Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-140/10 (D. Š.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Autorsko pravo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-140/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 140/10, rješavajući apelaciju Davora Ševe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Davora Ševe podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž- 40/09 od 22. oktobra 2009. godine i K-13/09 od 2. juna 2009.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Davor Ševa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-40/09 od 22. oktobra 2009. godine i Presude istog suda broj K-13/09 od 2. juna 2009. godine.

2. Presudom Suda BiH broj K-13/09 od 2. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj Kž-40/09 od 22. oktobra 2009. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo nedozvoljenog korišćenja autorskih prava iz člana 243 stav 1 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. Od apelanta su, na osnovu člana 74 KZBiH, oduzeti računar i CD čitač, a na osnovu člana 243 stav 6 KZBiH oduzete su i fotokopije raznih knjiga različitih autora koje su bile pohranjene u računaru, a koje su detaljno nabrojane u dispozitivu prvostepene presude. Oštećena Ivanka Marković (u daljnjem tekstu: oštećena) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude naveo da je nakon brojnih dokaza koji su u toku postupka izvedeni zaključio da je apelant počinio navedeno krivično djelo jer je kao vlasnik i odgovorno lice samostalne radnje „Mikroprint“, protivno članu 34 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 7/02), bez odobrenja autora, pohranjivao u elektronskoj formi razne vrste autorskih djela, među kojima i udžbenik koji je napisala oštećena, te da je taj udžbenik po potrebi umnožavao i prodavao po cijeni od 10,00 KM. Na taj način je, kako je sud dalje utvrdio, apelant sebi pribavio korist, a oštećenu oštetio za neutvrđeni iznos. Sud BiH je obrazložio da je za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret odgovoran onaj ko bez odobrenja autora ili drugog nosioca autorskog prava ili lica koje je ovlašćeno dati odobrenje kada je ono po zakonu potrebno, ili protivno zabrani navedenih lica, između ostalog, stavi u promet autorsko djelo. Sud BiH je naveo da je iz izvedenih dokaza van razumne sumnje dokazano da je apelant, bez odobrenja oštećene, pohranio u elektronskoj formi, a zatim umnožavao i prodavao njen udžbenik. Ovo je utvrđeno, kako je sud obrazložio, iz iskaza oštećene koja je saslušana kao svjedok i koja je izjavila da je za to saznala od studenata koji su njen udžbenik nabavili od apelanta, a ona mu nije dala odobrenje za umnožavanje i stavljanje u promet, kao i na osnovu iskaza svjedoka koji su od apelanta kupili fotokopiju udžbenika oštećene, a izjavili su da apelantu „nisu dali originalnu knjigu da se fotokopira“. Takođe, Sud BiH je naveo da je nalazom vještaka utvrđeno da je u računaru pronađen, između ostalih, i udžbenik čija je autorica oštećena. Sud BiH je istakao da dokazi koje je izveo apelant ni na koji način nisu doveli u sumnju „istinitost saslušanih svjedoka optužbe“.

3. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza na nesumnjiv način ispravno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je bilo stavljeno na teret. Sud BiH je, zatim, dao vrlo detaljno tumačenje tog krivičnog djela, te je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da prvostepena presuda nije dala dovoljno razloga o primjeni materijalnog prava. Takođe, Sud BiH je, između ostalog, zaključio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je oštećena u konkretnom slučaju nedozvoljeno prikupljala dokaze i time počinila krivično djelo samovlašća iz člana 397 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Naime, sud je naveo da je neosnovan „način na koji se interpretira od strane [apelanta] uloga oštećene u situaciji kada kao građanin želi da prijavi krivično djelo ili počinioca istog, a što je na koncu moralna obaveza svakog građanina, a u nekim situacijama i zakonska dužnost“. Sud BiH je naveo da je oštećenu, još u fazi istrage, saslušao nadležni tužilac „u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH“, a da je način na koji apelant „želi diskreditirati iskaz navedenog svjedoka zapravo bez pravnog uporišta, jer ukazivati na nezakonitost navedenog dokaza tako što se djelovanje oštećene u ovom predmetu posmatra kao samoinicijativno ostvarivanje nekog svog prava ili prava za koje smatra da bi joj pripadalo, posve je neargumentovano i nelogično, budući da je ista imala i obavezu da sve što joj je bilo poznato o krivičnom djelu i počiniocu istog, dostavi nadležnim organima odnosno Tužilaštvu, koje je u skladu sa odredbom člana 219. ZKPBiH, sprovelo istragu i na zakoni način, a u skladu sa odredbom člana 219. ZKPBiH uzelo izjave svjedoka i pribavilo druge materijalne dokaze“. Stoga je Sud BiH zaključio da su žalbeni navodi da je oštećena sama sprovodila istragu neosnovani, te da „oštećena nije mimoišla propisani postupak i nadležne organe“. Sud BiH je odbio i druge apelantove žalbene prigovore, te je o tome dao vrlo detaljna obrazloženja.

4. Apelant osporava navedene presude navodeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju tih navoda apelant smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, jer oštećena „mimoilazeći nadležne organe i propisani postupak samoinicijativno ostvaruje neko svoje pravo“, čime je, prema njegovom mišljenju, počinila krivično djelo samovlašća. Apelant vrlo opširno ponavlja iste navode u apelaciji, te smatra da su dokazi koji su sprovedeni u krivičnom postupku, kopija udžbenika oštećene i račun uz tu knjigu, pribavljeni nezakonito. Naime, apelant ističe da je oštećena „'zamolila' svjedoka Tešanovića da ode u kopirnicu [apelanta] sa ciljem da 'izvuče' dokaz koji je Tužilaštvu BiH bio dovoljan da podigne optužnicu“. Takođe, apelant smatra da je Sud BiH u obrazloženju drugostepene presude dao sasvim drugačije obrazloženje od onog u prvostepenoj presudi o tome zašto smatra da je apelant kriv za krivično djelo za koje je proglašen krivim, što, prema apelantovom mišljenju, znači „da je žalbeno vijeće faktički preinačilo prvostepenu presudu iako nije donijelo drugačiju odluku o krivici i kazni“. Apelant navodi da vještak koji je vještačio u prvostepenom postupku „ne može biti vještak jer je zaposlen u MUP-u RS a koje je vodilo istragu po nalogu Tužilaštva BiH“, te da je zbog toga pristrasan, kao i da je vještačio o pitanju „da li određeni naslov-knjiga-udžbenik još uvijek uživa zaštitu po Zakonu o autorskom pravu i drugim pravima BIH“, za koje, kako apelant navodi, nije kvalifikovan. U ostalom dijelu, apelant ističe da je Sud BiH pogrešno tumačio materijalno pravo, te iznosi sopstveno tumačenje primijenjenih propisa i onih koje je, prema njegovom mišljenju, trebalo primijeniti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa pitanjem nezakonitosti dokaza, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda koji je istakao da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, već je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu s tim, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, već se u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje ispituje postupak kao cjelina, odnosno ispituje se da li su domaći sudovi korišćenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, pri čemu se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kom su sudovi zasnivali svoju odluku (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49 i Ustavni sud, između ostalih, odluke br. AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine, tačka 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 95/10, i AP 3581/08 od 20. aprila 2011. godine, tačka 12, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, odnosno da je pohranio u elektronskom obliku i stavljao u promet, između ostalih, i udžbenik oštećene, kako je to osporenim odlukama i utvrđeno. Apelant ne osporava ni to da je imao i koristio priliku da svim dokazima Tužilaštva BiH suprotstavi sopstvene dokaze, niti da osporene presude nisu zasnovane samo i isključivo na navodno nezakonitom dokazu. Dalje, apelant ne iznosi primjedbe na istragu koju je sprovelo Tužilaštvo BiH, niti osporava sadržinu i suštinu dokaza čiju pravnu valjanost pokušava dovesti u pitanje. Prigovori koje apelant iznosi u apelaciji su isti prigovori koje je istakao i u žalbi protiv prvostepene odluke i koje je žalbeno vijeće Suda BiH ispitalo i detaljno obrazložilo zbog čega su neosnovani. Ti se prigovori tiču isključivo činjenice da je oštećena prijavila krivično djelo i dala iskaz, te da je navodno „podstakla“ svjedoka da od apelanta kupi fotokopiju njene knjige, što ne može voditi zaključku o nezakonitom prikupljanju dokaza na kojima je zasnovana presuda. Što se tiče navoda o pristrasnosti vještaka, Ustavni sud ukazuje na to da se princip nepristrasnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije odnosi na sud koji donosi odluku, a ne na svjedoke, uključujući i vještake koji se tokom postupka saslušavaju. Sem toga, apelant nije naveo da je bio onemogućen da ospori nalaz vještaka kojim nije zadovoljan niti da predloži drugo vještačenje, niti je ove navode o „pristrasnosti vještaka“ isticao u postupku pred prvostepenim i drugostepenim vijećem.

9. Ostali apelantovi navodi se tiču isključivo načina na koji je u osporenim odlukama primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u obje osporene odluke, dao dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodnom nezakonitošću dokaza, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-140/10 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio