Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/10 (S. H.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-15/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 15/10, rješavajući apelaciju Safete Handukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safete Handukić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001 108 od 24. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 728 od 4. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-
119/01 od 14. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safeta Handukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnijela je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 4. januara 2010. godine pod brojem AP 15/10, protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001 108 od 24. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 728 od 4. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-119/01 od 14. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-119/01 od 14. aprila 2008. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u bračnoj zajednici sa tuženim Bajrom Ružnićem (u daljnjem tekstu: tuženi) po osnovu bračne tekovine postala suvlasnik sa dijelom ½ stambeno-poslovnog objekta izgrađenog na k.č. broj 1531/4, upisanog u zk. ul. broj 1094 k.o. Šturlić. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su apelantica i tuženi bili u braku od 1986. godine do 1999. godine, da su u toku braka dobili jedno dijete, te da su za vrijeme trajanja braka kupili stan u Cazinu i izgradili kuću u Cazinu, koje su u međuvremenu prodali. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li je predmetni objekat u Šturliću izgrađen za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelantice i tuženog, te da li su izgradnji tog objekta doprinijele obje parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica izjavila da je dvije godine prije zaključenja braka živjela sa tuženim u vanbračnoj zajednici, te da je u to vrijeme predmetni objekat, tj. kuća bila izgrađena samo do prve ploče i da nije bila useljiva. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, tuženi izjavio da je predmetna kuća izgrađena prije nego što je tuženi stupio u brak sa apelanticom, odnosno da je predmetna kuća izgrađena u vrijeme kada je bio u braku sa drugom ženom. Općinski sud je, dalje, naveo da je svjedok Ibro Dizdarević izjavio da je učestvovao u izgradnji predmetne kuće, do prve ploče, da je sve poslove oko izgradnje kuće dogovorio sa ocem tuženog, te da je sav materijal za kuću naručio i platio otac tuženog, kao i da je u to vrijeme tuženi bio u braku sa drugom ženom. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu saslušanog svjedoka, budući da je njegov iskaz u saglasnosti sa iskazima parničnih stranaka. Pri tome, Općinski sud je ukazao na to da apelantica nije prigovorila iskazu navedenog svjedoka, odnosno nije osporila da je zaista materijal za izgradnju cijele kuće u Šturliću naručio i platio otac tuženog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH kojima je propisano da "bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine". S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je materijal za cijelu kuću u Šturliću osiguran ranije (osigurao otac tuženog), prije zaključenja braka između apelantice i tuženog, Općinski sud je naveo da se predmetna kuća ne može smatrati imovinom koja je stečena u toku trajanja bračne zajednice između apelantice i tuženog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica u toku postupka nije dokazala da je predmetna kuća u Šturliću stečena u toku trajanja bračne zajednice, te je stoga i odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-08-000 728 od 4. juna 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su, u smislu odredaba člana 251. Porodičnog zakona FBiH, za nastanak zajedničke imovine bračnih partnera pravno relevantne dvije činjenice – da se radi o imovini koja je stečena u toku trajanja bračne zajednice i da se radi o imovini koja je nastala radom bračnih partnera. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je predmetna kuća stečena u toku trajanja bračne zajednice između apelantice i tuženog, te da se radi o imovini koja je nastala isključivo radom apelantice i tuženog. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da dokazivanje "da predmetna kuća nije stečena u bračnoj zajednici" predstavlja negativnu činjenicu, te da tuženi nije ni imao obavezu da dokazuje tu negativnu činjenicu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da je tuženi ipak izvedenim dokazima – saslušanjem svjedoka Ibre Dizdarevića (čijem iskazu apelantica nije prigovorila) dokazao da predmetna kuća nije stečena u toku trajanja bračne zajednice između apelantice i tuženog. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka, te slijedom toga utvrdio da je materijal za predmetnu kuću osigurao otac tuženog i to prije nego je tuženi stupio u bračnu zajednicu sa apelanticom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticina žalba neosnovana, te je stoga i odlučio kao u izreci presude.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001 108 od 24. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinih žalbenih navoda, koje kao pravilne prihvata i taj sud. S obzirom na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da predmetna kuća ne predstavlja bračnu tekovinu apelantice i tuženog, Vrhovni sud je naveo da su time neosnovani apelanticini navodi da nižestepeni sudovi nisu ocijenili i da nisu vrednovali apelanticin doprinos u toku trajanja bračne zajednice. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da upravo navedeni zaključak nižestepenih sudova (da predmetna kuća ne predstavlja bračnu tekovinu) isključuje mogućnost primjene odredaba člana 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH koje određuju jednake suvlasničke dijelove bračnih partnera u bračnoj tekovini, bez obzira na doprinos u sticanju. Imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, zbog čega je taj sud i odlučio kao u izreci presude.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica navodi da sud nije uzeo u obzir odredbe člana 7. stav 2. ZPP kojima je propisano da je sud ovlašten da utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele, te da je "u konkretnoj pravnoj stvari dao veće povjerenje iskazu svjedoka Ibre Dizdarevića, ne obazirući se na logičko-semantički smisao i spojivost iskaza sa situacijom i prilikama u široj i užoj društvenoj zajednici".
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica, koja je u predmetnom postupku imala svojstvo tužiteljice, nije dokazala da je doprinijela izgradnji predmetne kuće u Šturliću, zbog čega su redovni sudovi i odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlukom redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić