Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/10 (F. V.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-136/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 136/10, rješavajući apelaciju Frane Vukojevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frane Vukojevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63-0 Mal 001210 09 Gž od 23. studenoga 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Mal 001210 08 Mal od 26.
srpnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine podnio je 11. siječnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63-0 Mal 001210 09 Gž od 23. studenoga 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 001210 08 Mal od 26. srpnja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Mal 001210 08 Mal od 26. srpnja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 63-0 Mal 001210 09 Gž od 23. studenoga 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev JPHT d.o.o. Mostar – Direkcija za pokretnu mrežu (u daljnjem tekstu: tužitelj) i naloženo je apelantu da isplati tužitelju ukupan iznos glavnog duga za korištenje mobilne usluge u visini od 436,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih računa navedenih u izreci presude pa do isplate i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 100,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da su apelant i tužitelj zaključili Ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa broj 531 od 30. srpnja 2007. godine, nakon čega su apelantu ispostavljeni računi u ukupnom iznosu od 436,75 KM po osnovu korištenja usluga priključka, te po osnovu dodatnih usluga GSM Eronet mreže, odnosno posebne ponude iz zaključenog ugovora koja se odnosi na kupovinu telefona.
3. Općinski sud je istakao da su apelantovi navodi da nikada nije dobio sporne račune neutemeljeni jer nisu potkrijepljeni drugim dokaznim sredstvima. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je opće poznata činjenica da se računi za telefon, struju i slične usluge dostavljaju na adresu stranke običnom pošiljkom bez dostavnice koju bi stranka potpisala. Također, Općinski sud je istakao da je apelant bio dužan, budući da je zaključio ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa, te da je koristio mobilne usluge tužitelja, u slučaju nedobivanja računa kao dobar privrednik od tužitelja tražiti dostavu računa i objašnjenje zašto mu račun nije dostavljen kako bi na vrijeme mogao izmiriti svoje obaveze. Također, Općinski sud je istakao da je i apelantov prigovor da tužitelj nije aktivno legitimiran neutemeljen jer je tužitelj kao društvo upisan u sudski registar, a na pripremnom ročištu su Općinskom sudu dostavljena na uvid rješenja broj Tt-O-156/06 od 13. ožujka 2006. godine i Tt-O-887/06 od 3. siječnja 2007. godine iz kojih je vidljivo da je tužitelj pravni sljednik Eroneta. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelantovi navodi da nije pasivno legitimiran ničim nisu dokazani, jer sudu nije ponuđen niti jedan dokaz da apelant nije potpisao ugovor sa tužiteljem, odnosno da potpis na ugovoru nije njegov.
4. Općinski sud je istakao da su i apelantovi navodi da je ugovor ništav iz razloga jer je on duševni bolesnik, zbog čega nije mogao zaključiti ugovor sa tužiteljem, neutemeljeni zato što sud nema dokaza da je apelantu oduzeta poslovna sposobnost ili da je osoba ograničene poslovne sposobnosti koja ne može zaključivati ugovore. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je iz otpusnog pisma KB Mostar, Odjel za psihijatriju od 10. rujna 2007. godine, vidljivo da je apelant bio u bolnici zbog pogoršanog psihičkog stanja. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, ne može se na temelju otpusnog pisma utvrditi je li osoba poslovno nesposobna, jer je za takvo utvrđenje potrebno provođenje vještačenja, za koje apelant nije predujmio potrebne troškove, a što je propisano i člankom 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe članka 518. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se radi o uzastopnim isporukama, u ovom slučaju mobilnih usluga, pa je i obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos glavnog duga od 436,75 KM uz zakonsku zateznu kamatu, sukladno odredbama članka 277. ZOO-a.
5. Kantonalni sud je u svojoj presudi, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo da je utvrdio da je Općinski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Navedeno je da su neutemeljeni apelantovi navodi da tužba nije uredna jer iz tužbe proizlazi da sadrži sve ono što pripisuje odredba članka 53. ZPP-a, pa tako sadrži i potpise osoba ovlaštenih za zastupanje. Također, Kantonalni sud je istakao da iz ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa proizlazi da se odnosi na zasnivanje pretplatničkog odnosa za mobilni telefon pa su stoga neutemeljeni i apelantovi navodi da nije jasno na što se ugovor odnosi. Isto tako, kako je dalje naveo Kantonalni sud, neutemeljeni su apelantovi navodi da ugovor nije potpisala ovlaštena osoba, jer apelant ničim nije dokazao suprotno. Naročito je Kantonalni sud istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je na pripremnom ročištu predlagao da se provede dokaz uvidom u ispis poziva, te da o tome sud nije odlučio, budući da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije pristupio ni na pripremno ročište niti na glavnu raspravu, pa samim tim, kako je zaključio Kantonalni sud, nije mogao ni predložiti provođenje navedenih dokaza.
6. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili odredbe pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, prigovara da je podnesena tužba bila neuredna jer ne sadrži sve elemente propisane člankom 334. ZPP, te da ju je Općinski sud morao vratiti tužitelju na uređenje, shodno članku 66. ZPP-a. Također, smatra da se u konkretnom slučaju, kada je u pitanju tužitelj, „radi o nedopuštenom raspolaganju stranke koje je protivno prinudnim propisima, članak 3 ZPP-a“ budući da sporni ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa nije potpisala osoba ovlaštena za zastupanje koja je upisana u registru Općinskog suda, niti je neko od ovlaštenih osoba dao punomoć za zastupanje, pa slijedi da je sporni ugovor „ništav“, na što je sud morao paziti po službenoj dužnosti. Smatra da Kantonalni sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga iz žalbe, odnosno nije se dovoljno upustio u razmatranje spisa niti je pravilno primijenio materijalno pravo, niti se osvrtao na činjenice koje je apelant isticao tijekom postupka, što je propustio uraditi i Općinski sud. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i načelo „ravnopravnosti stranka“. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete „zbog učinjene povrede prava na pravično suđenje“ u iznosu od 500,00 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje na to da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske (vidi Europski sud, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19), u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. U konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani. Naime, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju Ustavni sud zapaža da apelant nije pristupio ni na pripremno ročište ni na glavnu raspravu pa je samim tim propustio sve svoje prigovore prezentirati sudu, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužitelja bio drugačije tretiran. Također, Ustavni sud primjećuje da su i Općinski i Kantonalni sud uzeli u obzir i razmotrili apelantove navode koje je isticao u odgovoru na tužbu i u žalbi na prvostupanjsku presudu, u okviru zakonskih okvira, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, pa Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju načela ravnopravnosti strana u postupanju očito (prima facie) neutemeljeni.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje na to da su redoviti sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i da su ih detaljno ispitali i obrazložili svoje stavove o neosnovanosti istaknutih navoda, na način koji zadovoljava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
12. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten izuzetno odrediti naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud ukazuje na to da apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić