Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/10 (O. A., Š. A. i Š. A.)

Odluka donesena 16. 01. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-20/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine, u predmetu broj AP 20/10, rješavajući apelaciju Osmana Alića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Alića, Šahbaza Alića i Šahima Alića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-001029 od 3. novembra 2009.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000176 od 25. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-152/02-B od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Alić, Šahbaz Alić i Šahim Alić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001029 od 3. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0- Gž-06-000176 od 25. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-152/02-B od 28. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-152/02-B od 28. novembra 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata protiv tužene Ajke Mujkić rođ. Alić (u daljnjem tekstu: tužena) kojim su tražili da se poništi ugovor o poklonu zaključen između Mejre Alić kao poklonodavca i tužene kao poklonoprimca, ovjeren u Općinskom sudu u Banovićima pod brojem Ov. 1985/01, kojim je poklonodavac poklonio tuženoj nekretnine preciznije označene u izreci presude, te da se u zemljišnim knjigama uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje tako što će se tužena (poklonoprimac) brisati kao vlasnik i posjednik navedenih nekretnina, a u zemljišne knjige upisati kao vlasnik Mejra Alić (poklonodavac). Istom presudom apelanti su obavezani tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je predmetni ugovor o poklonu zaključen 16. novembra 2001. godine između Mejre Alić (kao poklonodavca) i tužene (kao poklonoprimca), koji je ovjeren 19. novembra 2001. godine pod brojem Ov. 1985/01. Dalje je utvrđeno da su u konkretnom slučaju apelanti kao tužioci prvobitnom tužbom koju su podnijeli Općinskom sudu 27. marta 2002. godine protiv poklonodavca tuženih Ajke Mujkić rođ. Alić i Mejre Alić tražili utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu zbog apsolutne ništavosti – zbog neuračunljivosti i nedostatka poslovne sposobnosti drugotužene Mejre Alić. Općinski sud je utvrdio da su na ročištu održanom 22. novembra 2002. godine apelanti povukli tužbu u odnosu na drugotuženu Mejru Alić, što je sud konstatirao rješenjem. Istovremeno je na istom ročištu izvršeno preinačenje tužbe u subjektivnom smislu tako da je na strani apelanata kao tužilaca pristupila Mejra Alić kao četvrtotužiteljica. Dalje je utvrđeno da su tek na pripremnom ročištu održanom 5. septembra 2005. godine apelanti postavili novi tužbeni zahtjev kojim su tražili da se poništi ugovor o poklonu koji je zaključen između Mejre Alić (kao četvrtotužiteljice) i tužene Ajke Mujkić rođ. Alić, zbog mana volje na strani četvrtotužiteljice Mejre Alić i to zbog bitne zablude i prevare, u smislu čl. 61, 62. i 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da postojanje mana u pogledu volje ugovornih strana pri zaključenju ugovora i to zbog bitne zablude (član 61. ZOO-a), zablude u pobudi (član 62. ZOO-a) i prevare (član 65. ZOO-a) predstavlja jedan od razloga rušljivosti ugovora propisanih članom 111. ZOO-a, te u skladu sa članom 112. ZOO-a daje pravo ugovornoj strani u čijem je interesu ta rušljivost ustanovljena da traži poništenje ugovora. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, ostvarenje tog prava ograničeno je rokovima predviđenim članom 117. ZOO-a, kojim je u stavu 1. propisano da pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, dok prema stavu 2. istog člana to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. U konkretnom slučaju, tužbenim zahtjevom koji je postavljen na pripremnom ročištu 5. septembra 2005. godine apelanti su tražili poništenje ugovora zaključenog 16. novembra 2001. godine (i ovjerenog 19. novembra 2001. godine) iz razloga navedenih u čl. 61, 62. i 65. ZOO-a, dakle nakon proteka roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Istekom navedenog roka prestaje pravo zahtijevanja poništenja rušljivog ugovora, zbog toga što je taj rok prekluzivni rok čijim se istekom gubi pravo. Iz navedenih razloga Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelanti su se žalili Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-Gž-06-000176 od 25. februara 2008. godine žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se pravilnost odluke prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata za poništenje ugovora o poklonu zaključenog 16. novembra 2001. godine, a zahtjev je postavljen tek na pripremnom ročištu 5. septembra 2005. godine, dakle po proteku rokova propisanih članom 117. ZOO-a, ne može osporiti žalbenim prigovorima apelanata o tome da tužena nije isticala prigovor zastare, te da je zbog toga i prvostepeni sud prekoračio svoja ovlaštenja, odnosno prekoračio je tužbeni zahtjev kada je našao zastaru podnošenja tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da rokovi za traženje poništenja ugovora zbog mana volje kao razloga rušljivosti ugovora propisani članom 117. ZOO-a nemaju karakter rokova zastare, već predstavljaju prekluzivne rokove čije propuštanje ima za posljedicu gubitak prava na traženje poništenja ugovora i na koje kao takve sud pazi po službenoj dužnosti s ciljem pravilne primjene materijalnog prava, dakle nezavisno od toga da li je na njihovo postojanje ukazala i tužena strana.

7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelanti su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 070-0-Rev-08-001029 od 3. novembra 2009. godine.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju kao revidenti miješaju pojmove zastare kao prava da se zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. ZOO-a) o kojem materijalnopravnom prigovoru sud odlučuje samo kada ga je neka od stranaka istaknula u postupku sa gubitkom odnosno prestankom prava zastarom samog prava sa prestankom prava da se zahtijeva poništenje ugovora zbog proteka prekluzivnog roka koje ima u vidu odredba člana 117. ZOO-a. O proteku prekluzivnog roka sud pazi po službenoj dužnosti, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te su temeljem toga, kako je zaključio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi pravilno i osnovano odbili tužbene zahtjeve apelanata. S obzirom na odredbe člana 117. ZOO-a, apelantima je prestalo pravo da zahtijevaju poništenje ugovora, o čemu je drugostepeni sud kroz obrazloženje svoje presude dao iscrpne razloge zašto nije osnovan žalbeni prigovor (koji se ponavlja i u reviziji) istaknut u smislu tvrdnje da nije stavljen prigovor zastare.

9. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su u konkretnom slučaju primijenili član 117. ZOO-a. Naveli su da oni nisu preinačavali, odnosno postavljali novi tužbeni zahtjev, već se u konkretnom slučaju radi o dopuni tužbenog zahtjeva koja je izvršena na pripremnom ročištu 5. septembra 2005. godine, te se navedeni datum ne može uzeti kao dan podnošenja tužbenog zahtjeva od koga se apelantima računa rok iz člana 117. ZOO-a. Budući da su tužbu podnijeli 27. marta 2002. godine, sačuvali su rok iz člana 117. ZOO-a. Također, pismeni podnesak kojeg je advokat apelanata poštom dostavio Općinskom sudu a u kojem je kao četvrtotužiteljicu označio Mejru Alić predat je pošti 12. novembra 2002. godine, dakle u roku iz člana 117. ZOO-a.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u parničnom postupku provedenom na tri sudske instance utvrdili da je apelantima zbog propuštanja prekluzivnog roka od tri godine iz člana 117. ZOO-a prestalo pravo da traže poništenje predmetnog ugovora o poklonu od 16. novembra 2001. godine zbog mana volje jedne od ugovornih strana, jer su takav tužbeni zahtjev podnijeli na ročištu održanom 5. septembra 2005. godine, dakle nakon perioda dužeg od tri godine od zaključenja ugovora. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/10 (O. A., Š. A. i Š. A.) | Sudska praksa | Aktio