Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-165/10 (M. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-165/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 165/10, rješavajući apelaciju Miodraga Romića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miodraga Romića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 078 od 4. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 765 od 27.
oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Romić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipraga, Kotor-Varoš, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 078 od 4. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 765 od 27. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-164/02 od 5. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž- 1044/05 od 11. septembra 2006. godine, obavezan je apelant da Dojčinu Pajiću (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati po osnovu povraćaja zajma iznos od 100.000,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju, pa je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 054 od 24. septembra 2008. godine reviziju uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak Okružnom sudu. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da je protiv prvostepene presude „izjavljeno više blagovremenih žalbi“, ali da je Okružni sud odlučio samo o onoj apelantovoj, dok o drugim žalbama nije odlučio, čime je učinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka.
3. U ponovnom postupku Okružni sud je osporenom Presudom broj 011-0-Gž-08- 001 765 od 27. oktobra 2008. godine, donesenom u vijeću u kom je kao sutkinja učestvovala i Aida Ajdar, djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke tako što je preinačio tu odluku u dijelu koji se ticao početka toka zatezne kamate na iznos dosuđenog glavnog duga, dok je u ostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv navedene odluke, osporenom Presudom broj 118-0-Rev-09-000 078 od 4. novembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju koja se isključivo odnosila na prigovor o učešću sutkinje Aide Ajdar u donošenju drugostepene presude. Vrhovni sud je obrazložio da iz spisa predmeta proizilazi da je navedena sutkinja postupala u ovom sporu kao sutkinja Osnovnog suda do 27. oktobra 2003. godine, odnosno samo do dostavljanja tužbe tuženom na odgovor, nakon čega je postupak nastavio voditi drugi sudija koji je i donio prvostepenu odluku. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, ne postoji povreda odredbi člana 357 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer navedena sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke prvostepenog suda, „pa tako nije bilo procesnih smetnji da bude član vijeća u postupku pred drugostepenim sudom“.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelant isključivo osporava mogućnost učešća sutkinje Aide Ajdar u odlučivanju pred drugostepenim sudom. Apelant navodi da je navedena sutkinja primila tužbu koju je tužilac podnio protiv njega 2002. godine, te da je na prvom ročištu „najavila mogućnost odbacivanja tužbe“. Dalje je naveo da je navedena sutkinja prešla na Okružni sud, a da je predmetom zadužen drugi sudija koji je donio prvostepenu presudu. Međutim, apelant navodi da je u vijeću drugostepenog suda, koje je odlučivalo o njegovoj žalbi protiv prvostepene odluke, učestvovala navedena sutkinja. U vezi s tim, apelant smatra da je sutkinja bila dužna tražiti svoje izuzeće, te da je iz osporene odluke vidljivo da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je ona učestvovala ne samo u prvostepenom postupku već i u donošenju drugostepene odluke koju je Vrhovni sud ukinuo, zbog čega je dva puta učestvovala u odlučivanju pred drugostepenim sudom. Apelant navodi da „u usporedbi sa sudstvom u Bosni u vrijeme Otomanske imperije, ovaj slučaj pokazuje zadivljujuću koincidenciju: 'Kadija te tuži-kadija ti sudi'“. Na osnovu navedenog, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o navodnoj pristrasnosti suda, Ustavni sud smatra da na osnovu utvrđenih standarda Evropskog i Ustavnog suda za ocjenu eventualne pristrasnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2473/06 od 17. marta 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 50/09, stav 44 sa daljnjim referencama), nema ničega što ukazuje na to da su apelantovi navodi osnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je ove njegove navode već ispitao i odbio Vrhovni sud, o čemu je dao relevantno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant kao stranka u postupku nije zatražio izuzeće navedene sutkinje ni nakon što je Vrhovni sud ranije ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio na ponovno odlučivanje, pri čemu nije naložio suđenje pred drugim vijećem drugostepenog suda. Sem toga, apelant nije naveo ništa za šta smatra da bi, sa subjektivnog aspekta, moglo dovesti u pitanje pristrasnost sutkinje čije učešće u donošenju drugostepene odluke osporava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić