Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-167/10 (M. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-167/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 167/10, rješavajući apelaciju Mileta Mudrinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Mudrinića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 002788 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 002788 08 P od 13. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Mudrinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 002788 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 002788 08 P od 13. maja 2009. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Vladimira i Predraga Hajneševića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi smetanja posjeda. Osnovni sud je Rješenjem broj 77 0 P 002788 od 13. maja 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi 26. aprila 2008. godine smetali u posljednjem mirnom posjedu kuće i dvorišta, označenom kao k.č. br. 812 k.o. Prijedor, na način što su sagradili željezno-žičanu ogradu, visine 2,70 m i dužine 11,30 m, pored postojeće zelene živice koja je bila na međi između parcela apelanta i tuženih, obložili je mrežom od trske iste veličine i time uskratili svjetlost u dnevnoj sobi apelantove kuće. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da uklone nezakonito postavljenu ogradu i posađeno drveće i da im se zabrani svako daljnje smetanje apelantovog posjeda uz prijetnju novčanom kaznom i naknadu troškova postupka. U drugom stavu izreke rješenja odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je drugotuženi 15. aprila 2008. godine smetao u posljednjem mirnom posjedu kuće i dvorišta na način što je na postojeću ogradu terase dogradio ram i obložio ga platnom, čime mu je uskratio svjetlost u dnevnoj sobi i na spratu kuće.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, nakon provedenih dokaza, polazeći od utvrđenja do kojeg je došao uviđajem na licu mjesta, usvojio stav da se dokazima koje je predložio apelant ne može na pouzdan način utvrditi da je apelantu onemogućen pristup svjetlosti u prostoriju ispod čijeg prozora je postavljen zaslon i da, stoga, nije utvrđeno da je postavljanjem zaslona od trske apelant ometen u posjedu stambenog objekta i dvorišta i da mu je onemogućen uobičajen dotok svjetlosti, pa je odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Osnovni sud je ocijenio da je odredbama Zakona o prostornom uređenju i Odluke o provođenju urbanističkog plana Prijedor («Službeni glasnik Opštine Prijedor» broj 8/08) propisano da se izgradnja građevine, te vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje može odobriti ako se utvrdi rješenjem o urbanističkoj saglasnosti da su takvi radovi u skladu sa odgovarajućim urbanističkim planom i propisanim uslovima. U odredbi člana 64. navedene odluke je propisano da se ograde na regulacionoj liniji koja graniči sa javnom površinom koju predstavlja ulica, trg i druga javna površina ne mogu graditi bez odobrenja za građenje, te da se uslovi izgradnje ograde utvrđuju urbanističkom saglasnošću i da visina ograde ne može biti veća od 1,5 metara. U konkretnom slučaju u pitanju je ograda od trske, a ne građevinski objekat za koju, prema ocjeni prvostepenog suda, nije potrebna urbanistička saglasnost. U pogledu smetanja posjeda dogradnjom postojeće željezne ograde na terasi, Osnovni sud je usvojio stav da je tužba u tom dijelu neblagovremena, jer iz provedenih dokaza proističe, kao i iz izjave tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke i saslušanih svjedoka, da je ograda dograđena 2005. godine a tužba je podnesena 2008. godine, dakle, izvan roka od godinu dana od nastalog smetanja posjeda.

4. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 P 002788 09 Gž od 30. novembra 2009. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u žalbi istakao odredbu člana 425. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je propisano da se raspravljanje o tužbi za smetanje posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja s tim da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. S tim u vezi, Okružni sud je ocijenio da apelant navodima žalbe nije doveo u sumnju stav prvostepenog suda, budući da nije dokazao da je postavljanjem predmetnog zaslona onemogućen dotok uobičajene količine svjetlosti u njegov stambeni objekat. Apelant je, naime, na pripremnom ročištu predložio izlazak na lice mjesta bez prisustva vještaka. Okružni sud se, zatim, pozvao na odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP kojima je propisano da su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da ako se na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, o postojanju te činjenice sud će izvesti zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja. Činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku ukazuje da tuženi predmetnu ogradu od trske nisu postavili po samoj međi, nego u svom dijelu dvorišta, a apelant nije dokazao da ga je tuženi takvim činom smetao u posjedu njegovih nekretnina, odnosno da je zloupotrijebio pravo korišćenja svog dvorišta. Stoga, kako je zaključio Okružni sud, nisu ispunjeni uslovi iz člana 70. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima za pružanje posjedovne zaštite apelantu.

5. Apelant smatra da mu je rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer su redovni sudovi proizvoljno zaključili da nije učinjeno smetanje posjeda i da mu nije uskraćena dnevna svjetlost u kući u kojoj živi. Istakao je da redovni sudovi u parnicama radi smetanja posjeda utvrđuju samo činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i nastalog smetanja, da je nepobitna činjenica da su tuženi postavili ogradu «iz inata» kako bi smanjili dotok svjetlosti u njegov stambeni objekat, a redovni sudovi u takvoj situaciji zaključili da je on trebalo da dokaže da su tuženi zaloupotrijebili pravo korištenja svog dvorišta. Osim toga, apelant je istakao dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom, tvrdeći da je sud izašao izvan granica razumnog roka rješavajući o žalbi u roku od 130 dana umjesto u roku od 60 do 70 dana.

6. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u rješenju koje se apelacijom pobija, a u pogledu perioda rješavanja o žalbi naveo je da je spis dostavljen na rješavanje o žalbi prije nego što je prvostepeni sud odgovor na žalbu dostavio apelantu (žaliocu), pa je radi otklanjanja navedenih nedostataka, spis vraćen prvostepenom sudu da, u smislu odredbe člana 214. stav 2. ZPP, primjerak odgovora na žalbu dostavi apelantu. Zbog tih razloga je, kako je dalje navedeno, neosnovan prigovor iz apelacije da je Okružni sud rješavao izvan razumnog roka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju ovog prava odnosi na pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Odbijajući apelantovu žalbu, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te da je na utvrđeno činenjično stanje pravilno primijenio materijalno pravo za koje je u obrazloženju dao potpune, jasne i argumentovane razloge. Naime, s obzirom na to da je predmet raspravljanja ove tužbe posljednji faktički posjed i čin smetanja posjeda, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, neosnovano je apelantovo pozivanje da je izvršeno smetanje posjeda na način kako je u tužbi zahtijevao. Naime, uviđajem na licu mjesta je utvrđeno činjenično stanje kojim apelantove tvrdnje nisu potvrđene, niti je apelant ponudio dokaze na osnovu kojih bi sud mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da mu pripada pravo na posjedovnu zaštitu. Osim toga, Okružni sud je naveo odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP u kojima je propisana obaveza stranke, u konkretnom slučaju apelanta, da iznese činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da izvodi dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice, te da sud o postojanju neke činjenice o kojoj sa sigurnošću ne može izvesti zaključak odlučuje primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da su redovni sudovi za svoje tvrdnje dali jasno, precizno i logično obrazloženje, te da nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

12. U vezi sa apelantovim navodima da je Okružni sud prilikom rješavanja o žalbi izašao izvan granica razumnog roka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao opravdavajuće razloge za dužinu trajanja rješavanja žalbe. Naime, u konkretnom slučaju iz odgovora na apelaciju koju je dostavio Okružni sud jasno proizlazi da se razlozi koji su utjecali na dužinu trajanja postupka mogu smatrati privremenim i otklonjivim, budući da je Okružni sud, radi otklanjanja nedostataka prvostepenog suda koji je propustio odgovor na žalbu dostaviti apelantu u svojstvu žalitelja, produžio rješavanje o apelantovoj žalbi za vrijeme od 70 do 80 dana. Budući da je bila u pitanju privremena objektivna nemogućnost Okružnog suda da pristupi rješavanju apelantove žalbe, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da dužina trajanja žalbenog postupka nije nesrazmjerna preduzetim mjerama Okružnog suda u postupku rješavanja žalbe.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-167/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio