelantovoj odbrani.
4. Kantonalni sud je naveo da utvrđenje da oštećeni tom prilikom nije vršio ispaljenja iz pištolja kojeg je držao u ruci, te iskaze svjedoka Stoje Gajić, Milana Miličevića i Milana Tomića potvrđuju u cijelosti materijalni dokazi, nalaz o izvršenom vještačenju tragova vatrenog oružja i municije. Naime, utvrđeno je da nijedna od tri čahure nađene na mjestu događaja ne potiče od metaka ispaljenih iz pištolja oštećenog. Takođe, iz nalaza o izvršenom vještačenju parafinske rukavice uzete od oštećenog utvrđeno je da na dostavljenoj parafinskoj rukavici, skinutoj sa njegove desne šake, nije dokazano prisustvo čestica koje mogu da potiču od nesagorjelih barutnih ostataka. Mada je u konačnom zaključku i mišljenju nalaza o vještačenju tragova vatrenog oružja navedeno da na parafinskoj rukavici skinutoj sa desne šake oštećenog nisu nađeni tragovi barutnih čestica, a da nije naveden zaključak o izvršenom vještačenju parafinske rukavice skinute sa lijeve šake oštećenog, Kantonalni sud je smatrao da navedena činjenica ne dovodi u pitanje zaključak suda da oštećeni nije pucao iz pištolja. Naime, iz uvodnog dijela predmetnog nalaza proizlazi da su na vještačenje za sva lica od kojih su uzete parafinske rukavice (apelanta, Branislava Vasiljevića, Branka Vasiljevića i oštećenog) dostavljene parafinske rukavice skinute i sa lijeve i sa desne šake, što je inače, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Mukerema Kuršumovića i Šabana Karabegovića, krim-tehničara u SJB Zvornik, i praksa da se od lica od kojeg se imaju uzeti skidaju parafinske rukavice sa obje šake. Dalje je navedeno da su parafinske rukavice skinute sa obje šake oštećenog na vještačenje i dostavljene, što su svojim iskazima potvrdili prethodno navedeni svjedoci, koji su vršili pakovanje i upoređivanje predmeta navedenih u zahtjevu za vještačenje sa predmetima koji se pakuju radi dostavljanja na vještačenje. Kantonalni sud je istaknuo da su uz navedeni nalaz o izvršenom vještačenju tragova vatrenog oružja dostavljene i skice sa rasporedom barutnih čestica na obje šake za apelanta, kao i za Branislava Vasiljevića i Branka Vasiljevića, kod kojih su, takođe, na obje šake pronađene barutne čestice za koje je u nalazu navedeno da su mogle nastati u kontaktu sa oružjem i osobom koja je vršila ispaljenje, što je i logično imajući u vidu da su se oni nalazili uz oštećenog i apelanta dok je apelant pucao iz pištolja. Dalje je navedeno da ovakva skica, iako su na vještačenje dostavljene folije uzete sa obje šake oštećenog, nije dostavljena i za oštećenog, te je stoga Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o propustu u kucanju teksta. Naime, u konačnom zaključku izostavljen je nalaz vještačenja parafinske rukavice skinute sa lijeve šake oštećenog, jer bi u protivnom, kako to proizlazi i iz nalaza vještaka za balistiku, dipl.inž. Nedima Mutapčića, s obzirom na to da se kod negativnog nalaza na barutne čestice skica ne radi, skica rasporeda barutnih čestica bila dostavljena i za oštećenog da su na njegovim rukama, bilo lijevoj ili desnoj, pronađene barutne čestice. Istaknuto je da činjenica da niko od saslušanih svjedoka, pa ni sam apelant u odbrani iznesenoj u istražnom postupku, nije naveo da je oštećeni tom prilikom pištolj držao u lijevoj ruci, te da je svjedok oštećeni Milan Miličević u svom iskazu izričit da je njegov otac Arsen Miličević bio dešnjak, govori u prilog tome da apelant navodima odbrane da je oštećeni pištolj držao u lijevoj ruci nastoji izbjeći sopstvenu krivičnu odgovornost.
5. Iz svega izloženog Kantonalni sud je zaključio da apelantu u kritičnom događaju nije prijetila nikakva neposredna opasnost od oštećenog, jer oštećeni, iako je sa pištoljem u ruci išao (trčao) prema apelantovoj kafani, nije poduzeo nijednu radnju u smislu da je uperio pištolj u nekog od Vasiljevića, ili da je iz pištolja pucao. Oštećenog su tom prilikom Branislav Vasiljević i Branko Vasiljević fizički napali, zajedno sa apelantom, zadavši mu brojne ozljede. Kantonalni sud je nesporno utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka i apelantove odbrane da je apelant posljednji prišao oštećenom, i to kako je i sam naveo u svojoj odbrani iznesenoj u istražnom postupku, kada su njegov otac Branislav i brat Branko već savladali oštećenog i kada je on već padao na zemlji, pa se ispaljivanje projektila, i to tri projektila sa udaljenosti od 1 do 3 cm, odnosno projektila u predio grudnog koša oštećenog prislanjanjem pištolja na njegove grudi, u situaciji kada nije prijetila nikakva opasnost ni po apelanta a niti po njegovog oca ili brata, ne može dovesti u vezu sa postupanjem u nužnoj odbrani ili njenim prekoračenjem. Slijedeći zaključke o sadržini i rezultatima izvedenih dokaza, Kantonalni sud je smatrao potvrđenim odlučne i činjenične i pravne navode izmijenjene optužnice, te je, u skladu sa njima, izvršio manje i nebitne izmjene činjeničnog opisa djela radi njegove jezičke jasnoće i preciznosti, ne dirajući ni objektivni ni subjektivni identitet optužnice. S obzirom na izneseno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je utvrdio su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 171. stav 1. KZFBiH, te da je apelant krivično djelo izvršio sa umišljajem, odnosno da je bio svjestan svog djela i htio da ga izvrši. Ocjenom svih relevantnih okolnosti Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, našavši da je ovako izrečena kazna apelantu srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta i da će se izrečenom kaznom ostvariti ciljevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000484 od 29. oktobra 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalne tužiteljice u Tuzli i apelantovog branitelja, te potvrđena presuda Kantonalnog suda.
7. U obrazloženju presude, u pogledu apelantovih žalbenih tvrdnji da su prvostepenom presudom počinjene bitne povrede pravila postupka, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud za sve utvrđene činjenice dao jasne i argumentovane razloge koje je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio. Istaknuto je da je Kantonalni sud na pravilan način doveo u međusobnu relaciju iskaze saslušanih svjedoka, dao ocjenu iskaza svjedoka koji su međusobno protivrječni, te razloge zbog kojih pojedinim od kontradiktornih iskaza poklanja vjeru. Dalje, Kantonalni sud je na logičan, razumljiv način izvršio poređenje iskaza saslušanih svjedoka sa nalazima i mišljenjima vještaka sudskomedicinske i balističke struke, pa je na osnovu svih navedenih razloga došao do zaključka o odlučnim činjenicama koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, a razlozi koje je naveo kao osnovu za zaključke o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude ni na koji način nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Vrhovni sud je zaključio da je potpuno argumentovan i neupitan zaključak prvostepenog suda, zasnovan na detaljnoj analizi svih izvedenih dokaza, da apelantu u kritičnom događaju nije prijetila nikakva neposredna opasnost od oštećenog, neovisno od toga što je oštećeni došao pred apelantovu kuću trčeći i noseći pištolj u ruci. Naime, da bi se određeno ponašanje moglo pravno prihvatiti kao postupanje u nužnoj odbrani, neophodno je da budu ispunjeni svi zakonom predviđeni uslovi iz člana
10. KZFBiH. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada pitanje apelantovog prava na nužnu odbranu u odnosu na oštećenog vremenski analizira u trenutku kada apelant nesporno ispaljuje tri metka iz vatrenog oružja u tijelo oštećenog. Vrhovni sud je naveo da, prema utvrđenju suda zasnovanom i na apelantovoj odbrani i na iskazima saslušanih svjedoka, a posebno apelantovog oca Branislava Vasiljevića i brata Branka Vasiljevića, apelant je posljednji prišao oštećenom, i to kada je napad oštećenog već prestao, kada on ne predstavlja nikakvu opasnost ni za apelanta ni za njegove srodnike, i iz neposredne blizine apelant je ispalio tri metka u gornji dio tijela oštećenog. Istaknuto je da je Kantonalni sud za ovakav zaključak uporište našao u nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, koji je i nakon obdukcije, a i nakon rekonstrukcije na licu mjesta, opisao da su povrede koje je zadobio oštećeni nanijete vatrenim oružjem u trenutku kada je on bio u odbrambenom položaju, nikako napadačkom. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i za utvrđene činjenice dao odgovarajuće razloge, kao i da je ispravan zaključak prvostepenog suda vezan za činjenicu da li je u ključnom trenutku, kada je apelant ispalio tri metka u tijelo oštećenog, oštećeni bio napadač u odnosu na apelanta i njegove srodnike. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni osnov zbog razloga nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što su u postupku počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje su „apsolutno uticale na nezakonit slučaj o sadržaju odluke prvostepenog suda, a sada i drugostepenog suda“. Apelant smatra da je Kantonalni sud počinio bitnu povredu iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Apelant navodi da su od oštećenog uzete parafinske rukavice sa obje šake, te se pita šta je nađeno u nalazu parafinske rukavice za lijevu šaku oštećenog. Apelant smatra neprihvatljivim tvrdnju prvostepenog suda da se radi o grešci u kucanju teksta i smatra da je jedini mogući zaključak da ni na koji pouzdan način i nikako van svake razumne sumnje nije utvrđeno da na lijevoj ruci oštećenog nisu nađeni ostaci barutnih čestica. Prema apelantovom mišljenju, prethodno navedeno, s obzirom na iskaze svjedoka, upućuje na zaključak da je oštećeni pucao iz pištolja, suprotno izreci prvostepene presude. Apelant smatra neprihvatljivim zaključak sudova da apelantu nije prijetila nikakva neposredna opasnost od oštećenog, detaljno objašnjavajući kritični događaj. Takođe, prema apelantovom mišljenju, nema nijednog dokaza za zaključak sudova da je pucao u momentu kada je oštećeni već bio savladan i padao na zemlju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, bitnoj povredi odredaba ZKPFBiH i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno neosnovani.
13. Dalje, Ustavni sud naglašava, u vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i ukoliko nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Kantonalni i Vrhovni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, nesporno je da su i Kantonalni i Vrhovni sud u toku postupka omogućili apelantu da predloži dokaze u svoju korist, te da ospori dokaze Tužilaštva pri čemu su dali iscrpne razloge zašto smatraju da propust vezan za izostavljanje nalaza vještačenja parafinske rukavice skinute sa lijeve šake oštećenog nije mogao dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, ocjena dokaza koju su dali redovni sudovi ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporene presude sadrže obrazloženje koje u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić