Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/10 (Rade V. Rakanović)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. siječnja 2013. godine, u predmetu broj AP 144/10, rješavajući apelaciju Radeta V. Rakanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta V. Rakanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001197 10 Uvp od 8. prosinca 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001197 09 U od 13. studenog 2009.
godine, Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjela za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci broj 1142760821 od 19. siječnja 2009. godine i Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijale Prijedor broj 1142760821 od 15. svibnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade V. Rakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudica podnio je 11. siječnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001197 09 U od 13. studenog 2009. godine, Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske
- Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1142760821 od 19. siječnja 2009. godine i Rješenja Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Filijala Prijedor) broj 1142760821 od 15. svibnja 2008. godine. Apelant je 24. prosinca 2011. godine dopunio apelaciju, odnosno dostavio i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001197 10 Uvp od 8. prosinca 2010. godine koju je, također, osporio.
2. Rješenjem Filijale Prijedor broj 1142760821 od 15. svibnja 2008. godine izmijenjeno je Rješenje Filijale Prijedor broj 1142760821 od 30. travnja 2004. godine i utvrđen apelantu novi iznos mirovine od 323,79 KM mjesečno. Istim rješenjem određeno je da od 1. ožujka 2007. godine mirovina iznosi 443,24 KM, da se mirovina usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu mirovina, te da će se isplata ove mirovine vršiti od 5. siječnja 2007. godine mjesečno unazad. U obrazloženju rješenja Filijala Prijedor je istakla da je apelant 5. siječnja 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja. Rješavajući po zahtjevu utvrđeno je da je apelantu utvrđena starosna mirovina od mirovinskog osnova 404,82 KM, da je uračunavanjem podataka o plaći za 1970. i 1971. godinu i izvođenjem podataka o plaći za 1972, 1973, 1974, 1975. godinu utvrđen mirovinski osnov u iznosu od 431,72 KM. Mirovinski osnov u smislu čl. 77. i 78. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05 –prečišćeni tekst- Zakon o MIO) predstavlja prosječan iznos neto-plaća osiguranika, odnosno neto-osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plaće, počev od 1. siječnja 1970. godine do dana ostvarivanja prava, valorizirane prema kretanju prosjeka neto-plaća svih uposlenih i na taj način dovedenih na razinu plaća u 2001. godini i iznosi 431,72 KM. Prema ukupnom mirovinskom stažu od 41 godine i četiri mjeseca, starosna mirovina se određuje u smislu članka 88. Zakona o MIO u visini od 75% utvrđenog mirovinskog osnova i iznosi 323,79 KM.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Fond je donio Rješenje broj 1142760821 od 19. siječnja 2009. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Fond je istakao da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer je prvostupanjski organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno odredio mirovinski osnov sukladno odredbi članka 77. Zakona o MIO na temelju prosjeka ostvarenih neto-primanja i u svezi sa čl. 82. i 83. istog zakona.
4. Presudom broj 11 0 U 001197 09 U od 13. studenog 2009. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena, te oslobođen apelant plaćanja takse na tužbu i presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelant osporava način utvrđenja mirovinskog osnova za određivanje njegove starosne mirovine i tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe članka 77. stavak 1. Zakona o MIO. Međutim, apelantu je primjenom odredbi čl. 77-81. Zakona o MIO i Odluke o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plaća za 2008. godine utvrđen mirovinski osnov za određivanje visine starosne mirovine, imajući u vidu odredbu članka 83. Zakona o MIO kojom je propisano da koeficijente za valorizaciju plaća, u smislu članka 82. Zakona o MIO, utvrđuje Fond svake kalendarske godine. Sukladno članku 81. Zakona o MIO, plaće, odnosno osnovice osiguranja iz godine u kojoj osiguranik stječe pravo na mirovinu ne uzimaju se za utvrđivanje mirovinskog osnova, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi da u osnovicu nije uvrštena 2001. godina, jer je u toj godini apelant ostvario pravo na mirovinu, i to počev od 30. prosinca 2001. godine.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud donio je Presudu broj 110 U 001197 10 Uvp od 8. prosinca 2010. godine kojom je zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantu određena mirovina prema mirovinskom osnovu za mirovinski staž od 40 godina, zbog čega mu pripada mirovina od 75% od mirovinskog osnova. Mirovinski osnov je utvrđen na temelju prosjeka ostvarenih neto-primanja na osnovu podataka registriranih u matičnoj evidenciji Fonda, sukladno odredbi članka 83. Zakona o MIO. Taj mirovinski osnov utvrđen je valorizacijom ostvarenih neto-primanja sukladno odluci koja se donosi svake kalendarske godine, a na osnovu statističkih podataka o kretanju neto-plaća koje objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske. Apelant ne dovodi u sumnju pravilnu primjenu odredaba čl. 77, 82. i 83. Zakona o MIO, budući da je na temelju priloženog obračuna, a prema podacima iz matične evidencije, mirovinski osnov utvrđen u iznosu od 431,72 KM. Prema mirovinskom stažu od 41 godine i četiri mjeseca apelantu je određena starosna mirovina u visini od 75% od mirovinskog osnova u iznosu od 323,79 KM i usklađena sa kasnijim povećanjem od 36,89%, te iznosi 443,24 KM. S tim u svezi, apelant neutemeljeno ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da su organi uprave i sudovi pogrešno primijenili odredbe članka 77. Zakona o MIO, te su nezakonito izostavili 2001. godinu koja ima plaću od 8.647,00 KM sa punim fondom radnih sati. Apelant ističe da, ako se ima u vidu odredba članka 77. Zakona o MIO, potpuno je nejasno zbog čega je plaća za 1998. godinu u iznosu od 3.440,00 umanjena i upisana kao osnovica u iznosu od 1.157,91. Zakon o MIO nije nigdje propisao da se plaća umanjuje. Apelant navodi da su mu povrijeđena „prava koja proistječu iz rada“, te ističe „povredu Konvencije o radu i socijalnom osiguranju“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić